Razgovor: Irena Boljunčić Gracin, predsjednica Trans Europe Halles

Irena Boljunčić Gracin, predsjednica je TEH-a i voditeljica Udruge Čarobnjakov šešir koja u Rojcu djeluje od 2005. godine. Razgovarali smo s njom o njenim aktivnostima te planovima oko Društvenog centra Rojc.

Odnedavno si predsjednica europske mreže nezavisnih kulturnih centara, Trans Europe Halles (TEH). Što je točno TEH i koje su tvoje obaveze kao predsjednice?

– Trans Europe Halles je mreža nezavisnih kulturnih centara u Europi. Trenutno broji 109 centara, od čega su njih 77 punopravne članice, ostalo su pridruženi članovi. Pokrivamo gotovo cijelu Europu, u nekim državama još nemamo članove, ali na tome se radi. Mreža je prije svega okrenuta centrima koji su nastali poput Rojca, onima koji su imali inicijativu umjetnika i građana pa su osvojeni i dobiveni na korištenje. Dakle, postojala je neka želja da se naprave kreativni kulturni prostori. Što se tiče moje funkcije, ja sam predsjednica, no u principu je to više počasna uloga iako, naravno imam i odgovornost. Međutim, imamo tim i ured koji se nalazi u Švedskoj gdje je zaposleno deset ljudi. Mieke Renders je izvršna direktorica mreže tako da je moja funkcija više počasna. Naravno, zajedno s upravnim odborom gdje nas je sve skupa osam, djelujemo na strateškom razvoju mreže.

Što ta funkcija za tebe osobno znači?

– Svakako mi je velika čast i dokaz mog dosadašnjeg rada koji se vani puno cijeni. Ja sam se stvarno u ovih četiri, pet godina koliko djelujem u mreži dosta zalagala za Jugoistočnu Europu i otvaranje centara s ovih područja s obzirom na to da je Rojc bio jedini centar s tih prostora. Sada imamo dosta centara, uspjeli smo putem start up programa dosta centara razviti i uključiti ih u rad mreže.

Rojc kao društveni centar djeluje već 20 godina i služi kao primjer mnogima. Tu si od samih početaka, zar ne?

– Ja jesam, no mi smo kao udruga u Rojc ušli 2005. godine, iako je Centar još 1998. godine skvotiran. Ja sam još kao tinejdžerka ovdje odrasla kada je skvotirana prva današnja kazališna dvorana i drugi prostori i tada mi je festival PUF otvorio neke nove vidike i pogled na kazalište pa sam se u njega i zaljubila. Onda je nekako krenula i ta veza s ovim čime se ja danas bavim, a to su s jedne strane razvoj suvremenog cirkusa, a s druge strane upravljanje kreativnim prostorima.

Kako ocjenjuješ nastojanja u Rojcu da se stvori novi Plan upravljanja i koje su tvoje prognoze što se tog procesa tiče?

– Na dobrom smo putu. Sudjelujem u toj radnoj grupi, a ono što je dobro jest što smo s jedne strane uključeni mi, Rojčani a s druge strane Grad i to govori o nekoj ozbiljnosti Grada. Naime, shvatili su da je potrebna promjena u modelu upravljanja kako bi se unaprijedio cijeli Centar, svi zajednički prostori i zajedničko funkcioniranje. U narednih šest mjeseci mislim da bismo mogli izaći s prijedlogom kako bi taj model mogao izgledati. On se radi na modelu sudioničkog upravljanja, njime bi upravljali i korisnici i Grad. Time se teži da se uključe i korisnici u samo upravljanje jer se tako pokušava zadržati programska nezavisnost Centra. Ali svakako nam je hitno potreban novi model s obzirom na to da je Rojcu potrebno i infrastrukturno ulaganje, ali i neki dodatni sadržaji koji bi ga mogli učiniti još boljim.

Rojc služi kao primjer mnogima u Hrvatskoj ali i šire, nije li tako?

– Da, prije svega svojom veličinom jer je doista impozantan, a s druge strane time što ne pripada samo području kulture. Dakle, tu su i brojne udruge iz područja sporta, razonode, manjine, jedna velika šarolikost i tu je taj jedan suživot različitih aktera. Mislim da je Rojc u posljednje dvije godine baš nakon TEH konferencije koju smo tu radili 2017. godine, putem koje smo pokušali prikazati kako bi Rojc u programskom smislu mogao djelovati ako ima puno javnih sadržaja, napredovao. Tako su otvorena dva kafića, koja su jedna dodatna vrijednost. Nije tu stvar zarade, ali je stvar u tome da morate imati prostore gdje se možemo družiti, susretati, razmjenjivati ideje, znanja i to su uglavnom takvi prostori. Tu je i želja da se u budućnosti otvori restorančić, kako bi oni koji tu borave, rade i mogli nešto jesti i tu je ideja hostela koji se nadamo da bi jednog dana mogao profunkcionirati. Ima još niz razvojnih ideja i upravo zato je potrebno promijeniti model upravljanja, a kako bi se to ostvarilo, netko se time mora i baviti.

Je li teško profesionalno se baviti cirkusom?

– Pa je, suvremenim cirkusom pogotovo. U Hrvatskoj je to još uvijek jako teško mada se i tu događa veliki i brzi razvoj. Sada imamo nove generacije koje za razliku od nas u tome imaju puno više mogućnosti nego kad smo mi bili mlađi. Upravo smo ove godine imali dvije premijere hrvatsko – srpskih produkcija mladih izvođača koji stvarno mogu konkurirati jako dobrim europskim predstavama i nadam se da ćemo ih u sklopu jednog projekta kojeg provodimo, uspjeti dovesti u Pulu do kraja godine.

Cirkus u Muntiću koji ste organizirali prije dvije godine bio je izuzetno dobro posjećen kao i Barakata u dvorištu Rojca. Hoće li se takvo što uskoro ponoviti negdje u Puli, Istri?

– Barakata je na putu za Bugarsku gdje su gostovali, stala kod nas. Naime, izrazili su želju da bi stali u Rojcu i tu izveli dio programa te smo mi kao Čarobnjakov šešir, Savez udruga Rojca i Gradska radionica kao partner zajedno organizirali dio prihvata i samog programa. Bit će sigurno još cirkuskih predstava. Scena se vratila na velika vrata, bilo se jedno vrijeme nekako sve umrtvilo, međutim sada opet postoji mnoštvo mladih ljudi koji sve to guraju i koji su voljni razvijati i cirkus i uličnu umjetnost i mislim da nas čeka dobro razdoblje u budućnosti. I mi smo ove godine kao Cirkobalkana pozvani da dođemo predstaviti našu platformu na najvećem kazališnom cirkuskom festivalu u Avignonu gdje smo nedavno i bili što nam je izuzetna čast i dokaz uspješnosti onoga što radimo i prepoznavanja u europskom kontekstu. Inače, Cirkobalkana je kolektiv koji proizvodi vlastite predstave za koje smo kupili šator prije par godina, međutim to je i platforma koja okuplja umjetnike suvremenog cirkusa s područja Balkana i koji pomaže u njihovom razvoju.

Čime se još udruga Čarobnjakov šešir bavi?

– U lipnju smo kao i svake godine u Novigradu organizirali FUČ – Festival uličnih čarobnjaka, Čarobni NoviGrad i bilo je super. Sada je on nešto kraćeg trajanja pa je održan kao dvodnevni festival. Mali je to festival, međutim ja se svake godine iznenadim broju publike koja dođe. Ove godine subota je bila jako posjećena, nedjelja malo manje. Ako ponekad, nakon toliko godina bavljenja time doživim krizu i pomislim da bi možda prestala s time, onda me publika vrati jer vidim da ima smisla to što radim. Kao udruga imamo i razne programe, a ove godine smo organizirali i cirkuski kamp na Fratarskom otoku kojeg je pohađalo 29 polaznika mlađeg uzrasta. Na jesen ćemo u sklopu projekta Općini me cirkusom prikazati nekoliko cirkuskih predstava, a ove godine producirat ćemo novu predstavu s Cirkobalkanom za ljetne manifestacije. Na jesen ćemo raditi jedan projekt u sklopu kulture u centru Gradimo Rojc koji vodi Savez udruga Rojc s kojima smo partneri, a radimo s osobama s posebnim potrebama. Tako ćemo tijekom tri, četiri mjeseca raditi edukaciju i nadamo se na kraju jednu malu predstavu.

Koliko vas je u udruzi?

– U udruzi nas je dvadesetak, aktivno je nas je šest, sedam, što se tiče vođenja udruge i programa, ali imamo i puno grupa koje nisu službeni članovi naše udruge. To su uglavnom djeca i mladi jer imamo radionice cirkuskih vještina koje vodimo zimi, a sad i ljetni kamp. Opet se budi želja kod mladih da nauče cirkuske vještine iako moram reći da trenutno vode zračne akrobacije i akrobacije na svili, pogotovo kod cura. To je sada u modi pa bi onda svi to rado radili, ne bi baš učili žonglirati, ali mislim da će se u budućnosti i taj dio ponovo razviti.

Kako je prošao prvi put održan kamp Cirkus na otoku, na Fratarskom?

– Manuela Rossi, naša voditeljica edukativnih programa s puno je entuzijazma, volje i želje organizirala po prvi put ovaj kamp. Trajao je sedam dana, od 9 do 16 sati, bio je baziran na igri kroz cirkuske vještine. Cirkus je zapravo kao vještina izuzetno zahvalan kod djece jer razvija koordinaciju pokreta lijeve i desne strane, jača lijevu i desnu stranu mozga, puno radi na timskom radu. Nema kao u sportu natjecanja, tu je prisutan duh jačanja samopouzdanja – vi sami sebe morate natjerati na primjer žonglirati s tri loptice. Cirkus zapravo nema granica. Polaznici su učili nekoliko cirkuskih vještina, ples i pokret, lutkarske vještine – izradu lutaka i lutkarsko kazalište i nakon toga su birali na čemu će im biti fokus u kampu te do kraja radili na određenoj disciplini. Zadnji dan kampa organizirana je prezentacija naučenog pa su polaznici imali priliku pokazati što su naučili.

Što bi poručila mladima koji bi voljeli krenuti ka tom smjeru i profesionalno se baviti suvremenim cirkusom, ali i djelatnostima s područja nezavisnog kulturnog sektora?

– Za mlade umjetnike u Hrvatskoj je još uvijek težak položaj. Čak i oni koji su postigli visok nivo rada od toga još teško žive. Morate imati posao od kojeg živite pa se ne možete sasvim posvetiti onome što volite. Malo je tu pitanje napretka i rada. Primjerice, ove predstave koje su producirane i trebale bi krenuti na turneju, trebamo vidjeti hoće li izvođačica dobiti godišnji da bi uopće mogli napraviti turneju. Dakle, to je ono što je malo problematično, međutim, što se mene tiče, zaista je danas mnogo programa koji mladi mogu koristiti. Primjerice, Erasmus+ program kojim možete putovati gotovo bilo gdje u Europu, što mislim da je za mlade jako bitno – napustiti ono mjesto u kojem su odrasli, otići vani, vidjeti stvari iz neke druge perspektive, neke druge mogućnosti, kako drugi gradovi funkcioniraju, kako drugi centri funkcioniraju… To je jedna inspiracija koja im može pomoći u životu i ako se vrate mogu to ovdje primijeniti. Na kraju krajeva, moja priča je počela početkom 2000. godine kada smo otišli u Italiju i vidjeli njihovu jaku žonglersku scenu, a za nas je to bio šok jer tada nismo znali da tako nešto uopće postoji. Vidjeli smo da se tisuće i tisuće ljudi time bave pa je to svakako utjecalo na neku našu inspiraciju za daljnji rad.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije P. ALBERTINI i arhiva Kulturistre

Leave a Reply


− 5 = 2

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum