Razgovor s muzikologinjom dr. sc Ladom Duraković

Artikuliranje urbanosti kroz glazbu

• Ova je godina, unatoč poznatim poteškoćama, vrlo plodna za pulsku muzikologinju i izvanrednu profesoricu na Muzičkoj akademiji u Puli Ladu Duraković. Nakon što joj je koncem prošle godine Hrvatsko muzikološko društvo  objavilo monografiju “Glazba kao odgojno sredstvo u formiranju ‘socijalističkog čovjeka’: nastava glazbe u osnovnim školama u Hrvatskoj (1945. – 1965.)”, iz tiska su prije nekoliko mjeseci izašle i dvije njezine knjige, “Zaboravljena glazba: Pula 1900.- 1950”, te „Franz Lehár – kapelnik carske i kraljevske mornarice u Puli (1894-1896)“ koju je pisala s kolegicom izv. prof. dr. Marijanom Kokanović Marković s Akademije umetnosti iz Novog Sada.

Tri objavljene knjige u manje od godinu dana, ali za njihov je nastanak sigurno trebalo puno više vremena…

– Objavljivanje triju knjiga u kratkom vremenskom razdoblju je rezultat slučajnosti. Knjiga o glazbenom obrazovanju u ranom socijalizmu nastajala je u sklopu istraživačkog projekta Centra za kulturološka istraživanja socijalizma pulskog Sveučilišta „Stvaranje socijalističkoga čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma“ na kojem sam radila od 2013. do 2016 .godine a koji je financijski poduprla Hrvatska zaklada za znanost. Nakon toga sam intenzivno s kolegicom Marijanom radila na rekonstrukciji Lehárovih angažmana u Puli te na analizi njegovih djela napisanih ovdje i ta je knjiga iz tiska izašla ljetos u izdanju PPMI. „Zaboravljena glazba“ je pak nastajala jako dugo, dvadesetak godina. Knjiga govori o manje poznatim osobama i događajima iz prve polovine 20. st. Rad na takvoj temi izmiče završetku, jer istražujući stalno nailaziš na nove podatke koje valja „ugraditi“: u jednom trenutku sam presjekla i odlučila sam je tiskati, u nadi da će poslužiti kao dobar temelj za daljnja istraživanja koji ja nažalost nisam imala. Knjiga će biti predstavljena jednom kad to situacija bude dozvoljavala.

Ovih si dana zakoračila i u novu studijsku godinu na pulskoj Muzičkoj akademiji, gdje si izvanredna profesorica. Nastava je, kao i u školama, prilagođena, te se dijelom odvija on-line. Kako je raditi u tim „novonormalnim“ uvjetima?

– Prekid kontaktne nastave nas je sve zatekao, svi smo ad hoc morali pronaći odgovarajuće kanale za održavanje predavanja, a na muzičkim akademijama je nastava specifična i to je bilo mnogima prilično zahtjevno. Kad govorimo o kvaliteti on-line rada, tu su, vjerujem, presudne bile prethodno stečene vještine pojedinih profesora i njihovo poznavanje informacijsko-komunikacijskih platformi. Studenti su dobro reagirali i prilagodili se bez većih problema. U novu je akademsku godinu, po mom mišljenju trebalo ući računajući na moguće povećanje broja zaraženih i ponovni rad on-line i uložiti u edukaciju nastavnog osoblja. Svakako bi trebalo u budućnosti osmisliti kolegije za osposobljavanje i predavača i studenata – budućeg pedagoškog kadra – kako bismo slične izazove dočekali spremni. U ovom trenutku svu nastavu izvodim on-line. Zbog specifičnosti kolegija koji iziskuju kombinaciju govora i glazbe to je prilično zahtjevno. S obzirom da nas je „novo normalno“ u većoj mjeri primoralo na boravak u kući, koristim vrijeme za stjecanje novih znanja i vještina, korisno je i zabavno.

U jednom ranijem znanstvenom eseju iz 2013., u kojem si predstavila Antonia Illersberga i Maria Carlina, dva glazbena talenata koje svijet štuje, a Pula -u kojoj su stvarali – ih zaboravlja, napisala si  „Mijene državnih sustava urodile su i izgradnjom pluralnog kulturnog prostora u kojem je glazba, kao jedan od temelja artikulacije urbanog identiteta grada, imala veliku ulogu.“ Doista, što bi Pula bila bez glazbe? Kako glazba artikulira urbani identitet i koliko je u tome utjecaj ideologije bio prisutan nekad, a koliko danas?

– Što bi Pula bila bez glazbe? – teško se to može zamisliti, ona je kanalizirala kulturnu izgradnju grada, oblikovala ga kao urbani prostor. Ako pogledamo ozbiljno glazbene prakse (koje se smatraju najelitnijim i posljedično usmjerenim na malobrojnu publiku), na koje sam ja fokusirana u svom istraživačkom radu, pa ću samo o njima i govoriti, one su u Puli odavno u velikoj mjeri bile okrenute široj javnosti. Reprezentativni Mornarički orkestar koji je djelovao od sredine 19. stoljeća pa do sloma Austrougarske je redovito svirao na otvorenom. Izvodili su uz popularne plesove i koračnice i simfonijske poeme i uvertire, dijelove iz opera, baletne suite i različita orkestralna djela manjeg opsega. Značaj orkestra se u velikoj mjeri ogledao u  popularizaciji ozbiljno glazbenog repertoara i u glazbenoj edukaciji širih slojeva stanovništva. Između dvaju ratova, za talijanske vladavine kao i nakon Drugog svjetskog rata, jako se puno radilo na demokratizaciji glazbenog života, na tome da se ona približi svim slojevima društva, prvo pod geslom „andare verso il popolo“ (ići ususret narodu), a kasnije pod sličnim – „umjetnost/glazba/kultura narodu“. Podudarnost je bila u patronatu politike nad svim segmentima glazbenog života. Veze između glazbe i politike bile su otvorene, neprikrivene, sistemi su glazbu smatrali kao dobrodošlu pomoć, saveznika, podršku pa su je posljedično usmjeravali, pratili, pokušavali držati pod kontrolom. Zajednička točka je bio pokušaj da ju se učini bliskom što širem sloju stanovništva, posebice radništvu. Fašistička je vlast kao i vlast u socijalizmu prepoznala Arenu kao odličan ambijent za taj poduhvat i njihovim su posredstvom zapravo Puljani u oba razdoblja profitirali, jer su imali prilike vidjeti i čuti mnoge poznate operne i baletne umjetnike koji sigurno ne bi gostovali u malome, osiromašenom gradu da to nije bila politička volja.

Razlika je pak bila u tome što je fašizam preferirao sofisticiranije žanrove i forme, inzistirao na komornoj i orkestralnoj glazbi – a u tome je opet politika imala ključnu ulogu. Trebalo je pokazati svijetu da Talijani nisu samo zemlja tenora i mandolinista (ta je uvriježena predodžba Ducea prilično frustrirala) nego da su apsolutno nadmoćni u svim glazbenim vrstama. U socijalizmu su pak skladateljsko-tehnička sredstva morala biti skromna i pojednostavljena da bi se na taj način napravila veza umjetnosti s običnim ljudima, cilj je bio stvoriti radničku kulturu i umjetnost. U glazbenom stvaralaštvu je također postojala razlika, iako Pula nije reprezentativni uzorak za praćenje glazbene produkcije jer je gotovo i nije bilo, ali se općenito može reći da fašizmu nije uspjelo „izumiti“ neku svoju specifičnu glazbu, dok se za neka djela nastala nakon rata nedvojbeno može reći da su produkt socrealizma. Ono što je meni (kao nekome tko je dugo radio u medijima) bilo posebno zanimljivo je razlika  u novinskim diskursu–napisi o glazbi u fašizmu su tekstovi povlađivanja, apologije, novinarsko je poslanje jednoglasno hvaljenje, u njima nema puno mjesta za kritiku, jer se svaka kritika vezana uz glazbena događanja tumači kao kritika vlasti koja stoji iza njih. Kritika poslijeraća je pak drugačija, usmjerena na ukazivanje na nedostatke koje valja ispraviti i treba je shvatiti kao stimulaciju za daljnji rad, za boljitak glazbenog života.

Što se školstva tiče, u međuraću je djelovala neko vrijeme glazbena škola „Rossini“, bila je prepuštena na milost i nemilost gradskoj upravi koja joj nije mogla a ni željela pomoći. Glazbenoj se školi Ivana Matetića Ronjgova koja je bila državna škola naravno, svesrdno pomagalo i ona i njezini vrijedni profesori su odigrali ključnu ulogu u glazbenoj budućnosti grada i u onome što imamo danas. Tijekom institucionalizacije fašističkog režima glazbena su događanja bila u rukama raznih impresarija, ljudi iz struke, što je vrijeme više odmicalo, politika je sve više preuzimala organizaciju u svoje ruke. U socijalizmu je pak obratno, u formativnom razdoblju sva događanja su čvrsto u rukama politike, kasnije stege popuštaju i glazbeni život kanaliziraju ljudi  iz profesije koji vladaju zanatom. Ovo je bio dugačak odgovor na tvoje pitanje a zapravo se može skratiti na jednu rečenicu – sve su temeljne intervencije u glazbenom životu u prošlosti bile rezultat neke ideološke strategije/eksplicitne ili prikrivene. Ovo što nam se na području ozbiljne glazbe (ne volim je nazivati ni ozbiljnom ni klasičnom, ponajmanje dobrim smatram izraz umjetnička, ali nema odgovarajućeg termina) danas događa je također rezultat političke volje (ili izostanka iste). Slažem se da je glazbeni život Pule bio i ostao intenzivan, unatoč nedostacima poput profesionalnih reproduktivnih tijela – i tu se opet vraćamo na političku volju. Da je ona postojala, imali bismo danas profesionalni orkestar, bar komorni, a to bi onda pogodovalo i stvaranju nekog skromnog opernog ansambla što bi bilo neophodno za grad s Muzičkom akademijom…

U gore navedenom eseju naglasila si i ovo: „o osobnostima koje su svojim znanjem, poduzetnošću i glazbenom nadarenošću taj identitet gradili znamo jako malo. Sustavnijih i sveobuhvatnijih muzikoloških studija novije i suvremene povijesti nema mnogo i uglavnom su usredotočene na razmatranja pojedinih segmenata glazbenog života, poput reprodukcije, školstva i publicistike. Nedostatak tekstova i publikacija koje bi sadržavale podatke iz životopisa pjevača, dirigenata, skladatelja i glazbenih pedagoga koji su u Puli rođeni ili u njoj neko vrijeme djelovali, rezultat je ne samo nedovoljnog interesa istraživača već i nedostupnosti i disperziranosti mnogih izvora koji bi omogućili detaljnije upoznavanje njihova života i rada u našoj sredini.“ Svojom si novom knjigom dijelom ispravila tu „povjesničarsku nepravdu“, i kroz detalje iz glazbene povijesti tih vremena ispričala jako puno o cijelom prošlom stoljeću… Gdje si sve “kopala” skupljajući građu za ove radove?

– Krajem devedesetih, kada sam započela s istraživanjima, o glazbenom životu Pule u 20. stoljeću gotovo da nije bilo nikakve novije muzikološke literature. U „Prilozima o zavičaju“ krajem osamdesetih je objavljen jedan Zlatićev članak o glazbenom životu u prošlosti Pule, u Ljubljani gdje sam studirala su obranjene dvije diplomske radnje mojih kolega vezane uz Pulu i to je bilo sve. Doduše bilo je nekih članaka i knjiga s područja povijesti i književnosti koji su se rubno doticali i glazbe, kao i nekih radova usmjerenih na harmonijsku i oblikovnu analizu skladbi, to mi sve nije bilo od velike pomoći, tako da sam morala krenuti  ispočetka. Kopala sam posvuda, ponajviše u Državnom arhivu u Pazinu, iščitavala novinske članke, konzultirala arhive raznih institucija. Nažalost dokumentacija nekih (Muzička omladina, kazalište) je uništena ili zagubljena što mi je dosta otežalo rad. Dosta sam informacija dobila od talijanskih muzikologa, od članova obitelji pulskih glazbenika o kojima sam pisala, na društvenim mrežama, do nekih informacija sam dolazila putem blogova, prateći neke podcaste i sl.

Koliko ti je u tome, a i inače, u usmjeravanju ka toj tematici pomogao dugogodišnji, moglo bi se reći “prosvjetiteljski”, posao urednice na Radio Puli za klasičnu glazbu? Koliko je “isprofilirao” tvoj znanstveni interes, usmjerivši ga primarno na Pulu i Istru? Koja su te “zakopana blaga” koja si putem otkrila posebno fascinirala?

– Kao dijete prosvjetara još za vrijeme studija sam vjerovala da ću nakon diplome raditi u školi, to mi je bilo nekako samorazumljivo. Na radiju sam se našla stjecajem okolnosti, to je za mene bio odličan poligon za usvajanje različitih vještina, primoralo me na svakodnevno pisanje uz poštivanje rokova što mi je dalo rutinu, dobila sam neke osnove iz audio montaže koja mi je puno pomogla u poslu koji radim danas. Kad je moj posao na radiju prestao biti u najvećoj mjeri vezan uz struku i neku profesionalnu inklinaciju prema klasičnoj glazbi krenula sam s istraživanjima, upisala magisterij pa doktorat. I nakon odlaska s radija ostala sam vezana uz njega – povremeno nešto odradim za Treći program HR, a Radio Pula uvijek rado ugošćava moje studente s kojima također u sklopu projekata realiziramo radijske emisije. Što se tiče mog istraživačkog interesa, oduvijek sam se htjela baviti Pulom i Istrom, taj interes je proizašao iz priča o bogatstvu glazbenog života u prošlosti koje sam slušala u roditeljskoj kući. O „zakopanom blagu“ sam pisala u Zaboravljenoj glazbi. Fasciniralo me mnogošto, nadam se da će i čitatelje. U Puli je koncem 19. i početkom 20. stoljeća rođeno najmanje šestero opernih pjevača koji su ostvarili međunarodne uspjehe. Pod time mislim na nastupe nekih među njima u Metropolitan operi i La Scali. Pulske su koncertne dvorane početkom 20. stoljeća, po uzoru na praksu kulturnih ustanova i okupljališta građanstva u Beču i u drugim gradovima srednje Europe, ugošćavale ugledne glazbeničke zvijezde, a i u međuratnom razdoblju, Puljani su imali priliku upoznati talijanske umjetnike svjetskoga glasa. Nakon rata smo u Puli imali operetni ansambl, prvi i posljednji glazbeno-scenski ansambl u povijesti grada. Ovdje su nastala neka lijepa djela iz pera autora o kojima ne znamo ništa. Marljivo skupljam note i lobiram među kolegama i studentima da se to izvodi i predstavi javnosti.

Upravo sam to namjeravala pitati te na kraju našeg razgovora, o mogućnostima nekih budućih izvedbi radova iz opusa tih zaboravljenih majstora, o vraćanju gradu njegovog glazbenog nasljeđa…

– U zadnjih nekoliko godina, studenti Muzičke akademije su u sklopu nastavnih projekata analizirali i izvodili neke skladbe nepoznatih pulskih skladatelja, uglavnom klavirske minijature i zborske pjesme. Uz promociju knjige o Franzu Leharu namjera je bila na 150. obljetnicu skladateljeva rođenja predstaviti njegova najreprezentativnija djela pisana u Puli, međutim to je iziskivalo angažman Puhačkog orkestra i solista, probe su zbog korone prekinute, pa se nadamo da će nam to poći za rukom iduće godine. Također, nedavno sam došla u posjed nota nekoliko skladbi drugih skladatelja koji su vodili pulski Mornarički orkestar krajem 19. i početkom 20. stoljeća, to nisu djela za veći broj glazbenika, pa se nadam da ćemo ih moći predstaviti publici na nekom koncertu komornijeg tipa, ako nikako drugačije onda on-line. Najljepši dio istraživačkog rada je kada partiture koje su bile zametnute i zaboravljene u nekom arhivu uspijem učiniti ponovno živim.

Tekst Daniela KNAPIĆ

Foto: arhiva i kolaži Lade DURAKOVIĆ

Leave a Reply


+ 7 = 9

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum