ANTI FA fest proslavio  15. rođendan

Potreba za izgradnjom  „Alt left“ pokreta

• Jedan od izdanaka Monte Paradiso kolektiva, ANTI FA festival, održan je prošlog vikenda u Društvenom centru Rojc po 15. put. Osim glazbenog dijela, u subotu navečer u Monte Paradisu, popodnevni sati u malom prostoru Hacklaba bili su u petak i subotu ispunjeni edukativnim i informativnim sadržajima , otvorenim svima, mada prvenstveno namijenjenim mlađoj populaciji koja se u općoj pomutnji oko samih pojmova fašizma i antifašizma, te razlikama u mišljenjima što bi se pod njima, a što ne bi trebalo podrazumijevati, teško snalazi. Kako i obrazovni sustav ovu temu najradije zaobilazi imamo situaciju da mladi najčešće bježe u apolitičnost ili se priklanjaju sve glasnijim i agresivnijim desničarskim propagandama.

Zbog toga, kako je na službenom otvorenju festivala (izložbi festivalskih plakata i novinskih napisa o proteklih 14 izdanja ove manifestacije) u ime organizatora kazao Ivan Sljepčević, kao i zbog porasta ksenofobije, histerije oko migranata i mnogih drugih razina na kojima su fašistoidne tendencije sve izraženije u našim javnim prostorima, potreba za ovakvim događanjima danas je i veća nego prije 14 godina.

Nakon otvorenja uslijedio je razgovor u kojem su Davor Vuković i Dejan Cukon, kao predstavnici osnivača, okupljene podsjetili da je festival nastao kao reakcija na nemile događaje iz 2004. u kojima je skupina skinheada, nadojena neo-nazi ideologijom, nakon koncerata na izlazu sačekivala i terorizirala posjetitelje kluba Monte Paradiso. Budući da policija nije reagirala, tretirajući i jedne i druge kao klince podivljalih hormona, napadi su se nastavljali i kulminirali su jedne večeri kad su dva mladića izlazeći iz kluba izbodena noževima, zadobivši po život opasne ozljede. Pod motom „Ne nasilju – ne fašizmu!“ udruge iz Rojca su kao reakciju na taj čin 27. studenog 2004. organizirale prosvjed na kojem su uspjele okupiti preko 2.000 sugrađana, što je pomoglo privući veću pažnju medija i ukazati na problem, a dugoročno i skinuti stigmu huliganstva s punkera. Iz njihovih redova, točnije od članova banda Reanimacija, potekla je i ideja o pokretanju festivala, koji je prvi put održan 25. prosinca 2004.

U početku je sve išlo više stihijski nego planirano i organizatori sami priznaju da nisu vjerovali da bi se festival mogao tako dugo održati, ali on se i danas nastavlja zahvaljujući entuzijazmu nove generacije paradisovaca, sada već treće, koja zadnjih godina polako na sebe preuzima veći dio organizacijskih poslova. Uz umrežavanje s brojnim udrugama sličnih političkih i životnih opredjeljenja, kao i sa stabilnom logističkom podrškom Monteparadiso kolektiva (i nadovezivanje na dotadašnja iskustva MP Hacklaba) program festivala razvijao se i postajao sve raznolikiji, tako da su se uz nezaobilazne koncerte tu događale izložbe, projekcije, predstave o mnogim drugim aktualnim, a u mainstream medijima slabo ili nikako praćenim termama o raznim marginaliziranim društvenim skupinama i problemima. Također, kvalitetna predavanja, ne samo aktivista i ljudi iz DIY punk okruženja nego i eminentnih sveučilišnih profesora poput npr. prof Tarika Kulenovića s zagrebačkog FPN-a, dodatno su s vremenom doprinijeli promjeni stava javnosti o pulskom punk điru i dali kredibilitet i respekt njegovom javnom djelovanju.

„Volim vjerovati da smo našim festivalom popunili rupu između konkretne akcije i salonskog ljevičarstva“, kazao je Vuković, uz napomenu da za mnoge stvari kojih su se tijekom godina dotakli u svojim programima, na žalost, danas mogu reći: „rekli smo vam!“ Kao primjer naveo je i problem Brijuni Rivijere, o kojem je tu još prije 8 godina ispred Zelene Istre i inicijative Volim Pulu govorila Dušica Radojčić, a danas je ponovno aktualan s novonastalom situacijom oko Uljanika.

U subotu je jedna od tema bila i skvotiranje (bespravno zauzimanje napuštenih zgrada) u Hrvatskoj. Za razliku od većine drugih EU zemalja gdje skvotovi, čak i neki s dugom i bogatom tradicijom imaju sve više problema s lokalnim vlastima, kod nas klima kao da se popravlja i u zadnjih pola godine događa se mala skvot renesansa. Potvrđuju to i predstavljeni primjeri riječkih skvotova Podrum i Gracijani, kao i AF kolektiva BEK, koji je kao ogranak pokreta Food not bombs zaskvotao jednu napuštenu školu u centru Zagreba, gdje uz koncerte i druge kulturne programe, dva puta tjedno organiziraju i pučku kuhinju. Iz publike je bilo i komentara da su novi skvotovi buknuli kao rezultat EPK 2020 kandidature Rijeke (jer prema nekim novim kriterijima EU birokracije svaki kulturan grad mora imati i razvijenu skvotersku scenu), ali neovisno o tome raduje vidjeti mlade ljude kako ne samo da promišljaju moguće alternative i načine otpora nefunkcionalnom ponuđenom im korporativnom modelu kapitalizma, nego su spremni i volonterski se angažirati na njihovom ostvarivanju, osmišljavajući u hodu nove i nove načine recikliranja, urbane regeneracije i kreativnog suživota.

U razgovorima se spomenuo i novi trend tzv Alt right, ili alternativne desnice, odnosno skupina desne provenijencije koje svoju ideologiju nastoje nametnuti služeći se metodama kojima se do sad koristila isključivo lijevo orijentirana populacija. Tako se npr. danas u Zagrebu događaju i tzv. „Desničari u pubu“ večeri na koje se vrbuju nove (mlađe) pristalice, a u Italiji je već izrastao cijeli pokret skvotera ekstremno desne ideološke orijentacije koji (vjerojatno značajnije potpomognuti sredstvima vladajućih stranaka kojima se priklanjaju) političke bodove skupljaju zbrinjavanjem beskućnika i izbjeglica u napuštene vojne, industrijske i stambene objekte. Poučeni najnovijim primjerima štrajkova brodogradilišta, kao i nedavnim skupom tršćanskih ljevičara, prisutni su se složili da su lijeve opcije danas puno tiše, dezorijentiranije i inertnije, te postoji potreba za izgradnjom jednako jakog „Alt left“ pokreta.

 

Od projekcija, 15. ANTIFA ponudio je dva iznimna dokumentarca. Prvi, „The beast is alive“, prati djevojku koja istražujući stare arhive tajne policije pokušava rekonstruirati i rehabilitirati život svog djeda, zatvorenog još u doba staljinizma jer je pripadao bugarskom protukomunističkom pokretu Gorjani, dok je život okončao u samici zloglasnog logora Belene. Kroz tu tragičnu osobnu priču doznajemo puno i o političkom životu u Bugarskoj u doba komunizma i danas, kad su unatoč promjeni sistema na vladajućim pozicijama isti igrači i njihova rodbina, održavajući se na vrhu izvrtanjem u svoju korist svih ideala koje je utopistički san o komunizmu propagirao.

U subotu je, pak, prikazan jedan još mučniji dokumentarac (pa ne čudi da ga je uspjelo pogledati svega desetak posjetitelja): „Earthlings“ ili „Zemljani“, koji progovara o svim groznim načinima na koje naša „humana“ vrsta svakodnevno iz puke obijesti i utrke za profitom postupa prema su-zemljanima, svim ostalim živim bićima s kojima dijelimo planet. Potkrijepljen, obično tajno snimljenim od javnosti dobro zaklonjenim stravičnim prizorima iz klaonica, štenara, azila, cirkusa, arena za rodeo i koride, te raznih znanstvenih laboratorija u kojima svakodnevno milijuni i milijuni životinja pate i umiru u neizrecivim mukama, film pruža i nepojmljive statističke podatke, a budući je snimljen još 2005., te grozomorne brojke danas mogu biti samo puno gore. Tu dominaciju i nasilje jedne vrste nad drugom, po isključivom principu sile jačega, u filmu nazivaju specizmom. Svatko tko je pogledao „Zemljane“ može osjetiti da to predstavlja znatno teži problem od pitanja preciznijeg definiranja fašizma i antifašizma, jer kako se kaže u filmu: „Kad je riječ o odnosu prema drugim bićima, svi su ljudi nacisti.“ Kada se sjetimo kako je u prirodi sve povezano i među-zavisno, čovjek – mada sebe voli percipirati kao izdvojeno, nadređeno biće koje prirodu pokorava – danas na svojoj koži osjeća posljedice tog bolesnog specističkog holokausta i pakla na zemlji koji stvaramo životinjama i ,koji nam se kao bumerang vraća u obliku velikog porasta teških bolesti i nepodnošljivog zagađenja“. Tako nam, nakon što smo već s lica zemlje izbrisali više od 60% životinjskih vrsta, sada ozbiljno prijeti i naše potpuno istrebljenje.

U svom koncertnom dijelu, kojim je ujedno obilježena tužna 10. obljetnica od tragične smrti jednog od osnivača Monteparadisa i njegovog „dobrog duha“, Aleša Rodića-Šele, festival je u dvije večeri ponudio novi band najmlađih paradisovaca, Fried brains i pulske veterane Sake (koji s novom pjevačicom Andreom zvuče još žešće), zatim mlade pazinske nade „Hell Padrino“, te tri benda iz Zagreba: Accident, Midnight climax i UBT.

Tekst Daniela Knapić

Fotografije D. K. i Facebook arhiva festivala

Leave a Reply


5 + 8 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum