27. Sa(n)jam knjige u Istri – predstavljen novi roman Damira Karakaša

Kako istovremeno biti racionalan i uživati?

• “Okretište“ sam pisao kao da ulazim u pećinu punu demona s malo municije, tako da svaki metak mora pogodit u srce demona •

• Jedna od zvijezda 27. pulskoj Sa(n)jma je višestruko nagrađivani i prevođeni hrvatski pisac Damir Karakaš, koji je u utorak navečer u razgovoru s Emirom Imamovićem-Pirkeom predstavio svoj novi roman „Okretište“, a idućeg jutra na „Razgovoru s autorom“ Aljoši Pužaru ispričao pregršt duhovitih anegdota i zanimljivih detalja o svojim ličkim korijenima i životnom putu.

Paradoksalan, istovremeno duboko emotivan i konfliktan, odnos prema zavičaju jezgra je svih Karakaševih knjiga. Rodom je iz malog ličkog planinskom mjestu Brinje. Roditeljska kuća je u prizemlju imala staju sa stokom, a elektrika je bila toliko slaba da „nije trpila da u drugoj kući netko upali i mlinac za kavu.“ Zimi bi u školu ili pak u kino s ostalom djecom dugo pješačio po snježnim vijavicama i njegovi se opisi djetinjstva – primijetio je Pužar – doimaju nestvarnima, kao da su izašli iz vremena i knjiga Mate Lovraka. U kući je na zidu bila slika Gospe (kojoj se polu-slijepa baka molila i nakon što je on kao dječak na nju prelijepio svog nogometnog idola Velimira Zajeca), a jedina knjiga bila je Katehizam, na poleđini koje je otac računao cijene po kojima će na sajmu prodati stoku. Mukotrpno se i neprestano radilo, otići na ljetovanje bilo je nezamislivo-otac i djed imali su averziju prema moru i mržnju prema kupačima, nepojmljivim „neradnicima“. Otac je radio u riječkoj Hidroelektri, a godišnji uzimao kako bi pozavršavao zaostale poslove oko kuće. Djeca su od malena sudjelovala u svim teškim poslovima, igra i sport smatrani su nepotrebnim rasipanjem energije, a čitanje nedopustivim ljenčarenjem. Prve knjige i stripovi s kojima se susretao bile su one koje je susjed donosio i vješao u zajedničkom poljskom zahodu umjesto WC papira. Mali Damir ih je skrivečki čitao i tu je rođena njegova glad i ljubav prema književnosti, kao i podozrenje okoline prema tom „čudaku“ – to zadržavanje u WC-u je ubrzo postalo „sumnjivo“, pa je počeo trgati stranice i odnositi ih sa sobom kako bi ih čitao u planini, na ispaši stoke: „Mogu se pohvaliti da sam pročitao najkraću verziju Ane Karenjine, svega 27 stranica“, našalio  se Karakaš na doručku s Pužarom.

„U suvremenoj hrvatskoj, a i znatno široj, književnosti nema puno proznih tekstova koji govore o jednom događaju, a da se tog događaja ni jednom jedinom riječju ne dotaknu“, kazao je na početku predstavljanja „Okretišta“ Emir Imamović-Pirke,  dodajući kako je to roman nevelikog obima, „ali knjige se ne ocjenjuju po kilaži, nego po onome što u njima piše. Karakaš je pisac precizan u jeziku do krajnjih granica izdržljivosti, posvećenik knjizi, autor koji sebi ne daje luđačke norme u produkciji ili dnevnom broju ispisanih kartica…“

Karakaš na kraju romana kaže da je to bilo njegovo najteže i najintimnije pisanje do sada. To je stoga, objasnio je na predstavljanju, što se naslanja na traumatično iskustvo nakon kojeg mu je život dugo visio o koncu: „Ali što takav, za mene i moju obitelj, strašan događaj znači za književnost? Možemo preživjeti i robiju pa o tome napisati loš roman ili pak dobar – jednostavno gledajući pile u pećnici. Da znam što se dogodilo, možda bih bio napisao neki znanstveni rad ili esej, a pošto ne znam napisao sam roman. Kako kaže Borghes – bogatstvo u književnosti krije se upravo u nejasnoći.“

Pirke je Karakašu rekao: „Fokusan na jezik, ti ne pišeš – ti klešeš, u tvom tekstu se vidi da si se ili vratio 100 puta ili si 100 sati proveo razmišljajući o jednoj rečenici.“, a on je odgovorio da se dok je pisao osjećao „kao da ulazi u pećinu punu demona s malo municije, tako da svaki metak mora pogodit u srce demona“.

U sedam godina koliko se sve to u njemu „kuhalo“, mučio se tražeći način kako da svoj doživljaj uobliči u roman. U početku ga je, naravno, zanimalo što se doista dogodilo, tko ga je te noći na tramvajskom okretištu u blizini njegova zagrebačka stana napao, no počinitelj do danas nije otkriven i kad je krenuo pisati nije se više bavio time tko, kako i zašto… „Pomagala mi je dosta i obitelj, supruga i tri kćeri bile su mi podrška. Pisanje je bilo vrlo zahtjevno i sad mi se čini kao da je to bio neki ružan san. Radio sam na način kako volim pisati, slično kako je to radio Kafka, duboko i precizno prenoseći snove. Pustio sam da se iskustvo sedimentira, imao sam vremena o svemu razmišljati, nisam htio opisivati događaj jer nisam to htio pretvoriti u neku krimi priču, crnu kroniku, nego sam težište stavio na jezik. Svakodnevica mi je preko jezika u funkciji radnje. Dugo i puno radim na tekstu, koristim se svim mogućim sredstvima, fanatično se posvećujem radu, a kad si tako posvećen knjiga se na polici sama otvori i šapne ti pravu riječ, jer-kako je rekao Puškin: „Trud je također talent.““

Karakaš je ispričao i kako ga je majka, koja ga vrlo rijetko zove telefonom, nazvala upravo na dan nesreće, kad je već ležao u šok sobi na Rebru, ali joj je tu informaciju zatajio: „Znaš, brala sam u šumi suharke i osjetila potrebu da te nazovem, rekla je. Zapravo je osjetila to nešto što samo majka može osjetiti, da se meni nešto dogodilo. Treću noć sam je sanjao kako mi dolazi i kaže: Sine, nemoj proći kroz ta vrata! Što sam shvatio kao: nemoj umrijeti, vrati se.“

„“Okretište“ je roman o oživljavanju, povratku iz mrtvih“, ocijenio je Pirke: „ Osvećuješ se počiniteljima zločina nad tobom ne onako kako bi to željeli tvoji djedovi nego tako što pišući uspijevaš vratiti svoj život u rutinu kroz sitna zadovoljstva, druženje s obitelji, čitanje, šetanje…“

Karakaš se djelomično složio, ali i dodao da je to višeslojno djelo, npr. to je i roman o životnim situacijama kad ste nemoćni bilo što napraviti (osim da napišete roman, što je i učinio), zatim o popuštanju i prepuštanju , ali postavlja i dilemu dokle kriminalcima i zločinima popuštati? Priča i o povlačenju, nepovjerenju prema ljudima i svijetu nakon traumatičnih iskustava, kao i  pokušaju vraćanja tog povjerenja. Također je svojevrstan raskid s tradicijom osvećivanja: „Moji djedovi, ako me prate negdje s nebesa, sigurno nisu zadovoljni ovime o čemu pišem. U snovima mi guraju oružje u ruke i traže da se napadačima osvetim, jer se kod nas uvijek tražilo oko za oko, zub za zub, tako su oni to rješavali. Zato sam se pišući „Okretište“ stalno borio sa svojim precima, bivšim legionarima, ustašama, partizanima, hajducima, koji su tražili osvetu i zato je možda i dobro što ne znam tko me je napao. Dolazim iz kraja sličnog po mentalitetu Crnoj gori – kad netko tamo nekog ubije uvijek znamo imenom i prezimenom tko je koga ubio i to se prenosi s koljena na koljeno.“

„Ja sam pravi primjer da je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu sa svojom okolinom“, kazao je Karakaš, navodeći kako se po njegovim knjigama snimaju filmovi i rade predstave, preveden je na 10-ak jezika i dobio mnoge domaće i strane nagrade, od ove jeseni biti će i u čitanci i lektiri za 3. razred gimnazije, ali iz Like ga nitko nikad nije pozvao da predstavi svoje knjige. Premda se njegova Likom ponesena, obojena i nadojena proza u zavičaju rijetko doista čita, na osnovu raznih rekla-kazala (i filmske verzije Karakaševe knjige „Kino Lika“, koja je 5. dana prikazivanja u Otočcu skinuta s programa, a majka je film komentirala sa „Dobro što je tata zaspao već na početku!“) mnogi su tamo kivni na njega, pa već jako dugo ne posjećuje rodno Brinje. Kad bi odlazio na sahrane, dobacivali su mu mnoge pogrde i prijetnje: „Naše su sahrane toliko napete da je opušten samo pokojnik“, našalio se.

Na Doručku s autorom posjetitelji su imali prilike dodatno uživati u Karakaševoj britkoj duhovitosti i kroz nju upoznati brojne detalje iz njegove bogate biografije, doznati gdje ga je sve vodilo „prokletstvo“ njegove multitalentiranosti (od harmonikaških glazbenih korijena te punk i psychobilly nadogradnje, zatim akademskih, likovnih, ratničkih i novinarskih iskustva, do pariških godina i brojnih drugih putešestvija), ali i ponešto naučiti, npr. teže tehnike vođenja ljubavi, a da ti se pri tom ne raščupa kokotica na glavi, odnosno „kako istovremeno biti racionalan i uživati“. Stoga snimku s tog događaja, koju možete pogledati na You tube kanalu Sa(n)jma, posebno preporučamo.

Tekst Daniela KNAPIĆ

Foto Manuel ANGELINI iz arhiva 27. Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


8 + 2 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum