Otvorna izložbe „Cinemaniac – misliti film, research in progress“

Dekadencija kulture kina, posljedična nostalgija i nada u budućnost

• Izložba „Cinemaniac – misliti film“ otvorena je u nedjelju, 14. srpnja u Galeriji Luka. Realizira se kao popratni program na Festivalu igranoga filma u Puli od 2002. godine, a njegovo osamnaesto izdanje obuhvaća samostalan postav Gorana Trbuljaka iz serije „Skice za skulpturu“, skupnu izložbu „Misliti film…misliti kino“ koja okuplja radove četiriju umjetnika te na koncu dvije studije slučaja Marte Baradić i Sare Jakupec koje prezentiraju Kino Katarinu i fragmentarnu mapu povijesti i nestajanja pulskih kino dvorana. Potonje navedene autorice održale su uvodni govor kojim su ukratko upoznale posjetitelje sa svojim idejama i djelovanjem, usmjerenim prema sjećanju na zlatne dane pulskih kina, ali i budućnosti čarolije na velikom platnu, koja uz malo entuzijazma može biti aktualizirana.

Započnimo osvrt s Trbuljakovim skicama, tj. fotografijama inspiriranim strategijom readymadea i assemblegea u prikazu različitih predmeta, a prizori podsjećaju na žanr-scene mrtve prirode, premda se ovdje konkretno radi o rekvizitima vezanim za snimanje filma. Vidimo paletu od pleksiglasa, kist, kameru, svjetlomjer i stručnu literaturu, a svi ti objekti izdvojeni iz konteksta ostavljaju dojam nečeg začudnog, veličanstvenog, vrijednog pozornosti. Taj isti materijal mogao je biti prikazan na potpuno drugačiji način –  nabacan na hrpu, podcijenjen i tretiran kao nevažan alat za proizvodnju umjetnosti jer obično se primjećuje i poštuje samo rezultat procesa. Međutim, znamo da postmodernizam rado ogoljuje tijek stvaranja djela i ističe građu od koje se sastoji ili onu što je posredno sudjelovala u formiranju artefakta. Tako da alat u slučaju Trbuljakovih skica na trenutak postaje umjetnina sama, poput skulpture pred kojom zadivljeni zastajemo – pogledajmo samo kist položen u središtu kompozicije okvira fotografije ili jasne sjene knjiga čiji se volumen namjerno ističe unutar prostora. Dakle, promišljanje o sredstvima rada je zanimljiva autorefleksija kojom materijal biva u ulozi spomenika te zrači dosad neprepoznatom ljepotom.

„Misliti film… misliti kino“ drugi je dio pomalo romantične priče o kinu, a ovdje je prezentirana njegova uloga u formiranju urbane kulture, ali nažalost i propadanje u doba tranzicije, privatizacije, digitalizacije, promjene lokalne politike i sl. Nostalgija za mrakom kinodvorana, u atmosferi zajedničkog iščekivanja prvog kadra nekog uzbudljivog vesterna ili trilera, dominantan je osjećaj koji prati radove prisutnih autora. Premda kina nisu potpuno mrtva, njihova je sudbina upitna i suviše se bore s novim medijima da bi se lako mogla vratiti nekadašnja grandioznost kulture koju su kreirala iako ćemo kasnije uvidjeti da neka kretanja idu i u pozitivnom smjeru.

Obratimo najprije pozornost na „Početnicu 1,2,3“ (1973.), kratki eksperimentalni film Mladena Stilinovića. U njemu stoji upozorenje da tekst treba čitati naglas, čime se gledatelji pozivaju na interakciju, inače atipičnu za područje filmske umjetnosti. Navikli smo na aktivno sudjelovanje u računalnoj igri pa tko želi utjecati na kretanje i odluke likova u nekoj priči, u tom slučaju ima slobodu izbora. Međutim, nema razloga zašto se i s filmom ne bismo poigrali i bili djelatni dio te opojne zbilje. Osim poziva na čitanje u Početnici se ističu nazivi raznih obrtničkih objekata koji se u kadrovima izmjenjuju i podsjećaju nas, između ostalog, na neke zaboravljene usluge koje su se nudile u gradskim sredinama. Danas bi malokome pala na pamet ideja narudžbe izrade rukavica jer je jednostavnije kupiti gotov proizvod, a asortiman je toliko ogroman da podrazumijeva sve boje, uzorke i stilove. Imena pojedinih kina, iako ovdje nenavedena, mogu se također svrstati u niz unutar kataloga lijepih uspomena.

Nadalje, nailazimo na fotografiju pulskog kina Beograd Lare Ušić iz serije „Promjenjiva stvarnost“ (2016). Uočavamo filmsko platno ispred kojeg su parkirani automobili – tužna sudbina pulskoga kina je njegovo pretvaranje u garažu i ono je samo primjer dekadencije koja ima šire razmjere od potresne propasti jednog zdanja. Mnogi će reći da se na našim prostorima umjetnički ukus jako srozao, uzmemo li u obzir količinu kafića i klubova u kojima svira turbofolk. Međutim, prerano je za donositi zaključke i potreban je vremenski odmak da bi se okarakterizirala današnja generacija mladih i njihova kultura. Možda i sam turbofolk mnogi nisu sposobni objektivno sagledati jer ga ne mogu odvojiti od politike, a također vjerojatno ima suvremene glazbe koja će se jednog dana zahvaljujući recenzijama izdvojiti kao vrijedna, a time i njezini obožavatelji te kulturni kontekst koji je manje ili više formirala.

Nakon ove digresije vratimo se izlošcima, a jedan od njih je film „500.000 godina“ (2016.) Chai Siris koji prati skupinu ljudi kako kamionom prevoze filmski projektor do jedne lokacije u prirodi. Tamo prikazuju stare filmove iz povijesti tajlandske kinematografije. Djelo nas navodi na razmišljanje o raritetnim filmovima iz egzotičnih krajeva koji su samo mali segment cjelokupne umjetničke stvarnosti. Nepoznati su i izazovni – oni su dokument jedne kulture i trenutka, a vjerojatno i nešto puno značajnije od toga.

Zanimljiv je i rad Silvestra Kolbasa, koji se kao snimatelj vraća nakon rata u Vinkovce i u ruševinama kina Crvena zvezda pronalazi ostatke filmske trake koja je vrlo oštećena i to rezultira prizorom apstraktnih mrlja. Film je nazvan po mjestu „iskopavanja blaga“ – „Kino Crvena zvijezda“ (2014). Zanimljivo je kako jedan uradak nenamjerno postaje avangardan zahvaljujući uništenju materije koja ga nosi. Bez obzira na to činjenica propadanja izaziva nelagodu, bilo da se radi o umjetničkom djelu ili prostoru palače u kojoj se to djelo slavi i u njemu uživa.

Na kraju ćemo ponešto reći o „Skici za kino“ kojom se analizira pulska kultura usko vezana za tu ustanovu. Sara Jakupec koncentrirala se na bogatu prošlost u kojoj su grad krasila kina Beograd, Istra, Partizan, Zagreb ili pak dvorana JNA. Svako se od tih kina razlikovalo po repertoaru, što implicira da nijedno nije bilo suvišno te je ponuda filmova bila odlično osmišljena. Prostor JNA je nudio recentna djela i ona iz arhiva Jugoslavenske Kinoteke, u kinu Beograd najčešće su bili američki filmovi, Partizan je bio rezerviran za vesterne, Istra je prikazivala neobične art uratke, a u kinu Zagreb probrani su naslovi velikih europskih, američkih, ali i istočnjačkih redatelja, od Ingmara Bergmana do Akire Kurosawe. Ta su zdanja prolazila kroz različite faze, od promjena naziva do privremenih zatvaranja, da bi danas grad nudio u svom centru kino Valli i na Stoji moderne Cinestar dvorane u Max Cityju. Situacija je, dakle, puno bolja nego prije petnaestak godina kad je Pula ostala u potpunosti bez kina, a to je bila gotovo sramota za grad u kojem se tradicionalno održava ljetni festival.

Mapa pulske kino-kulture obuhvaća čitav niz članaka o kinima, festivalu, recenzijama filmova i atmosferi tijekom gledanja. Izdvojit ćemo samo neke zanimljivosti kao što je zamjedba da u novije vrijeme filmovi služe razonodi i opuštanju jer je očito ritam života ubrzan te samo rijetki ljudi imaju privilegiju i želju na strastven način pristupiti filmu, diviti se likovima, fabuli, kadrovima, planovima i ostalim sredstvima izražavanja. Malo je onih koji u toj umjetnosti traže katarzu i za koje je ona duhovno putovanje. To je misija koju filmu pripisuje Alejandro Jodorowsky, autor za kojeg vjerojatno nisu čule osobe koje se uz film žele samo zabaviti na površan način.

Nadalje, u člancima se svako toliko spomene nedolično ponašanje mladeži u kinu, njihovo nadvikivanje, glasno smijanje, komentiranje pojedinih filmskih scena. Da ne budemo u svemu negativno nastrojeni prema sadašnjosti dok idealiziramo prošlost, možemo ipak uvidjeti da se u suvremenom kinu rijetko naiđe na kakav izgred – većina ljudi ipak poštuje pravila bontona, nije uobičajeno privlačiti pozornost povišenim tonom nego se što više pritajiti i u tišini ili uz poneki šapat odgledati film. Ima i iznimaka, no evidentno je bilo u prethodnim desetljećima i takvih razdoblja u kojima se masovno odlazilo u kino pa je i sama količina ljudi, uz ostalo, utjecala na to da se razvije buka i nered.

Ponovno budimo malo optimistični i spomenimo da je Marta Baradić zaslužna za otvaranje prostora budućnosti kina, organiziranjem programa filmskih večeri zvanih Kino Katarina. Projekcije se održavaju jednom mjesečno, od lipnja do rujna, počevši s 2016. godinom na otoku Sv. Katarina, a odnedavno u bivšim napuštenim vojnim zonama Vallelunge. Posebnost ovoga programa su kratka uvodna predavanja prije filma i diskusija nakon gledanja. Teme uradaka su uglavnom radnička i ženska prava, propast tekstilne i brodograđevne industrije, modernizacija itd. Ideja ljetnog kina, pristup i sam izbor filmova su progresivan i pohvalan potez te trebamo biti zadovoljni što je poduzet taj korak u očuvanju, štoviše i inoviranju kino-kulture.

Zaključujemo da je izložba kompleksna jer se kino promatra u kontekstu društva i kao aktivni čimbenik u njemu. Potiče na razmišljanje i svijest o kretanju kulturnih strujanja i kvalitetno nadopunjuje ostatak sadržaja koji sačinjavaju Festival igranog filma u Puli.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ

Leave a Reply


− 1 = 2

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum