EPK Rijeka 2020: Needcompany festival započeo je ove subote u Rijeci

Izložbom „18 videa“ i Predstavom „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“ u Rijeci je u subotu, 29, veljače započeo Needcompany festival koji se održava u sklopu Europske prijestolnice kulture točnije njezinog programskog pravca Doba moći.

Program festivala započeo je u Zajc Labu, prostoru na drugom katu bivše tvornice Ivex, uvodnim razgovorom o skupini Needcompany te iskustvu gledanja i promišljanja suvremenog postdramskog teatra, a sve sa svrhom da publici približi kazališnu formu neobične estetike i nove poetike koja je ponekad šokantna, a prati je stigma hermetičnosti i nerazumljivosti.

Osim Janu Lauwersu, osnivaču i voditelju međunarodne umjetničke skupine Needcompany zadaća da publici približe objasni postdramski teatar i Flamanski val u kazališnoj estetici pripala je teatrologinji i docentici na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Agati Juniku, kazališnom kritičaru Igoru Ružiću, kazališnom redatelju Ivanu Plazibatu te glumici Nini Violić. U ulozi moderatorice bila je dramaturginja i redateljica Nataša Antulov.

Riječima Agate Junku najpraktičnije i „školski” gledano pojam postdramsko označava one kazališne prakse koje se ne baziraju isključivo i nužno na tekstu ili barem ne dominantno na jednom tekstu. To ne znači da postdramski teatar ne operira tekstom. Može biti tako ali i ne mora. Bitno je naglasiti da to nije logocentrično kazalište. To je kazalište koje ravnopravno koristi sva druga izražajna sredstva: scenografiju, glazbu, pokret… i uopće fizikalnost kao takvu. Ni prisutna gluma nije ona kao u klasičnom kazalištu. U postdramskom kazalištu govorimo o izvođačima, a ne o glumcima što znači da se od njih najčešće očekuju i razne druge vještine poput pjevanja, sviranja ili neke varijante plesa.

– Postdramsko kazalište najčešće gradi predstave na fragmentarnosti te simultanitetu vizualnog i govornog. Takve predstave ponekada vrlo agresivno opterećuju naš perceptivni aparat, ali nama je kao gledateljima, našem afektivnom i intelektualnom aparatu, prepušteno koje ćemo senzacije percipirati i što će do nas doći. Tu nema jednog univerzalnog značenja, kazala je Junku koja smatra kako je nazivati takve predstave hermetičnima samo jeftini način da se diskvalificira jedna poetika.

Kazališna grupa Needcompany, prema mišljenju teatrologinje, u smislu elemenata postdramske estetike, koncentracije na vizualne elemente i fizikalnosti izvođača pripada progresivnoj estetici Flamanskog vala. No ona smatra kako ih od tzv. zvijezda Flamanskog vala poput Jana Fabrea razlikuje to što je kod njih uvijek bio prisutan ozbiljni politički angažman, obračunavanje s kolonijalističkom poviješću i iskreni multikulturalizam koji pokušava ući u srž problema.

– Needcompany je oduvijek bio multikulturalan, za razliku od ostalih umjetnika koje vežemo uz Flamanski val koji multikulturalnost koriste više plakatno. Lijepo je vidjeti ljude različitih boja na sceni. To uvijek dobro zvuči, ali oni nikada nisu ozbiljno zagrebali ispod površine, zaključila je Junku.

I zaista, kazališna skupina osnovana 1986. od strane Jana Lauwersa i Grace Ellen Barkey kojima se je kao član umjetničkog vodstva 2001. pridružio Maarten Seghers od svojih samih početaka proklamirala se je kao međunarodna, multijezična, inovativna i multidisciplinarna umjetnička skupina koju obilježava konstantno propitkivanje medija u kojima djeluju. Jedan od načina na koje Lauwers propitkuje klasični kazališni medij propitkuje je i pisanje tekstova osobno za svoje izvođače.

– Pišem za točno određene glumce. Ali kako bih mogao početi pisati najprije ih moram dobro upoznati. Kada su likovi napisani za njih osobno, izvođači mogu na drugačiji način „upiti” i apsorbirati svoje likove, kazao je Lauwers koji povlači jasnu granicu između glume i izvođenja na pozornici

– Glumac je treniran da konstantno misli i reproducira jer mora odigrati jednu te istu predstavu 70-ak puta. Također, konvencionalni profesionalni glumac tjedno mora odigrati tri do četiri predstave. 80-ih smo shvatili da to moramo promijeniti. Glumcima smo dali više vremena. Odlučili smo da nećemo stvarati takav repertoar već stati i vidjeti što će se dogoditi, kazao je Lauwers ističući kako ne dopušta glumcima da nauče svoje tekstove prije nego što počnu s probama. Tako postiže autentičnu i jedinstvenu konačnu izvedbu.

Novo kazalište stvara tako što mijenja konvencije starog. To ne znači da Needcompany čine amateri, već upravo suprotno. Lauwers ističe kako se radi o klasično obrazovanim glumcima. Dapače, smatra kako s tehničke strane nema razlike u izvedbi klasičnih glumaca i članova skupine Needcompany. To može biti vrlo zahtjevno.

– Klasično obrazovani glumci moraju se usuditi na rizik izvođenja takvog performansa istodobno razumijevajući razliku između produkcije i reprodukcije, prezentacije i reprezentacije. To je tajna skupine Needcompany, zaključio je Lawernce.

Nakon predavanja publika se spustila kat ispod, u izložbeni prostor pod imenom Delta Lab gdje je predstavljena instalacija „18 videa” umjetničkog dvojca poznatog pod imenom Lemm & Barkey. Radi se o ključnoj sudionici umjetničke skupine Needcompany Grace Ellen Barkey i njezinoj suradnici Lot Lemm na čijih se šest video instalacija postavljenih u tihom i zamračenom galerijskom prostoru niotkuda i bez nekog očitog reda pojavljuju kostimirani likovi u stvarnoj veličini. Riječ je o ljudskim figurama koje su dehumanizirane te sasvim neprisutne u danom trenutku, figurama koje žele postati slikom samo da bi nedugo nakon toga opet nestale u tami. Djeluju kao da ih muči neki problem, međutim ne pronalaze rješenje.

– Radi se o video momentu vježbanja prisutnosti u više lica koji koristi neke scenske trenutke ulaska i izlaska sa scene, ali s druge strane igra se s nekom otvorenom formom, fragmentarnošću i rekla bih čak i nekim fragmentima probi, priprema za predstave i tako dalje, pojasnila je kustosica izložbe Ivana Meštrov iz MMSU-a koji surađuje na festivalu.

Kraj večeri bio je rezerviran za Hrvatski kulturni dom i predstavu pod nazivom „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru” čiju režiju potpisuje Maarten Seghers. Najavljena kao predstava na temu truda koji je nužan ona prikazuje skupinu zapadnjačkih umjetnika koji bjesomučno pokušavaju komunicirati. Njihov je trud golem, no pogrešno usmjeren što kod samih izvođača, ali i prisutne publike ostavlja osjećaj frustracije i nemoći.

Pozornicom je dominirao bubnjarski set okrenut za 90 stupnjeva, elektronička gitara, veliko metalno zvono i nekoliko mikrofona, a njezin pod je bio prekriven ružičastim baršunom na kojem je crnim slovima pisalo kako možda problem ne zahtijeva rješenje. Nakon što su tri glazbenika, igrana od strane Rambouta Willemsa, Nicolasa Fielda i samog Maartena Seghersa došli na pozornicu započeo je njihov, ni po čemu obični koncert.

Tako Fields ležeći svira bubnjarski set koji mu visi iznad tijela pričvršćen za okomito položeni zid, a ostali izvođači, inče profesionalni glazbenici, kroz distorzije, buku i kaos koji naliče improvizaciji zapravo grade pomno skladanu kompoziciju. Kako je na kasnije održanoj tribini objasnio Seghers, on radeći na predstavi namjerno kreira zapreke i izazove za izvođače sve kako bi time stvorio određeni fizički jezik, a njime i određeni sadržaj.

– Predstava je započela kao koncert, imala sve elemente koncerta te je za publiku u konačnici i bila iskustvo slično koncertu. S tom sam idejom krenuo. Ipak, krucijalan dio mog pristupa je do toga doći istraživanjem. Na primjer Nicolas Field je bubnjar. Što će se dogoditi ako mu oduzmemo bubanj, a svejedno zadržimo konačni cilj stvaranja koncerta? Ako želi iznjedriti koncert mora uključiti druge dijelove sebe. Kroz njegovo istraživanje različitih mogućnosti kazališnog nastupa ja kreiram sadržaj koji na kraju prevazilazi glazbene dionice koje sam napisao i od kojih sam krenuo, kazao je Seghers.

Njegovim riječima jedini razlog zbog kojeg ga privlači stvaranje dramskih predstava unutar okvira kazališta je da te okvire dekonstruira i preispita. A uz njih i samu gledateljsku perspektivu.

– Kada poguraš kamen do vrha planine on se ponovno sunovrati dolje. Tada se moraš spustiti po kamen kako bi ga ponovno pogurao gore. U svojoj verziji mita o Sizifu Albert Camus piše kako je kvaka u tome da kamen ne treba odmah krenuti vraćati. Camus kaže kako u tom trenutku kad kamen krene prema dolje počinje život. Ne kada ga guraš već kada ga pustiš. U tom trenutku slobodne volje možeš odlučiti koliko ti treba da odeš po kamen. To je jednostavni život, kazao je iz publike Lawrence za kojega je cijela ova predstava Sizifovski zadatak. Ipak, umjetnik je mišljenja kako u njihovom slučaju kamen nije problem već rješenje. Oni ne žele jednostavnu već kompliciranu egzistenciju.

– Život je problem koji treba njegovati, a sizifovski kamen rješenje problema, zaključio je Lawrence iznijevši time sukus rada skupine Needcompany i nit koja povezuje sve njihove subotnje izvedbe.

Oni koji još nisu pogledali neku od zaista dojmljivih predstava suvremenog europskog teatra skupine Needcompany za to će imati prilike tijekom narednog tjedna. Festival će se nastaviti predstavama – „Sve što je dobro” i „Zauvijek” koje će se u riječkom HNK Ivana pl. Zajca odigrati 3. i 4. odnosno 6. ožujka. Do istoga datuma bit će moguće i posjetiti Delta Lab te pogledati izložbu „18 videa”.

Andrea JELOVČIĆ

Fotografije A. JELOVČIĆ i arhiva EPK Rijeka 2020

Leave a Reply


+ 6 = 15

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum