RAZGOVOR S PULSKIM REDATELJEM ANDREJOM KOROVLJEVOM

Oslikavanje likova i pojava na rubovima društva

• Snimanje filma „Pula“, prema istoimenom romanu Vladimira Stojsavljevića, nakon intenzivnih mjesec dana proteklog je vikenda privedeno kraju, pa smo tako napokon ulovili priliku kratko popričati s umornim, ali zadovoljnim, redateljem Andrejem Korovljev0m…

Ovo je tvoj prvi dugometražni igrani film, nakon nekoliko vrlo uspješnih dokumentaraca, posebno „Tuste“ o pulskoj legendi Branku Črncu. Koliko ti je rad na igranom filmu drugačije iskustvo od onog s dokumentarcima?

– Rad na dokumentarnom filmu neprekidno je istraživanje, od ideje do montaže. U dokumentarcu priču i dramaturgiju slažete putem, nekad se final filma uvelike zna razlikovati od vizije koje ste imali na početku. No to je prirodan proces jer se bavite stvarnim životom koji sam po sebi nudi otvorene narative. Kod igranog filma, kako se radi o fikciji, stvari su dijametralno suprotne; isprva razvijate scenarij do detalja, oblikujete likove, slažete narativne kockice u dramaturšku strukturu. Nakon toga kreće predprodukcija u kojoj vaša vizija mora biti precizno orkestrirana odabirom glumaca, lokacija, fotografije, scenografije, kostima… Rad s glumcima u pripremama je esencijalan kako bi likovi s papira oživjeli i bili vjerodostojni – što više glumačkih probi, tim bolje. Snimanje je egzekucija koja vam ostavlja prostora za istraživanje i improviziranje samo i jedino ako ste sto posto sigurni da vam svaki detalj koji ste u pripremama odradili funkcionira. Kad bih povukao paralelu s glazbom – stvaranje dokumentarca bila bi otvorena jazz forma, a igrani film filharmonijska orkestracija.

Diplomirao si režiju u Velikoj Britaniji, na sveučilištu Westminster, a bio si gotovo klinac kad si zajedno s Danom Budisavljević snimio svoj prvijenac, kultni film o ljudima koji žive u sjeni pulske arene, „Una storia polesana“… Kako ste se upustili u tu avanturu, da li je to tada za tebe bila tek igra ili si već film vidio kao svoj životni poziv?

– Tada sam već studirao film u Londonu i ljeti dok bih boravio u Puli radio sam filmove. Sve je počelo 1998. na tadašnjoj Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu, na kojoj su tadašnje perspektivne generacije filmaša razvijale i snimale svoje dokumentarne priče iz Istre (Dalibor Matanić, Tomislav Rukavina, Stanislav Tomić, Igor Mirković, Dana Budisavljević…). Tamo sam bio pod mentorstvom Nenada Puhovskog i Rajka Grlića i snimio „Storiu Polesanu“. Krenulo je tako da me Vedran Stupar – Lampa upoznao s Urošem, glavnim likom filma. Njegova karizma boema beskućnika kao i kontrast socijale koja živi tik do najvažnijeg kulturnog spomenika privukao me da ovjekovječim razglednicu na marginama Pule. Danas kad gledam taj film mogu reći kako je bio moja inicijacija u oslikavanje likova i pojava na rubovima društva, što je kod mene ostalo prisutno do današnjeg dana. Evo i igrani film koji sam završio snimati bavi se neispričanom, rubnom temom ljubavi na društvenoj margini.

„Godine hrđe“, tvoj višestruko nagrađivan dokumentarac o Uljanikovcima koji su obavljali jedan od najtežih poslova-antikorozivnu zaštitu brodova – ostao je jedan od rijetkih dokumenata o preminulom pulskom divu u doba „pretvorbe i privatizacije“. Unatoč izvjesnih poteškoća oko odobrenja koje ste spretno zaobišli, uspjeli ste zabilježiti intrigantnu priču o tim radnicima, ali i satirično sagledati odnos „uprave“ prema njima…

– I „Godine hrđe“ snimao sam dok sam još bio na faksu. Ideju sam dobio čuvši priču od prijatelja inženjera iz brodogradilišta o nehumanim uvjetima rada antikorozivaca. Nenad Puhovski je prigrlio ideju i pristao producirati film. Zamislio sam da ga snimamo na filmskoj vrpci, za što naravno nije bilo novaca. Zapravo, tada uopće nije bilo novaca jer HAVC nije postojao, a sredstva su se dodjeljivala izravno iz Ministarstva kulture politički podobnim projektima. Zato sam u Londonu po produkcijskim kućama skupljao ostatke neiskorištene filmske vrpce od drugih projekata i donio ih u Hrvatsku. Sjećam se da sam tog ljeta sletio avionom s jednom torbom osobnih stvari i pet ogromnih torbi punih limenki filmske vrpce. Proveo sam tri sata na aerodromu objašnjavajući carinicima kako je to film koji ne smiju otvarati jer će ga osvijetliti i uništiti, a potreban je za snimanje dokumentarca. Samo snimanje bila je suluda gerila avantura: posudili smo filmske kamere sa zagrebačke Akademije, dozvolu od uprave Uljanika ishodovali pod izlikom da snimamo film koji će slaviti ljude koji rukama rade brodske gorostase i krenuli. Na pola filma postalo im je jasno da baš i ne radimo ono što smo im rekli, pa su nas potjerali. No Nenad Puhovski je svojim fajterskim gardom natjerao upravu da nas pusti završiti film. Nakon toga sam dugo bio persona non grata u brodogradilištu i dugo nisu davali olako dozvole za ulazak ljudima s kamerama i aparatima. Interesantno je da sam i sam bio stipendist Uljanika ranih devedesetih, dok sam studirao strojarstvo u Zagrebu, pa ispada da sam lomio prste ruci koja me hranila.

Po završetku fakulteta upao si u komercijalne vode glazbenih spotova i reklama, može se reći da je to postala tvoja specijalnost…

– Da, dvadesetak godina radio sam komercijalu, a i danas je radim jer od umjetnosti se, nažalost, u ovoj državi ne živi. S reklamama sam istesao zanat do perfekcije i to mi je uveliko pomoglo u snimanju dugometražnog filma jer su, uz umjetničku viziju, tehnički i operativni segment presudni. O reklamama ne bih razglabao jer koncepte pišu marketinške agencije, a redatelji ih realiziraju nekad s više, nekad s manje slobode. Glazbeni spotovi su druga priča, tu vlada potpuna kreativna sloboda, ali bez budžeta koji bi mogao popratiti vaše ideje. Gušt je raditi glazbene spotove, odnosno bio je dok je bilo iole dostatno novaca koji bi omogućili realizaciju ideja. Danas je to neizvedivo, tako da sam ih prestao raditi.

Premda su to relativno dobro plaćeni poslovi od kojih se može fino živjeti, tvoj filmaški nerv ti nije dao mira i strastveno si se bacio na priču o Tusti…

– Niti su to dobro plaćeni poslovi, niti sam lagodno od njih živio. To je mit koji je iznikao na ovim prostorima i koji nema veze sa stvarnošću. Freelanceri redatelji dobrano se moraju pomučiti da dobiju komercijalni projekt, a pitanje je i kada će ga opet dobiti. Mi nemamo redovnu plaću, sami sebi plaćamo doprinose, posao je nestalan i ovisan o financijskim trendovima tržišta. Svjetska financijska kriza ubila je marketinški sektor, godinama smo se borili za mrvice kruha kako bi opstali. U razvijenim državama biti redatelj reklama je statusni prestiž i vani bi zasigurno imali i jahte i vikendice, ali na ovim prostorima toga nema niti u snu. Tustu sam prijavio na HAVC jer sam se zasitio robovanja komercijalnim poslovima i umjetnički nagon me bukvalno silovao da se vratim tamo gdje sam počeo – u dokumentarce, u Pulu. Tusta i fenomen Kud Idijota je priča koja je puno više od muzike uz koju sam odrastao, osjetio sam snažnu potrebu ispričati tu priču.

Film „Pula“ tvoj je novi izazov. Snimanje je okončano i sada ide onaj možda naporniji i dosadniji posao pregledavanja materijala i post-produkcije. Koliko si zadovoljan do sada odrađenim poslom, da li je išlo „glatko“ ili je bilo puno odstupanja od tvoje prvotne zamisli?

– Oh, pa montaža igranog filma nije naporna i dosadna, mi u branši to zovemo „treća režija“. U montaži film zaživi u cjelini i tu se tek vidi silan trud i energija koja je uložena u stvaranje. To je kao prisustvovati porodu, magično iskustvo. Oduševljen sam snimanjem filma, na setu je vladala nemjerljiva pozitivna energija, imali smo ekipu iz snova, božanstvene glumce, a svega toga ne bi bilo da producentica Dijana Mlađenović, također Puležanka, nije dala posljednji kreativni i organizacijski atom snage u naš projekt! Zajedno ga razvijamo već preko tri godine i oboma nam je nekako neobično i čudno da smo ga tako lagodno i veselo realizirali. Izuzetno mi je drago da smo filmskom platnu otkrili nova lica: fenomenalnu pulsku glumicu Petru Blašković koja je do sada uspjehe nizala samo u kazalištu; mladu i talentiranu Puležanku Niku Ivančić i noseću ulogu ove priče Niku Grbelju, Zagrepčanku s prve godine studija glume u Rijeci za koju predviđam zvjezdanu karijeru. Glavnu mušku ulogu povjerili smo fenomenalnom Sarajliji Erminu Bravu dok se u većim sporednim još pojavljuju Maja Izetbegović i Jasmin Telalović. Scenografsko čudo u rekreiranju devedesetih godina prošlog stoljeća uprizorila je Tajana Čanić Stanković, kostime vjerno dočarala Puležanka Desa Janković, a masku oslikala prekaljena Snježana Gorup. Gomila Puležana bila je prisutna ispred i iza kamere na filmu tako da će u svim segmentima ovo biti pravi „pulski“ film.

Kad se očekuju premijere?

– Nacionalna premijera zasigurno iduće godine na Pulskom filmskom festivalu, a o internacionalnoj premijeri i festivalima prerano je govoriti.

Tekst Daniela KNAPIĆ

Fotografije iz privatne arhive Andreja Korovljeva

Leave a Reply


3 + = 5

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum