Odigrana predstava „Hoerspiel“ u Dnevnom boravku DC-a Rojc

Mjesto gdje se gluhi obraćaju slijepima

• Predstava „Hoerspiel“ po drugi put je odigrana u Puli u subotu 20. listopada. Nastala prije pet godina, tada je okupila jedanaest aktera koji skupljanjem arhivskog radijskog materijala od 20-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća stvaraju ovaj nostalgični radiofonijski teatar. Doslovni prijevod „Hoerspiela“ jest igra za slušanje, naziv puno prikladniji ovakvom djelu redateljice i dramaturginje Pavlice Bajsić Brazzoduro.

Specifičnost subotnje izvedbe je mjesto gdje je odigrana. Naime predstava se odvila u prostorima Dnevnog boravka u Društvenog centra Rojc. Sada je već opće poznato da Pula uz gradske i prigradske radio stanice odnedavno ima mogućnost pratiti program Radio Rojca čiji se studio i nalazi u Dnevnom boravku. Radio drama odigrana i pogledana unutar studija jednog radija – i to radija posebne sorte – one koja neodoljivo podsjeća na materijale iz arhiva korištenih u uvodnoj sceni predstave.

Sličnost ne postoji isključivo u sadržaju, songovima ili vicevima koji nostalgično zazivaju vremena „neokaljana“ političkom korektnosti. To je sorta koja usprkos „Državnim i komercijalnim radiovalovima koji prenose jednodimenzionalne radio sadržaje“ komunicira sa slušateljem dijeleći svakodnevicu. Prateći neki medijski sadržaj nesvjesno puštamo informaciji i njezinom izvoru da uđe u naš intimni prostor, pričali mi o zidovima vlastite sobe ili moždanih membrana. Polazeći od takvog pratim/primam reciprociteta predstava „Hoerspiel“ vješto surađuje s publikom na više nivoa.

Kada kažem da predstava kao entitet surađuje referiram se na autonomnost i izjednačenu važnost likova i uloga unutar igre. Kooperativnost se doživljava kroz vješto ulaženje i izlaženje iz lika i teksta te pozadinsko podržavanje čitavog seta (u vidu produciranja zvukova škara, audio trakom, pisaćim strojem, lisnatom granom) za vrijeme trajanja dijaloga ili scenskih prijelaza.

Premještanje publike iz jedne u drugu prostoriju, pozivanje malog broja dobrovoljaca da se pridruže na intimnom čitanju (Studio Beckett i Studio Šoljan), dijeljenjem šuškalica za vrijeme bisa te redateljičinim vedrim „nadziranjem“ čas glumaca čas publike postiže se Brechtov V-efekt- aktivacijom publike poništava se prostor između nas i glumaca, stvarnosti i iluzije kazališta. Ono što je izostalo, a glavni je razlog posezanja za ovakvom tehnikom je poticanje na proaktivnost misli i djela. Prateći ovaj spoj različitih tekstova od 30-ak autora preuzetih iz radijskih arhiva u jednom trenutku prestajem pratiti čitanje i priču, a pažnja mi se seli na druge elemente koji sačinjavanju scenu. Upravo ti tekstovi u toj kombinaciji doprinose beckettovskom dojmu apsurda. Zbog zasićenosti sadržajem teksta osjetila prepuštam okolnostima što mi na neki način i širi percepciju praćenja. Možda je to referenca na današnju prezasićenost informacijama kojima se mi sami podvrgavamo. Kamo to vodi? Deficitu pažnje zasigurno.

S obzirom na toliko referiranja na važnost tišine, ona ponekad nedostaje. Najbliža referenca je scena dijaloga između Miholjević i Medvešeka u kojoj se arhiviranje tišine svodi na audio zapis kao komprimirani pokušaj hvatanja nečega neuhvatljivog poput atmosfere nedoumice, nedorečenosti i ponekog uzdaha ili mljackanja, doskoka klokana. Tu traku bih mogla slušati čitavu večer. Činjenica je da se povećava potreba za ASMR (Autonomous sensory meridian response) iskustvom s obzirom da blagotvorno utječe na anksioznost, nesanicu i depresiju – epidemije 21.stoljeća.

Vrlo je vjerojatno da osobno preferiram izričaje usmjerenije ka eksperimentalnijim i ne nužno doslovnim i čitkim izričajima, ali predstava je prepunjena sadržajima. Zvučna i vizualna kulisa, iako jednostavne i čiste, konstantno su prisutne i lišavaju gledatelja tj. slušaoca mogućnosti da svoja osjetila kalibrira na onu finu toliko potrebnu razinu. Ta tišina o kojoj se mašta, onako kako eter valjda zvuči, ostaje nedostižno područje upravo zbog previše pokušaja da bi ju se doseglo. Ali lakoća, onoliko koliko eter valjda teži, ostaje prisutna nakon posljednje scene koja nas poziva na uzlaz u bespuća Svemira kojim se razlijevaju tragovi kvrckanja radiovalova i u konačnici vraćaju nazad. Tamo gdje više nema buke, ostaje samo pjev ptica.

Ovaj projekt nije finaliziran premijerom i mnogobrojnim reprizama – ostvaren je „Eter nad Berlinom“ kao suradnja njemačkih i hrvatskih glumaca, a u planu je i talijanska verzija. Obe se temelje na prikupljanjem opsežnih radijskih arhiva koji sa sobom nose i drugačiji kontekst predstave. Ovim putem život „Hoerspiela“ nastavlja transformaciju.

Akteri ove vremensko-zvukovne kapsule su Nina Bajsić, Ivana Starčević, Dino Brazzoduro (glazbenik,) Matija Antoli, Ivor Plužarić, Ljubica Letinić, Maja Antolić, Jelena Miholjević, Sven Medvešek te Pavlica Bajsić. Glasovi Ante Perkovića i Zvonimira Bajsića ulaze i izlaze iz etera u ulogama naratora iz nekih dimenzija, nama nedohvatljivima. Predstava je i posvećena pokojnom Anti Perkoviću, koautoru, suradniku i sudioniku ove predstave.

Tekst i fotografije Ivana VOJNIĆ-VRATARIĆ

Leave a Reply


4 − = 1

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2018 | Impressum