(NE)VIDLJIVI – MLADI U KULTURI: RAZGOVOR S NIKOM IVANČIĆ

„Kazalište u meni budi osjećaj sentimentalnosti i nostalgije“

  • Uloga u Egzorcizmu pokazala se kao moje najveće iskustvo • Pandemija i lockdown za mene su jedno mračno iskustvo • Freelancerski život mi najviše odgovara ali je ujedno i neodrživ 

Nika Ivančić mlada je glumica iz Pule koja je već nanizala niz sjajnih uloga ali i brojne značajne nagrade. Glumom se bavi od malih nogu, studirala je u Rijeci, preddiplomski studij Gluma i mediji te diplomski studij glume u klasi prof. Rade Šerbedžije te još kao studentica počela raditi u struci.

Kad i kako si se počela baviti glumom?

Moji prvi scenski koraci započeli su satovima plesa u bivšem Pionirskom domu u Puli, pod vodstvom pedagoginje i koreografkinje, Slavice Šenk. Ona je zamijetila moj talent za glumu i savjetovala mojoj mami da me upiše kod nje u dramsku grupu. Od tog trenutka nisam sišla s kazališnih dasaka.

Kako je dalje išao tvoj profesionalni put?

Rekla bih nekim prirodnim putem. Kako se dramska grupa u bivšem Pionirskom domu zatvorila, tako sam se odlučila upisati u dramsku u Istarskom narodnom kazalištu i tu započinju moje najljepše uspomene iz tinejdžerskih dana. Tamo sam stekla doživotna prijateljstva i znanja na kojima sam neizmjerno zahvalna. A osim glume i plesa, vrlo brzo krenula sam i na zbor, pa solističko pjevanje, sviranje gitare itd. Naravno, sve je oduvijek bilo u službi glume jer je to zanat koji u sebi sadrži druge vještine i umjetnosti koje su me oduvijek zanimale. Tako nisam morala birati kojom od njih bi se najradije bavila jer je gluma sve te aspekte već sadržavala u sebi.

Pulska i istarska publika imala te priliku upoznati u  predstavi Egzorcizam Dalibora Matanića. Može se reći da si imala vatreno krštenje i već tada pokazala zavidno glumačko umijeće. Kakvo je bilo to iskustvo s obzirom na vrlo zahtjevnu ulogu?

Moram priznati da mi je taj cijeli period ostao u maglovitom sjećanju. Bio je jako zahtjevan proces i mislim da je na svima nama ostavio trag. Nekome fizički, nekome psihički, a nekome oboje, ha ha. U svakom slučaju ta mi uloga puno znači. Tada sam bila na trećoj godini akademije i dobila sam svoju prvu profesionalnu glavnu ulogu, za koju nisam bila ni približno spremna. Ali zato se pokazala kao najveće iskustvo iliti „vatreno krštenje“ koje sam do danas doživjela u kazališnom radu. Također, paralelno igrajući predstavu i snimajući film morala sam svakodnevno probijati granice onoga za što sam mislila da sam sposobna. Iznenadila sam samu sebe i još uvijek ponosno stojim uz svoju izvedbu.

Trenutno igraš u Realistima Teatra Exit, predstavi Cabaret Valeska, a bila si i gošća na Pulskom filmskom festivalu. Kako usklađuješ sve obaveze?

Pa eto, tako, zapisujem u kalendar da ne zaboravim gdje moram biti i što moram raditi, ha ha.

Šalim se, naravno, u principu nije problem uskladiti svoje obaveze, veći je problem kada imate pet freelancera u jednoj predstavi, kao što je u Realistima, koji trebaju međusobno uskladiti slobodne termine za izvedbe. E onda taj težak zadatak pada na leđa Matka Raguža, koji mora uskladiti ne samo Realiste, već i sve ostale predstave na repertoaru Teatra Exit. Ne zavidim mu nimalo na tom produkcijskom dijelu posla, ali svakako skidam kapu.

Okušala si se i na filmu. Kakvi su dojmovi? Je li ti ipak kazalište draže?

Kazalište u meni budi osjećaj nostalgije i sentimentalnosti. Povezana sam s njim na nekoj organskoj razini, ali to ne znači da mi je film ništa manje drag. To su zasebni zanati i svaki ima svoj čar. Kazalište živi u trenutku i nije ga moguće ovjekovječiti kao film, zbog toga je i posebno, dok filmu njegova besmrtnost daje na značenju. U suštini nemam odgovor jer to je kao da pitate koje vam je dijete najdraže.

Kako ti je biti slobodnjak? Odgovara li ti ta sloboda ili bi ipak više voljela stalan angažman u nekom kazalištu?

Uh, to je jedno vrlo škakljivo pitanje na koje nemam odgovor. „Freelancerski“ život mi najviše odgovara, ali je ujedno i neodrživ. Previše je glumaca, a premalo posla na nezavisnoj sceni. S druge strane, voljela imati i iskustvo ansambla, ali taj je pothvat gotovo nemoguć. Kada bi barem kazališni sistem u Hrvatskoj funkcionirao kao i u ostatku svijeta, a to je „freelancerski“ rad s povremenim stalnim angažmanima na nekoliko godina. Mislim da bi to bilo idealno rješenje za trenutno stanje na kazališnoj sceni.

Kako si doživjela pandemiju i lockdown? Koliko je teško glumcu mirovati i biti bez posla?

Znam puno kolega i kolegica kojima je pandemija bila kao neka vrsta prisilnog odmora i koji su uspjeli uživati i biti kreativni u tom periodu. Za mene je to bilo jedno mračno iskustvo jer sam se po prvi put susrela s neotkrivenim demonima u sebi i nisam se dobro nosila s njima. Rekla bih za sebe da sam radoholičar i stvarno uživam u svom poslu, on je dio mene kao osobe. Ta simbioza je neizostavna u bilo kojem umjetničkom poslu. A mirovanje je za umjetnika, pogotovo za freelancera, pogubno ne samo na financijskom nego i na psihičkom planu. Lockdown nam je zasigurno ostavio traumu na globalnoj razini, čije će se posljedice tek pokazati.

Vidiš li svoju budućnost u INK ili ti je Pula „premala“?

Mislim da smo svi kolektivno prestali razmišljati o budućnosti nakon ove pandemije. Na planiram ništa i ne nadam se ničemu jer je sve nestalno i može se urušiti u djeliću sekunde. Tako da idem iz dana u dan pa ćemo vidjeti što će život donijeti.

Do sad si nanizala brojne nagrade. Koliko ti one znače? Jesu li ti motivacija ili možda ponekad opterećenje?

Svakako mi puno znače, ipak je to priznanje od strane renomiranih kolega i lijepo je kad netko uvidi i cijeni tvoj rad. Nikada mi nisu predstavljale opterećenje jer i kad dobijem nagradu život ide dalje i ništa se ne mijenja. I dalje se trudimo i radimo na isti način kao i da tih nagrada nikada nije bilo, mislim da je to svakako zdraviji pristup za glumački ego.

Na čemu trenutno radiš? Kakvi su ti planovi za jesen?

Za sada su u planu reprize Realista u Teatru Exit i gostovanje moje monodrame Cabaret Valeska na „Nosi se“ festivalu u Zadru. Svakako planiram ponovno gostovati s monodramom u Zagrebu i Puli, ali s time se tek moram pozabaviti, dotad uživam u ljetu i godišnjem odmoru.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije privatna arhiva Nike Ivančić

Leave a Reply


8 − = 4

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum