27. Sa(n)jam knjige u Istri posvećen Dragi Orliću

O „Lučonoši istrijanstva“ – u programu Istra ispod kore predstavljena „Arabeska“, zadnja poetska zbirka Drage Orlića

„Ti ne pišen, te dišen. A, Dragoo!“

Franci Blašković

• Iz svojih najdubljih dubina je tako zacvilio Franci Blašković u posljednjem pozdravu svom „kumpanju u ištrijanskemu krimenu“ Dragi Orliću –Tuši, mjesec dana nakon što je ovaj „zaspa“, u uvodu Bazenilike – jedne u nizu njegovih „99-ih ploča“, koju mu je u cijelosti posvetio. Sjećanju na „Orlušinu z Roverije“ posvećen je i drugi ovogodišnji, 27. Sa(n)jam knjige u Istre, kao i još nekoliko događanja koji će se u županiji ovog tjedna nizati dragome Dragotu u čast. Među njima je i promocija njegove posljednje knjige –monografije o porečkom slikaru Bernardo Parentinu – za koju je građu prikupljao preko 20 godina, a koja se događa u ponedjeljak, 22. studenog u porečkoj Sabornici, s početkom u 18 sati i moći će se pratiti i online.

U programu Sa(n)jma Istra ispod kore o prošlog svibnja ugašenoj luči istrijanskega barda i polikreativca, uz moderatora Aljošu Pužara, pričali su Orlićeva kćer Ivona i dugogodišnji prijatelji i suradnici Milorad Stojević i Milan Rakovac, dok je Francijeva starija kćer Petra B. Blašković pročitala nekoliko pjesama iz posljednje Orlićeve pjesničke zbirke „Arabeska – je li stariji pijesak ili vjetar?“. Na žalost, izostao je Boris Domagoj Biletić, urednik ove knjige posthumno objavljene u ediciji Istarskog ogranka DKH.

Kao dodatna ilustracija Orlićeve svestranosti i ogromne kreativne zaigranosti, na početku i kraju predstavljanja prikazana su i dva njegova kratka mladenačka filmska uratka koja je 60-ih godina snimio u Kino klubu Jelen- „Julia i Julia“ i „Komunistički manifest“. Čak i za kćer Ivonu bio je to prvi susret s tim radovima, mada joj je tata o njima pričao. Natuknula je i kako joj se čini da je njegovo tajno žaljenje bilo što nije postao redatelj, pa je to kompenzirao svim svojim ostalim zanimacijama – poezijom, prozom, satirom, slikarstvom, radom za kazalište i TV, kao sportaš, etnolog, erotolog, polihistor, izdavač, novinar, edukator, prevoditelj, promotor i veliki poznavatelj istrijanske beside i drugih njenih delicija i tradicija i čega još sve ne? Za razliku od današnjih filmova u kojima su LGBT i druge teme spolnosti gotovo pa obavezan dio priče, u vrijeme u kojem su ta dva filma nastala nije bilo baš uobičajeno, a ni „društveno prihvatljivo“ pričati o lezbijskoj i slobodnoj ljubavi. Dokaz više da je Orlić od samog početka bio avangardan i provokativan kao i u ostatku svog obimnog i šarolikog umjetničkog opusa, kojeg je gotovo nemoguće cjelovito sagledati. Taj izazov ostaje u amanet nekim budućim naraštajima „istrologa“, ili – što su Stojević i Rakovac kasnije elaborirali – potrebno je valorizirati ga ne kao tek provincijski pokušaj dodvoravanja i dosezanja eltizma „metropole“, nego kao „uzvratni udarac“ u svojoj punokrvnoj vrijednosti, neovisno o „periferiji“ iz koje dolazi.

„Lijepo je što je tata svoj pjesnički opus zaključio baš ovom knjigom,“ rekla je Ivona „jer je ona više na tragu njegovih – meni najdražih – prvih zbirki, „Će daž“(iz 83.) i „Hip i vik“(87.), u kojima je najviše filozofski promišljao teme vremena i prolaznosti, ali i ljubavi-kojom se ipak uvijek prvenstveno bavio.“ Zaključila je da je posebno raduje što je i u erotskim momentima, pošto baš i nije ugodno čitati taj segment očeva stvaranja, „Arabeska“ odmaknutija od uobičajene „Orlićevske erotičnosti“ (prisutne npr. u recentnijim „Vaginaletama“), tako da se oni mogu ocijeniti kao „zdrava senzualnost“, ocjenom koju je seksualnim detaljima u „Hipu i viku“ dala recenzentica Jelena Lužina.

Petra je ispričala kako je pripremajući se, osim Ivoninog odabira pjesama, za savjet naravno zamolila i oca, na što joj je on odgovorio: „Ma, ja bin to zajno preveja!“ (budući je to jedna od rijetkih Orlićevih zbirki na književnom Hrvatskom, a ne čakavskom) .

Milorad Stojević je za ukupno 27 Orlićevih zbirki poezije rekao da su izrazito heterogene, svaka je različito koncipirana, ali u njima je uvijek prisutan humor, nerijetko i erotika, od blage do opscene, na granici pornografske, zatim nadrealni, fantazijski i mnogi drugi originalno orlićevski momenti. Svakako je i u čakavsku poeziju unio mnogo novina, s time da mu je uvijek važnije bilo što će, a ne kako izreći. Pisao je i čakavicom i standardom, miješao ih i s drugim idiomima ovog podneblja i općenito, iako nema neku jedinstvenu poetiku i ne može ga se svrstati u neke ladice, Orlićev rad u sebi, u duhu tradicije istarskih glagoljaša, na čudesan način isprepliće sveto i profano (dovoljno je podsjetiti da je, u suradnji s Danijelom Načinovićem prepjevao na istarsku čakavicu i biblijsku „Pjesmu nad pjesmama“, a potom sam i „Knjigu o Jobu“.) Važno je spomenuti i njegov novinarski rad, podsjetio je Stojević, kao i Zvaneta Lakodelca – lik kojeg je oživio u svojim kolumnama „Lipi moji“ – istarskog Pometa, ili Kerempuha, kroz kojeg je godinama u Glasu Istre progovarao o lokalnim i širim tjednim aktualnostima, a nedavno je posthumno objavljena i 11. zbirka tih Zvanetovih zapisa.

Pored svakotjednog pripremanja kolumne i drugih priloga za La kost (ugasli satirički podlistak Glasa Istre), u suradnji s prijateljem Goranom Prodanom – svjedočila je dalje Ivona – tata je uvijek paralelno radio još na bar dva projekta, obično nekoj zbirci poezije i jedan do dva prozna uratka. Kao antropologinja i etnologina pisala je i o tatinom najboljem prijatelju i dugogodišnjem suradniku Franciju Blaškoviću, pa je on i u ovom njenom prisjećanju na očev rad bio neizostavan, jednako kao i supruga mu Đura. Kao što je Rakovac za Francija ustvrdio „da bez njegove Arinke ne bi bilo niš od njega“, rekla je Ivona, „tako se i za Orlića može reći da je mama bila njegova logistika. Od milja ju je zvao Đuro i često bi je, dok bi pisao, zazvao da joj čuje glas, pa nastavio. Kao da mu je trebao samo taj osjećaj da je tu i da ga pazi. Te ženske čine te muške da su to ča su.“

Kako su se poznavali još iz školskih dana, Franci je često bio i glumac u Dragotovim filmovima, no najpoznatija je njihova suradnja na glazbenim projektima grupe Gori Ussi Winetou –brojnim nosačima zvuka, ali još više na njihovim promotivnim turnejama, nezaboravnim Osstaria tours po konobama uspavanih istarskih gradića i sela koje su provjetravali svježinom razbuđenog istrijanskog rocka na jedinstveno njihov način začinjenog hiper-prpošnom maneštrom svega i svačega što bi im bez zadrške izlijetalo iz – često malvazijom istrijanom „ozdravljenih“ – udruženih mozgova. Od preko 30 GUW pjesama na Orlićeve tekstove mnoge duhovito i drsko progovaraju o spornim temama ili o manje-više neznanim istarskim junacima – npr. o Nicolettu, „prvemu ištrijanskemu travestitu“, o labinskoj revolucionarki Giseppini Martinuzzi ili pak Orlićevom tetku Điđiju Anarkišti. Njihovo prijateljstvo , autentično istarsko u govoru, pjesmi, iću i piću, kao preteča ča-vala – rekla je Ivona: „iznjedrilo je intrigantno, debelo iskreno i avangardno, aktivističko istrijanstvo“.

Dvije Francijeve „ploče“ s Orlićevim tekstovima- CD-i „Istrijanke“ i „Vamos a bailar balo dela prostata“ mogu se ekskluzivno nabaviti i na Sa(n)jmu. Na ilustraciji „kopertine“ ove posljednje – kazala je Petra Blašković – Drago i Franci su i „pucama“ povezani, što dodatno naglašava tu njihovu veliku bliskost, ovaj put ne lascivnu, već dodatno osnaženu zajedničkim problemima s prostatom. Toliko su bili bliski da su si čak jednom rekli „ti i ja smo se trebali uženiti!“. Ivana je dodala i anegdotu da je jednom tatu pitala o jednom stihu: Dobro, tata, ča je Franci tu stija reći?, na što se on samo lukavo nasmijao: To znamo on i ja.

Petra je, kaže, rasla uz to dvoje i o Istri učila mahom od tog tatinog čudnog prijatelja. Kasnije (zasićena mladalačkom zaslijepljenošću više svime stranim nego onim domaćim iz kojeg izrasta) i iz njegovih čudnih knjiga o štrigama i štrigunima, neobičnim istarskim oriđinalima i svim drugim istrijanskin temama o kojima je pisao „drito u glavu“. Drago se, zaključila je, „duboko utisnuo u sve naše živote i definitivno obogatio naš dom.“ Još nešto što im je zajedničko, a što su obje kćeri naglasile, jest njihova velika privrženost obitelji i odgoju svoje djece, ali i općenito – puno su radili za djecu i mlade – predstave, knjige, pjesme, poticali mlade kreativce… „Neću vam pričati kako me je odgajao“, rekla je Ivona, „ali od svih mnogobrojnih uloga kojih se u životu primio, najbolja mu je bila ona tate, toliko da ga u tome ne može nadmašiti ni jedan udžbenik o odgoju djece. Još da dodam – nismo smjeli psovati, ali smo mogli pjevati proste pjesme.“

Iako nije bio najavljen, budući je sjedio u publici, na pozornicu je pozvan i Milan Rakovac, koji je uz ostalo rekao da je Drago imao „izvjesnu ventrikularnu pobožnost“, mada istovremeno (prema Vatikanskim, ali i svim ostalim „pravovjenostima“) i vrlo heretičnu narav sličnu glagoljašima i Patarenima i nekim još prije glagoljaša dekapitiranim istarskim biskupima. Nakon višestoljetnog istarskog muka, iz protureformacijom gotovo zatučenog istarskog duha, zahvaljujući Zvani Črnji (a i samom Rakovcu) i drugim začinjavcima ponovno je podignuta „glagoljaška vertikala“, ali u svojim je počecima ona bila „pristojna“ i krotka poput šlagera na MIK-u i „sve miline koja je strujala našim žilama i srcima“, kako je to opisao Rakovac. Tek su Drago i Franci učinili onaj buntovni, drski i vulgarni, rokerski silovit iskorak iz te „umilne glagoljaške vertikale“, što je potom rezultiralo i „završitalo“ Ča valom i neverom s Kvarnera koji su doista Istri vratili njene ponosite („Istra nam materina!“) korijene.

„Dakle“, zaključio je Rakovac, „To je jedna velika grmljavina višestoljetne tišine koja je upravo s generacijom Drage Orlića, kao jednim od predvodnika toga vala, iskoračila gotovo poput ruskih boljarskih oficira pred pad Romanovih i raspad Carstva, koji su uživali stati na sims 3. kata Carske palače u Petrogradu i okrećući leđa ulici nalijevati se votkom. Većina je i ljosnula dolje na kamene ploče. Ovime bih se još jednom poklonio mom dragom frendu Dragi Orliću i njegovom učinku na besmislenost naših postojanja. Drugih nemamo.“

Na kraju, budi mi jednom dopušteno i nešto osobnije, visceralnije – pridružujem se posljednjem pozdravu i, pišući ove retke i u podlozi slušajući „Grgu Ničigovega“, cvilim: „A, Dragoo!“

Tekst Daniela KNAPIĆ

Fotografije iz arhiva 27. Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


+ 1 = 8

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum