Pregledavanje života Giacoma Scottija

Pogranični intelektualac, književni kritičar, publicist, prevoditelj, tumač i pjesnik – Giacomo Scotti vodeća je osoba u talijanskoj književnosti u Hrvatskoj, prije svega zbog svoje želje da doprinese razumijevanju i prevladavanju etničkih i kulturnih podjela, s pažnjom usmjerenom na očuvanju talijanske kulture i identiteta. Giacomo Scotti je istražitelj povijesnih istina koje su ponekad neugodne ili kontroverzne. Scotti je i znatiželjni putnik koji neprestano pronalazi ideje koje su sposobne popuniti egzistencijalnu prazninu nostalgije i odsutnosti.

No ovaj je put skupina intelektualaca njuškala po njegovom životu, a rezultat je zanimljiva monografija koju je objavilo Sveučilište Jurja Dobrile povodom devedesetog rođendana tog autora. Naslov je “Curiosando nella vita” (“Pregledavanje života”), a monografiju su uredile Rita Scotti Jurić, Nada Poropat Jeletić i Isabella Matticchio: Monografija sakuplja tekstove 11 predstavnika talijanske, hrvatske i makedonske kulture, koji su na ovaj način željeli odati počast tom piscu, intelektualcu i nadasve čovjeku.

Autori prvog teksta, Maria Teresa Iervolino i Gianmarco Pisa definiraju vas kao pjesnika nalik Homeru. O vama govore kao o “mostu” između dva mora i kultura i naglašavaju vaš talent za pripovijedanje priča dalekih naroda. Nalazite li se u ovoj definiciji? Jeste li pjesnik ili sudionik povijesti?

- Zasigurno nisam dovoljno velik da bi me se uspoređivalo s Homerom, ali dobro su opisali moju nakanu da izgradim mostove suradnje i razmjene kulture, prijateljstva i znanja između dviju obala Jadrana. Čak i izvan književnosti. Primjerice u stvaranju humanitarnih i pacifističkih udruga za vrijeme i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji. Također sam, iako na svoj mali način, bio glavni junak problematične priče koju sam, primjerice, dokumentirao s tri sveska o Golom otoku, lageru usred mora, i u autobiografskom romanu “Slučajno ili zbog strasti”.

Veliki broj tema vaših djela povezano je s vašom rodnom zemljom na jugu Italije. U “Suzama i biserima”, koju je 2019. godine objavila Talijanska zajednica iz Rijeke, izražavate osjećaje koji proizlaze iz proživljavanja prošlosti, radosti i tuge koje su obilježile teške životne odluke. Što vam najviše nedostaje od onog svijeta koji ste napustili 47. godine?

- U svim mojim djelima, od beletristike do poezije, od bajki do povijesnih eseja (iza sebe imam više od 200 svezaka objavljenih u Italiji i bivšoj Jugoslaviji i stalno objavljujem nove kako bih se osjećao živim) moje „raspeće“ odražava se između voljene Napuljsko-talijanske domovine, podjednako voljene Hrvatske, a konkretnije, Male Italije koja je ostala u krajevima i morima Istre i Kvarnera. Nosim ih u sjećanju i krvi, jezicima, dijalektima i duginoj obitelji koju sam sagradio „sjetvom“ petero djece, devet unučadi i dva praunuka. U svijet koji sam napustio u ljeto 1947., često sam se vraćao, putovao sam po Italiji, od Sicilije do Trenta, ali nisam mogao ponovo pustiti korijene. Nedostajala mi je svakodnevna bliskost. Iz daljine, međutim, često se još više voli, a taj „ostavljeni“ svijet raste s ljubavlju i nostalgijom.

Nazvali su vas “prijateljem” makedonskog naroda više od 50 godina: uredili ste pet makedonskih antologija poezije i proze, a devet svezaka ste preveli na talijanski jezik. Vasil Tocinovski je o vama rekao: „Talijan je po nacionalnosti, kao što je Hrvat po zemlji usvajanja; a zbog velike, rekli bismo neponovljive, ljubavi je Makedonac”. Koji su razlozi vašeg interesa za makedonsku kulturu i koje su karakteristike jedinstvenosti književnog izričaja tog naroda?

- Od svih zemalja bivše Jugoslavije ona koju sam najviše posjećivao i volio je Makedonija, najudaljenija i najjužnija. Učinio sam ju poznatom i oplemenio mnogim djelima, u rasponu od poezije do fikcije, do bajki i legendi, do epskih i lirskih narodnih pjesama toga naroda. Na makedonskom jeziku, zahvaljujući mojim izborima i prijevodima, objavljeno je nekoliko talijanskih pisaca, od Pirandella do Pavesea. Volio sam i volim Makedoniju, jer je ta zemlja, taj narod, pretrpio više nego ostali u povijesti Balkana i tek nakon mnogih stoljeća mogao se pohvaliti da je nacija, da ima svoj jezik i književnost. Prvi put sam se susreo s Makedoncima i Makedonijom nakon katastrofalnog potresa 1963. godine koji je uništio Skopje. Otišao sam s omladinskom brigadom dobrovoljaca da uklonimo ruševine, ispod kojih je, između ostalih, život izgubila jedna vrlo mlada pjesnikinja. Od tada su mi Makedonci ostali u srcu. Ne treba zaboraviti, međutim, da sam imao bliske prijatelje i među pjesnicima i književnicima iz Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije. Objavio sam i knjige o njihovom književnom stvaralaštvu i povijesnim događajima. I danas se osjećam kao brat tog naroda.

U eseju Scotti Jurić, Poropat Jeletić i Isabelle Maticchio, tekstualna analiza dvaju romana napisanih s 50 godina razlike navodi se da se jezik koji koristite u svojoj zrelosti promijenio, poprimajući još prisnije nijanse. Je li to izbor jezičnog i stilskog rafiniranja ili odgovara jednoj novoj osobnoj egzistencijalnoj i izražajnoj potrebi?

- S godinama čovjek sazrijeva, postaje mudriji, a stilovi pisanja također sazrijevaju. S godinama i napretkom života sazrijeva i način pisanja, moji stihovi i priče postupno su poprimali mirnije tonove kopajući sve dublje. Riječi i misli, kako sam rekao u Puli na predstavljanju knjige posvećene meni “Pregledavanje života”, teku iz uma i srca. Srce im diktira, misao ih razrađuje, pretvara u poeziju. Drugim riječima: inspiracija nije dovoljna, potrebno je proučavanje, iskustvo. A to je “trud” pisca, pjesnika. Pisanje, kada je književnost u pitanju, ne znači izmišljati “teške” riječi i izraze, nego dati riječi snagu da bude dostupna, razumljiva, izbjegavajući banalnost.

Bavili ste se intenzivnim i dragocjenim radom na tome da Talijane upoznate s istarsko-kvarnerskom i jugoslavenskom književnošću. Jednako tako, promovirali ste i prevodili talijansku poeziju 20. stoljeća na slavenske jezike. Danas su se mnoge istočne države pridružile Europskoj uniji i postalo je još važnije širenje znanja o različitim socijalnim i kulturnim izričajima, od kojih je književnost svakako dio. Kako vidite ulogu izdavača u podržavanju ove kulture razmjene? Da li se nešto mijenja?

- Vaše je pitanje papreno, a moj odgovor je gorki. Nažalost, tiskani su mediji sve veći gubitnici, a broj izdavača se svugdje brzinski smanjuje. Moja pažnja sada se više nego ikad prije okreće mikrokozmosu Male Italije, preostale talijanske manjine. I napominjem: broj talijanskih pjesnika i pisaca se smanjuje. Antologija radova nagrađenih na Natjecanju za umjetnost i kulturu “Istra Nobilissima” ne objavljuje se već tri godine, a smanjuju se i potpore otadžbine Talijanskoj uniji u Hrvatskoj i Sloveniji. Razmišljam o Maloj Italiji više nego o Europi. Želimo li da nestane? Napustili su nas Barlessi, Dallemulle, Cocchietto i mnogi drugi pisci, pjesnici, slikari, glazbenici itd. Tko ih je zamijenio? Vrlo mali broj mladih ljudi… U ovom kontekstu je, više od uloge izdavača, važnija uloga onih koji moraju imati pri srcu budućnost Talijana koji su ostali u Istri i na Kvarneru te budućnost književnog, umjetničkog i kulturnog stvaralaštva Male Italije.

Tekst i fotografije Luisa SORBONE

Leave a Reply


6 + 2 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum