Recenzija – Micheal Houellebecq „Serotonin“ (Litteris, 2019.)

Tužna priča o izgubljenim prilikama

• Micheala Houellebecqa se s pravom smatra kontroverznim autorom. Kod njega nema tabu tema pa tako i u svom posljednjem romanu „Serotonin“ (Litteris, Zagreb, 2019.) piše o sodomiji, impotenciji, zoofiliji, samoubojstvu, drogama, masturbaciji… Njegovo najnovije djelo ispričano je iz perspektive 46-godišnjeg poljoprivrednog inženjera Florenta-Claudea Labroustea i prati retrospektivu njegovog ljubavnog života pa tako imamo prilike upoznati niz ženskih likova s kojima se viđao ili bio u vezi. Govori o ženama s kojima je bio, neke je i volio, ali i izgubio. Dankinja Kate je bila njegova posljednja mladenačka ljubav. Claire je bila glumica, koja je zbog neostvarene karijere, postala alkoholičarka. Marie-Helen je imala duševnu krizu. Japanka Yuzu, njegova posljednja djevojka, bila je 20 godina mlađa od njega i bila je s njim samo radi novca. Tu je i njegov najbolji i jedini prijatelj, iz studentskih dana, Aymeric, tragičan lik kroz kojeg je ispričana situacija s francuskom poljoprivredom i život očajnih farmera koji se bore protiv globalnih ekonomskih interesa.

Houellebecq je provokator, društveni kritičar, često i sam kritiziran zbog mizoginije, pornografije, nemoralnosti i cinizma, što ga istodobno čini jednim od najkomentiranijih i najistaknutijih suvremenih francuskih književnika. Međutim, u ovoj je knjizi Houellebecq prvenstveno napisao iznimno tužnu priču. Priču o tuzi, samoći, depresiji, otuđenosti, ljubavi, priču o žaljenju. Priča je to o iluziji koju ljudi gaje u mladosti – o iluziji da imaju vremena i bezbroj izbora. S vremenom, pak, čovjek shvati da je bio u krivu, da je imao izbor samo u danom trenutku, a koji je nepovratno izgubljen. I ostaje samo žaljenje, što je slučaj s Florentom i Camille. S njom je imao priliku biti dugoročno sretan, ali ju je propustio.

„Jesam li sposoban biti sretan u samoći? Nisam u to vjerovao. Jesam li sposoban biti sretan općenito? To su pitanja koja si je, mislim, bolje ne postavljati“.

„…ali posrijedi je bila spokojna, stabilizirana tuga, koja se nije mogla povećati, međutim ni smanjiti, sve u svemu tuga koju se po svemu moglo smatrati konačnom“.

„…srce mi je stegnuo bolan grč, uspomene su navirale bez prestanka, ne ubija vas budućnost, nego prošlost, koja se vraća, mrcvari vas i izjeda, i na koncu vas stvarno i ubije“.

Florent pati od teške depresije koja ga, kako je i sam svjestan, izjeda. Donekle mu pomaže „Captorix“, mala, bijela, ovalna tableta s urezom, tableta serotonina, hormona sreće. No, ona ne usrećuje, ona omogućuje pacijentu da živi, ili barem da ne umre – neko vrijeme. Jer, na kraju krajeva, kako je i sam svjestan, kemija ne može protiv tuge.

„Serotonin“ je roman koji ne luči sreću, već vas naprotiv prožima melankolijom, ali i šalje jasnu poruku – da se priliku za biti sretnim treba objeručke uhvatiti, čvrsto držati i ne puštati. Također, roman je to koji će vas na trenutke i šokirati jer Houellebecq zna biti odbojan, ali taj je spoj ono što ga čini privlačnim.

Tekst Lorna ZIMOLO

Leave a Reply


+ 3 = 11

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum