Razgovor s književnikom Damirom Karakašem

Za mene je književnost religija

• Najnoviji roman Damira Karakaša „Proslava“ prodan je u rekordnom roku i već je doživio svoje drugo izdanje. Njegove se dvije kazališne predstave istovremeno igraju u kazalištima u centru Zagreba. Preveden je na deset jezika, između ostalog i na arapski, gostuje u Berlinu, njegova knjiga čeka ekranizaciju, a dobitnik je i brojnih književnih nagrada. Razgovor s njim vodili smo u pulskom Klubu – knjižara Giardini 2.

Kako vam se sviđa ovdje? Klub – knjižara novo je mjesto okupljanja za knjigoljupce u Puli.

– Prekrasan apartman je tu, boravim u njemu. Čitav je prostor prekrasan i baš je ovdje neka dobra energija. Imao sam nedavno jednu europsku turneju, bio sam gost europske noći književnosti u Lisabonu, gostovao sam u kultnom klubu u centru Berlina, na sajmu književnosti u Parizu, bio sam u Leipzigu… Tako da stvarno nastupam po ozbiljnim mjestima, ali kad sam došao u ovaj prostor baš sam se osjećao kao da sam u New Yorku. Takav mi je neki „feeling“ ove knjižare, prekrasan prostor, dobra energija, način na koji je sve posloženo… Super mi je.

Nakon agronomije studirali ste i pravo, novinarstvo…

– Svašta sam studirao, čak sam upisao francuski na Sorboni. Izvukao sam jednu diplomu, stari mi je prijetio da moram donijeti diplomu…  Neću otkriti koju, malo misterija… Neke te fakultete ne trebaš ni završiti, ako ti studiraš tri, četiri godine neki fakultet i to je nešto, tu si već stekao neko znanje. U Parizu sam studirao jezik tako da imam dosta tih iskustava, to je za pisca odlično, sjajno. Trebalo bi tri života da čovjek shvati za što je, a za što nije. Ali ja sam se oduvijek bavio umjetnošću, crtao sam, objavljivao karikature, dobivao nagrade, oduvijek sam pisao i volio čitati, tako da se na neki način oduvijek bavim književnošću. Pisao sam i objavljivao poeziju. Naime, prije je bilo drugačije, imao si književne časopise, to ti je bio neki ulazak u knjigu – najprije si se morao dokazivati u časopisima. Danas je neko drugo vrijeme, danas svi pišu, a nisu svi koji pišu pisci. Ipak, pisanje je najjeftinije, zato ljudi ne slikaju u tolikoj mjeri. Ali, ne možeš iz dosade ići pisati. Meni je pisanje kao ispunjavanje sudbine. U Hrvatskoj ima previše objavljenih knjiga. Svi pišu, nitko ne čita. Pogotovo me fasciniraju mladi pisci koji me zovu, htjeli bi pisati a skužiš da ništa nisu čitali. Treba puno čitati i puno napisanog bacati. Koš je piščev najbolji prijatelj. Ali Hrvatska je specifična zemlja. Tu imamo četiri milijuna genijalaca i nešto malo pisaca.

Mnogo pišete. Razlikuje li se pisanje romana, novinarskih tekstova i kazališnih komada?

– Radio sam u novinarstvu, pisao za Večernji list još dok je pisano novinarstvo postojalo, sad je to neka druga priča. Danas više nema ni lektora, većina tih medija danas su čiste navlakuše, stave naslov da te privuku a u tekstu ništa, to je baš ponižavanje, tko je što jeo i slično. Sve se svodi na klikove – nečiji tekst je dobar ako ima puno klikova. Jednostavno se tekstovi slažu tako da bude što više klikova. Ali novinarstvo može pomoći, u pisanju ti ipak da neku disciplinu. I Dostojevski je pisao za novine, kao i Vargas, Markez… Često me pitaju kada radim na knjizi je li to roman, pripovijetka… Kao što je jednom ZZ Top odgovorio na pitanje je li to što svira jazz ili rock, sa „da“, tako i ja potvrdno odgovaram na to pitanje. Sama umjetnost, bilo da je to svirka, crtanje, pjevanje… Sve to ima isti cilj ali s različitim sredstvima, ako imaš neke talente moraš ih na neki način realizirati. Komercijala služi nekim drugim stvarima, treba je razlikovati od umjetnosti.

„Proslava“ je vrlo dobro dočekana. Je li to za vas bio očekivan uspjeh?

– Roman je to koji sam radio godinama. Roman o tome kako ljudi ponekad istodobno mogu biti i žrtve i krvnici. Pokušao sam kroz 120 strana opisati tri generacije i dva rata što se čini nemogućim, ali kako je rekao veliki pisac William Faulkner, književnost i je pokušaj da se postigne nemoguće i roman je stvarno dobio sjajne kritike u cijeloj regiji. Prvo izdanje u mjesec dana rasprodalo se u 2.000 komada, sad je tiskano još 2.000 komada. To vam dođe kao da je u Njemačkoj prodano dva milijuna, to je sjajno. I „Sjećanje šume“ je dobro prošlo, ali ja ne pišem knjige da bi se prodavale, ne prilagođavam se, ne idem pisati nešto da bi se to prodavalo. Jednostavno, ja radim svoje, a onda što bude. Kao kad radiš neku glazbu pa ti je to bitno kao umjetniku njezino stvaranje, a ako se proda, super. A sad jesam li ovo očekivao… Imam ja već neku svoju publiku, na sceni sam preko 20 godina. Radim u kazalištu, imam neki svoj ritam objavljivanja. Svake tri, četiri godine izdam novu knjigu. Radim samo to, bavim se samo time i drago mi je ako u tome uspijem. Ipak to znači da ljudi kupuju knjige, čitaju. Danas da netko i to čak 2.000 ljudi kupi knjigu, puno je. Znamo da su danas male tiraže, da se kupuje malo knjiga, malo se čita i onda te ovako nešto ipak razveseli.

“Proslavu” su pratili i negativni komentari. Kako se nosite s njima?

– Pisac je uvijek u nesporazumu s okolinom, to je njegova prirodna pozicija. Međutim, ovdje je to malo jače eskaliralo. Toliko jako da sad ne mogu ići u svoj rodni kraj. Nisam otišao čak ni za Uskrs sa ženom i djecom, nisam odlazio jer kako je rekao jedan moj prijatelj, tretiraju me kao da sam ubio čovjeka. Sad je malo preopasno ići tamo. Naime, sporan prilog bio je na HTV-u u 20 sati, na 1. programu. Možda da je bilo u drugom terminu ljudi u Lici ga ne bi ni vidjeli. Voditelj Dražen Ilinčić izdvojio je tu jednu rečenicu iz knjige koja ih je uznemirila. Kako je prije 200 godina u tim krajevima vladalo siromaštvo, u romanu imam jedan lik koji ima jedan lonac pa pošto je vani zima i vukovi noću obilaze kuću, onda on po noći vrši nuždu u lonac a po danu ga iskuha i koristi za kuhanje. To je u prilogu rečeno tako da su ti ljudi to doživjeli kao da sam ja napisao roman o tome kako oni vrše nuždu u lonac i iz tog lonca jedu. Uglavnom, velika je tu nastala strka, to se proširilo kao kuga, tražio se demanti romana, ali ne može se fikcija demantirati. Ipak sam ja kod Aleksandra Stankovića napravio demanti, priznao sam da sam cijeli roman izmislio, tako da je sve to skupa zapravo bilo smiješno. Ali koliko god je to ovdje smiješno, toliko je tamo opasno. Tako da ćemo vidjeti što će biti. Geneza svega toga ide još od Kino Like kada se zaključilo da sve Ličanke spolno opće sa svinjama i tada je isto nastala velika strka.  Ali sada se sve to odvilo na doista neki loš način. Srećom, ima ljudi u Lici koji čitaju knjige i koji su pametni, oni me podržavaju. Volim ja Liku, da sam to i napisao, pa ja pišem o sebi. Jako je opasno kada se ljudi prepoznaju u fikciji, ali to je njihov problem. Zanimljivo, ja sam preveden na deset jezika, stvarno sam bio svuda, preveden sam i na arapski, bio sam i u Pekingu, stalno me zovu, ja ni ne mogu stići svuda gdje me zovu i u pitanju su stvarno visoki honorari. Nedavno sam nastupao u kultnom klubu u centru Berlina, pred 400 Nijemaca, za 15 minuta zaradio sam 400 eura, ljudi me žele. Međutim, u 20 godina u Lici me nitko nikada nije pozvao. To isto nešto govori. Umjesto da kažu kako je taj neki mali dječak iz tamo neke planine, roditelji mu imali jednu jedinu knjigu, kako je on uspio, koliko je on morao biti jak i čvrst da dođe do toga, da uspije u književnosti, oni me pokušavaju blatiti, praviti mi probleme. To je ljubomora. Ali proza koju pišem ne smije imati milosti prema nikome. Za mene je književnost religija, imam neki svoj put i ja jednostavno ako se budem osvrtao na svakog psa koji bude lajao onda nikamo neću stići.

Vaš roman „Kino Lika“ osvanuo je i na velikom platnu. Kakvo je to bilo iskustvo?

– Lijep je to film i zanimljivo je što je događalo s njim. Primjerice, u Gospiću je bio najgledaniji film osim svojevremeno „Žikine dinastije“, no peti dan igranja su ga zabranili, skinuli ga s repertoara, u Otočcu je bio prikazivan pa se okrenula traka, išlo je naopako, nastala je totalna zbrka… Kad je bio na HTV-u rekao sam roditeljima da ga gledaju, pitao mamu je li gledala, a ona je rekla „dobro da ti je tata zaspao“. Stvar je percepcije. Nije to turistički film, ne možemo tako promatrati stvari, onda su po toj logici svi Rusi „baboubojice“. Film je inače dobio brojne nagrade, bio je jako gledan, imao je preko 25.000 gledatelja. Kad sam s njim gostovao u prepunoj Areni, dignuo ruke pred publikom, bio je to prekrasan osjećaj. Kao klinac gledaš taj festival na TV-u u svom selu i onda misliš hoću li ja tako jednog dana i zatim shvatiš da si ostvario snove, lijep osjećaj.

Hoće li i „Proslava“ doživjeti svoju ekranizaciju?

– Već sam prodao prava za „Proslavu“, još dok je roman bio u rukopisu, imao sam ozbiljne ponude producenata i odlučio sam riskirati i dati ih jednom debitantu, neću još otkriti o kome je riječ.

Što vam znači kazalište?

– Volim kazalište, trenutno mi u centru Zagreba igraju dvije predstave, jedna u Kerempuhu – „Blue moon“ i jedna u Gaveli – „Sjećanja šume“. Zanimljivo da u centru grada u istom danu igraju dvije predstave istog autora, to je velika sreća, san svakog pisca. Radio sam i u HNK Rijeka, radio sam „Zagrebački pentagram“ s velikim Paolom Magellijem i dobio sve moguće nagrade na području bivše Jugoslavije, u Americi, Njemačkoj… Bio sam na repertoaru u ZKM-u pet, šest godina i sad ću raditi novu predstavu u ITD-u, a taj tekst, „Avijatičar“ istovremeno će se raditi i u Ljubljani.

Čitate li i u kojoj mjeri? Što vas zaokuplja?

– Ja uvijek nešto čitam. Ja nikad ne pišem, uvijek radim – to podrazumijeva istraživanje, pratim zbivanja, puno čitam dok radim na romanu, idem u kino, kazalište, slušam glazbu, sviram… treba puno raditi na sebi. Nikad više nisam radio na sebi nego sad sa svojih 50 godina. Uz čitanje uvijek zapisujem, gledam, pratim… Kako je rekao Ivo Andrić, „Kad pisac čita onda uvijek i zapisuje kao da čita s jednim okom“. Tako i ja uvijek bilježim, uvijek mi nešto padne na pamet, neka riječ… Sad imam tu mnogo bilježaka, dok se autobusom vozim čitam pa sam tako i na putu za Pulu čitao Gogolja. Nedavno sam kupio Kakfikin komplet u antikvarijatu pa ću to opet čitati, a Millera planiram ponovo uzeti u ruke. Ako si pisac moraš stalno nešto čitati i pratiti. A osim toga, kakao je rekao Nabokov, računa se samo drugo i treće čitanje.

Dolaze li u obzir elektronski čitači ili ste vjerni dobroj staroj knjizi?

– Tu se ne vidim, nikakvog gušta tu nema, to mi je kao da čitam s mobitela. Imati knjigu i pokriti se dekicom najljepši je prizor čovjeka koji postoji. Ja si čak isprintam pa tek onda čitam ono napisano, inače neke stvari ne vidim. „Proslavu“ sam pisao na pisaćoj mašini. Boravio sam na otoku Rabu u samostanu Sv. Franje zahvaljujući rezidenciji Rijeke kao prijestolnice kulture. Drugačija je percepcija kad tako pišeš, mozak drugačije radi, računalo je brzo, tjera te na žurbu, ovdje paziš koju ćeš riječ napisati, izbaciti, imaš direktno otisak slova na papir što je meni vrlo zanimljivo, ali to je fizički jako teško, bole te leđa, ramena…

Koji su vam daljnji planovi?

Sad kad odmorim i dođem sebi krenut ću pisati novi roman, no neću više pisati puno romana, možda još jedan ili dva. S obzirom da mi za svaki treba nekoliko godina… Tako mi se bar čini. Ja dugo radim na romanu, ne vjerujem baš ljudima koji napišu roman kao domaću zadaću i pišu romane kao novinarske tekstove. Svatko tko je novinar misli da može biti i pisac, da može napisati roman, no nije to baš tako, ljudi to olako shvaćaju. Jedan je muškarac „ganjao“ Umberta Eca s rukopisom, onda mu je ovaj rekao, nemojte samo pisati  – telefonirajte. Tako da ne moraš samo pisati, nekad moraš i razgovarati s ljudima, podijeliti razmišljanja sa ženom, djecom, susjedima… Ljudi nekad ne znaju što će pa idu odmah pisati romane, ljudi počnu pisati pa prepričavaju događaje, nije to književnost.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije P. ALBERTINI

Leave a Reply


9 − 6 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum