Recenzija: Ante Peterlić: „Ogledi“ (HFS, 2018.)

Precizna analiza art filmova i klasika

• Knjiga „Ogledi“ Ante Peterlića, objavljena u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, objedinjuju tekstove o redateljima koji su objavljeni još 1983. i filmske studije nastale početkom novoga tisućljeća, a u oba slučaja radi se o reprezentativnim primjerima autora i djela. „Ogledi“ su namijenjeni prvenstveno studentima, filmofilima i proučavateljima sedme umjetnosti, a ne onima za koje je film puka zabava koja se svodi na uzbudljivu fabulu, privlačne ambijente, specijalne efekte i nastup omiljenih, vjerojatno samo trenutno i blijedo sjajnih glumačkih zvijezda.

Naime, u studijama se ponekad i prepričava filmska radnja, no ne zato da bi se čitatelji oduševili zapletom i okončanjem napetosti, već da bi se stvorio temelj za analizu likova ili određivanje žanrovskih obilježja. Primjerice, film „Do posljednjeg daha“ („À bout de souffle“, Jean-Luc Godard, 1960.) govori o kradljivcu i preprodavaču automobila Poiccardu (Jean-Paul Belmondo) koji u Parizu istjeruje dugove i provodi vrijeme sa studenticom (Jean Seberg) u koju je zaljubljen, dok mu je ona istovremeno naklonjena jer simpatizira njegov bunt, ali i nenaklonjena s obzirom da želi ostvariti novinarsku karijeru koju bi zakočio neuredan stil života. Peterlić nam o fabuli kaže onoliko koliko je dovoljno da doživimo Poiccarda kao mladića koji je ogorčen na svijet i žudi za autentičnošću karaktera te ne voli pomodnost, starost, kukavičluk, bol itd. On je radikalan primjer generalno bijesnog predstavnika novoga naraštaja, dok James Dean u „Buntovniku bez razloga“ („Rebel Without a Cause“, Nicholas Ray, 1955.) iskazuje tek gnjev prema roditeljima.

Kad bi fabula bila na prvom mjestu, „Do posljednjeg daha“ bio bi gangsterski film, ali s obzirom na to da je lik u fokusu interesa, socijalno-psihološki i melodramatski aspekt postaju jednako bitni, a u naznakama ima i dokumentarizma. Umjesto uvježbanog kretanja statista u prostoru, kamera je zabilježila hod slučajnih prolaznika. Specifičnost filma je i u naglim montažnim prijelazima koji bi u nekom drugom kontekstu djelovali nespretno i amaterski.

Peterlić, dakle, ovome umjetničkom ostvarenju, kao i svakome obrađenom u knjizi prilazi na način da se dotiče svih relevantnih filmskih izražajnih sredstava. Ističe ono što je karakteristično za pojedine redatelje i svjesno bira za analizu art filmove i klasike jer je njihova struktura vrijedna promišljanja. Nezaobilazno je stoga osvrnuti se na dubinske kadrove u Wellesovu „Građaninu Kaneu“ („Citizen Kane“, Orson Welles, 1941.) koji nas prisiljavaju da pratimo više likova istovremeno i uložimo napor u podjelu pozornosti na svakog od njih, a višestrukost postoji i u perspektivama iz kojih se priča pripovijeda. Osim autorskih ovdje su prisutni i raznorodni osobni pogledi. Dakle, obilježje koje Peterlić uočava i cijeni u Wellesovu pristupu režiji je kompleksnost, dok će ga u Hitchcockovoj „Vrtoglavici“ („Vertigo“, 1958.) privući subjektivni kadrovi jer je igra promatrača i žrtve tog pogleda vrlo misteriozna te nismo sigurni da pasivna uloga u priči ponekad ne pripada i onom tko naizgled kontrolira situaciju. Ipak, pretežno se identificiramo s glavnim likom jer je njegova fokalizacija jasnije određena.

Dok „Vrtloglavica“ spada u filmove koji mogu biti zanimljivi i široj publici, Antonionijevi uradci zahtijevaju strpljenje i specifičan senzibilitet. Peterlić je odlučio o Antonioniju pisati općenito, a ne studiju o pojedinom filmu. Dok je Godard analizu lika upakirao u priču o kriminalu u prije spomenutom ostvarenju, Antonioni odbacuje naraciju u korist potpune koncentracije na psihološkim fenomenima. U svojim djelima prikazuje postupno propadanje lika krenuvši od dramatičnog događaja koji razdrma njegov unutarnji svijet, a proces završava u beznađu. Nadahnuće za takav pesimizam proizlazio je iz tadašnje političko-društvene situacije u Italiji. Nakon Drugoga svjetskog rata gorući ekonomski problemi su se riješili, ali ljudi su postali emocionalno otuđeni i izgubljeni u nedostatku pravih duhovnih vrijednosti. Čovjekovu bijedu i malenkost Antonioni prikazuje u totalu, a to je plan koji inače nije karakterističan za psihološke filmove.

Na likove se jednako toliko koncentrira i Altman, a posebno voli obrađivati one antipatične, moralno problematične i degutantne. Međutim, valja izdvojiti dva najznačajnija obilježja filmova tog redatelja, a to su stepeničasto razvijanje fabule i mozaična organizacija građe. Altman svojim pristupom odstupa od komercijalne američke kinematografije u kojoj je važna akcija, naracija i vanjske manifestacije karaktera lika. Napomenuli smo da Peterlića takav tip filma ne intrigira u ovim ogledima.

Možemo zaključiti da je autor obuhvatio analizom sve važne redatelje koji su briljirali između 30-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Filmovima je pristupio stručno i fokusirano, izdvajajući samo elemente koji su inovativni i ključni, bez zadržavanja na nepotrebnim detaljima fabule.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Leave a Reply


9 + 8 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum