Pozicija kulture u predizbornoj kampanji
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
Predizborne kampanje poznate su među građanima kao vrijeme „kruha i igara“ – tada se ne štedi, pogotovo ne na kulturnim aktivnostima. Međutim, postavlja se pitanje u kojem se kontekstu spominje kultura u predizbornim obećanjima. Spominje li se uopće? Je li dovoljno koristiti u promotivne svrhe? I na kraju krajeva, što se događa na kulturnoj sceni nakon izbora?
U potrazi za odgovorom, pregledali smo predizborne programe kandidacijskih lista za Županijsku skupštinu Istarske županije. Od ukupno devet lista, tek u programima njih četiri spominje se razvoj kulture. Međutim, treba naglasiti i da u tim programskim smjernicama nisu navedene konkretne mjere za njezin razvoj. Neke od ideja(?) jesu osnaživanje udruga i njihovo umrežavanje s ciljem poticanja razvoja kulture; uspostavljanje autonomnog položaja kulture; spašavanje onog što je „ostalo“ od kulture; osmišljavanje programa kroz regionalne i lokalne centre kulture. I tu pitanje razvoja kultura staje. Kako se obećanja planiraju ispuniti, ostaje nejasno.
Slobodni umjetnik Marko Grbac Knapić, na pitanje uzima li politika kulturu zdravo za gotovo, kaže da umjesto da se radi na kvalitetnim programima, ona ipak u predizbornim kampanja služi prvenstveno kao sredstvo promocije.
-Tada se otvaraju kanali za kulturne aktivnosti, ali oni se odmah gase nakon izbora. Prema tome, kao slobodni umjetnik i muzičar mogu reći da jedva čekam da ovi izbori prođu i da se sve vrati u ‘normalu’, veli Grbac Knapić.
Bez obzira na stanje na političkoj sceni, ističe da je kultura vrlo jaka, i ona „živi“ iako to nije vidljivo na prvi pogled.
-Dapače, kada je represija veća, kultura cvijeta! Razlog tome je što onda ona služi ljudima kao sredstvo oslobađanja, kao svojevrsni ispušni ventil. To se pogotovo vidi u području nezavisne kulture koju smatram najvažnijim segmentom jer dopušta stvaranje nečeg novog, veli Grbac Knapić.
Slično stajalište iznijela je i slobodna umjetnica Kristina Nefat, budući da tvrdi da je upravo nezavisna kultura ishodište kreativnog razvoja.
-Svi potiču umrežavanje i ja sam pobornik umrežavanja, pogotovo institucija i nezavisne kulturne scene. Institucije su trome i sporije, ali imaju hladni pogon, dok nezavisna kultura ima prednost u smislu da brzo reagira te je vrlo kreativna, veli Nefat.
Dodaje i da problem je što se za kulturu, primjerice u Gradu Puli, odvaja manje nego u drugim gradovima te još uvijek nisu jasni kriteriji raspodjele novaca. S druge strane, istaknula je da nije sve tako crno jer je Grad Pula postavio kvalitetnu kulturnu strategiju, a donesen je i operativni plan.
- Do kraja godine trebao bi se otvoriti Odjel za kulturu, koji je Grad ukinuo, te ako se on realizira, moglo bi se puno više raditi na tom polju, kaže Nefat.
Ravnatelj Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula, Davor Kliman, također je optimističnog stava.
-Dakako da kultura ovisi o politici i gospodarskom stanju. Međutim, ne može se reći da se ona zanemaruje. Mislim da se radi mnogo na području kulture. Evo i danas su u gradu Puli postavljene četiri izložbe, što je dosta za grad od pedesetak tisuća stanovnika, kaže Kliman.
Veli i da je potrebno da sredina prihvati i cijeni kulturu. To ne ovisi samo o politici i političarima.
Napisala Vlasta Vujačić
Foto
SOCIJALIZAM I TITO – REFLEKSIJE VREMENA – UTOPIJA ILI NAČIN ŽIVOTA I VLADANJA
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
…Socijalizam ..“sustav u kojem se proizvodne odluke donose sa stanovišta optimalne društvene korisnosti, sustav u kojem su bitno smanjene socijalne nejednakosti, sustav u kojem su slobode toliko ukorijenjene da se ne mogu ukinuti ili deformirati shodno volji političke vlasti“. Immanuel Wallenstein
Dana 26.ožujka 2013., u Puli, u galerijskom prostoru Sveta Srca otvorena je izložba „Refleksije vremena 1945.-1955.“, koja je nastala u suradnji Beogradskog muzeja istorije Jugoslavije sa brojnim hrvatskim povijesnim i umjetničkim institucijama. Izložba prikazuje gore navedeno desetljeće putem raznih kipova, karti, plakata, kao i osobnih predmeta maršala Tita. Izložba je složena tematski i kronološki : počinje dolaskom partizana, uspostavom vlasti, zatim prikazuje vrijeme obnove i izgradnje, radne akcije, pozive na izbore, poznate političke „junake i junakinje“ toga doba, pa Tita i njegov život, osobne stvari, poklone koje je dobivao od stranih državnika, pa čak i poznata umjetnička djela iz tog vremena poput Murtićeve „Rijeke“ iz 1947., Augustinčićevog „Nošenja ratnika“, Radauševe „Partizanke“, ili pak Kate Pejnović Ksenije Kantoci.
Na izložbi su prikazani predmeti povezani uz različite društvene slojeve tog vremena, od predmeta koji su vjerojatno pripadali prosječnim seljačkim obiteljima, preko tepiha, igračaka, školskih plakata, fotografija, pa do predmeta koji su bili znak moći i prestiža, poput pribora za brijanje, ili pak kutijice za vizitke Josipa Broza Tita. Izložba na jedan slikovit način prikazuje društveni poredak i život toga doba, bez nikakvih političkih aludiranja. Prikazuje prestiž moćnika, ali ipak i svojevrsnu naklonjenost radničkoj klasi. Cijela je izložba popraćena uokvirenim plakatima na kojima su opisana različita djela, političke odluke ili potezi, primjerice kako je počelo, te kako se je zapravo održavalo nošenje štafete maršalu Titu. Najskuplji izloženi predmet je Augustinčićev maršalski znak od plemenitih kovina. Prema riječima kustosice Jasmine Bavoljek, koja je i autorica ovog koncepta, cilj je i bio da izložba ostaje apsolutno apolitična, bez priklanjanja bilo kojoj ideologiji i političkim pravcima.
Izložba je veoma opsežna, iscrpna i slikovita, usudila bih se reći, za ovaj galerijski prostor možda čak i preopsežna, jer u moru izloženih predmeta neki od njih ne mogu doći do izražaja. Sada ostaje pitanje koncepta. Je li to poslijedica premalenog prostora i prevelike želje da se sve prikaže?
Izložba je bila popraćena. Izazvala je veliko zanimanje u javnosti i kulturi, do te mjere da je, kako doznajem na portalu Dnevnik.hr, započeta „potraga“ za imenima koja stoje iza lica na izloženim fotografijama. Pulski muzej pozvao je da se jave svi koji prepoznaju osobe s tih fotografija, a kao nagradu nude, titulu prijatelja kuće, katalog izložbe i godišnju kartu za sve izložbe u Arheološkom muzeju Istre, kao i Klovićevim dvorima. Je li to odraz zanimanja za to važno povijesno razdoblje, nostalgija (jugonostalgija) ili pak čista radoznalost? To će svaki posjetitelj sam odgovoriti.
Svi koji su imali priliku pogledati izložbu mogli su bar na trenutak obnoviti sjećanja ili upoznati sjećanja na to slikovito razdoblje koje je prošlost i time dio sadašnjosti naših prostora.
Tekst: TAMARA ŽGRABLIĆ ŠIROL
Foto: arhiva Kulturistra
Izgubljena izložba
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
Izložba Refleksije vremena 1945.-1955. rezultirala je pravom potragom… ali i jednim pitanjem. Autorica, Jasmina Bavoljak, sakupila je na jednom mjestu više od 400 eksponata s željom da napravi kronološki i tematski odmak razdoblja koje je, prema njezinim riječima, u svima ostavilo traga. Ono što nitko nije očekivao jest da će izložba potaknuti brojna pitanja o osobama prikazanima na fotografijama i plakatima. Grafike, slike, fotografije, skulpture, dokumenti, knjige, časopisi i osobni predmeti iz različitih institucionalnih i privatnih izvora stoje kao obilježje jednog vremena, na koje se uvijek iznova vraćamo kada pokušavamo progovoriti o sadašnjem stanju. Kako su izvori materijala za izložbu različiti, uspjeli su se pronaći i oni koji do sada nisu ugledali svijetlo dana radi kojih su se pojavili upiti o osobama na fotografijama i plakatima. Već za vrijeme izlaganja u Zagrebu odgovorilo se na par nepoznanica, pa je Arheološki muzej Istre pozvao sve one koji imaju neka saznanja o osobama na fotografijama da se jave. Time je izložba dobila i prostore današnjice za daljnja promišljanja.
Izložba je prošli mjesec postavljena u Puli u galeriji Sveta Srca i nažalost gubi interes svakoga tko kroči u izložbeni prostor. Prenatrpani postavi zatomljuju pretpostavljeni doživljaj i narativ koji je autorica htjela iznijeti. To razdoblje trebalo je kronološki pruziti impulse posjetiocu izložbe no to se ovdje nije dogodilo. Filmski zapisi protjerani u kut, nabacane fotografije, nanizani plakati i predmeti koji daju jedino notu nostalgičnosti putem kulta ličnosti nisu dovoljni za refleksiju. Uistinu, jest zanimljivo, da niti vremenski odmak neće izbrisati nečije sjećanje na trenutke iz tog razdoblja kao što je zanimljivo da se neke sekvence života uzimaju zdravo za gotovo. Možda su upravo one postav neke buduće izložbe. No, onima koje ne vezuje prošlost izložba odaje jedino priču o maršalu Titu i zajedništvu okupljenom oko kulta ličnosti. Ono što se i ističe iz gomile jest kip Josipa Broza Tita s anonimnom intervencijom na liku. Ne bi li trebala kultura biti ta koja progovara o važnim pitanjima i posredstvom izložbenih postava ili osakaćeni Titov kip dovoljno progovara pa nemamo potrebe za sustavnim kreiranjem prostora?
Dok građani drugih država posjećuju virtualne prostore muzeja percipirajući vremenski odmak ili sadašnje stanje kroz oči aktualnih događanja, mi se vraćamo u pretpotopno stanje izgubljenih dana i postava koji djeluju “odrađeno”. Osjećaj da se vrtimo u krug, jer ne znamo gdje je izlaz, stalno se ponavlja a izložbe bivaju izgubljene.
Tekst i foto: Iva Šarić
ALEN FLORIČIĆ – KAKOFONIJA SUVREMENOG MNOGOGLASJA
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
Uz izložbu Alena Floričića u Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
U svojem umjetničkom radu Alen Floričić pokazuje iznimnu sklonost redukcionizmu te se lišen deskriptivnih elemenata bavi samom biti umjetničkog djela, na tragu teze o umjetnosti kao egzistencijalne, a ne estetske kategorije. Postupak multiplikacije i autoreferencijalnost gdje autor kroz svoj lik postavlja problemsku suštinu radnje karakteristični su za Floričićev izraz. Apsurd, kao jedan od polazišta Floričićeve umjetnosti, naglašen je i u ovom ambijentu koji nas tako potiče na razmišljanje o besmislu, nemogućnosti izražavanja pojedinca u društvu te o odnosu svakodnevnog realiteta i umjetnosti.
Alen Floričić rođen je 1968. godine u Puli. Diplomirao je likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (smjer kiparstvo), a potom i posljediplomski magistarski studij videa i novih medija na Akademiji za likovne umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani. Od 2008. do 2013. radio je kao vanjski suradnik na kolegiju „Novi mediji“ na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci. Izlagao je na 32 samostalne i 123 skupne izložbe, te održao 24 samostalne video prezentacije u zemlji i inozemstvu, a na 51. Biennalu suvremene umjetnosti u Veneciji 2005. godine bio je jedan od predstavnika Hrvatske. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Član je HDLU Istre i profesor na Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn u Puli.
- Možemo li vašu umjetnost svrstati u okvire nekih stilskih odrednica?
Danas je vrlo teško govoriti o nekakvim stilskim odrednicama. Već odavno živimo u jednom prostoru u kojemu sve prolazi; na sceni postoji puno sličnosti i preklapanja, ali vrlo malo stilskih grupiranja u smislu nekadašnjih pravaca.
- Primjećujemo niz emocija koje su instalirane u vašim video okvirima. Što je zapravo ideja?
Vrlo je teško govoriti o ideji ili o nekakvoj značenjskoj ili narativnoj podlozi umjetničkog rada. Iako već dugo koristim video kao medij trudim se u svojem radu izbjeći naraciju. Video koristim više kao likovni medij. Nastojim odvojiti galerijski video od klasičnog filmskog videa. Uvijek sam smatrao kako video u galeriji treba imati jedan bitno drugačiji dimenzionalni predznak. On mora biti živa slika.
- U svojim radovima zadirete u sfere s one strane realiteta; oživljavate pitanje granice materijalne stvarnosti i duhovne nadgradnje…
To je zapravo centralna stvar kada govorimo o nekom značenjskom smislu. Zanima me ona tanka granica između pojavne stvarnosti i onoga što mi smatramo normalnim, svakodnevnim, materijalnim, zemaljskim. Upravo mi to i služi kao građa. Moja građa nisu ideje, moja građa je čista nepatvorena stvarnost, a ja sam sebi u tome služim kao sredstvo za prenošenje sadržaja. U svojem se radu uvijek trudim izbjeći dramaturgiju i naraciju. Ne želim da moji radovi budu nositelji mog osobnog stava prema nekoj pojavi u svijetu. Mislim da umjetnost ima puno dublju, kvalitetniju i težu ulogu od toga. U poslijednje vrijeme je upravo ta metafizička nota, čini mi se, to što nam najviše nedostaje u umjetnosti. Umjetnost mora težiti onostranome.
- Imate međunarodno iskustvo u izlaganjima. Možete li usporediti stanje u našoj umjetnosti sa stanjem u umjetnostima u okruženju?
Određeno iskustvo imam. Izlagao sam na nekim vrlo zanimljivim i značajnim mjestima. S jedne strane možemo govoriti o iskustvu postava i ozbiljnosti u galerijskoj djelatnosti. Ne mislim da su naši prostori i naši ljudi manje vrijedni ili da manje znaju svoj posao, međutim, treba naglasiti kako se kod nas izložbe organiziraju sa nevjerovatno malo novaca. Svaka novčana potpora na kraju je dovoljna samo za golu produkciju, a da i ne govorimo o problemima marketinga s kojim se suočavaju sve institucije koje se bave likovnošću.
- Koji je vaš stav o odnosu prema kulturi? Jesmo li uopće svjesni da se radi o našem identitetu u Europi?
Iskreno imam problem s pojmom kultura. Mislim da se danas taj pojam jako zloupotrebljava. Kultura i umjetnost po meni su potpuno različite stvari. Umjetnosti nedostaje meritokratskog odnosa, a iz medija gotovo da i nije moguće iščitati kvalitetu. Ljudi imaju teškoća sa recepcijom suvremene umjetnosti upravo zbog toga jer teško razaznaju kvalitetan rad od onog prosječne kvalitete. Glavnu krivnju za to opet vidim u medijima koji nemaju dovoljan interes angažirati školovane ljude koji bi napravili takvu vrstu vrednovanja.
- Da li je umjetnost hobi ili posao?
Umjetnost nije niti hobi niti posao već neka vrsta poslanja. To gotovo pa i nije izbor. Iako umjetnost može postati i posao, većina umjetnika u Hrvatskoj ne živi od svoje umjetnosti, jer kod nas ne postoji tržište umjetnina. Umjetnici su tako prisiljeni baviti se raznim drugim poslovima kako bi preživjeli.
- Može li se u vašoj izložbi pronaći veza sa suvremenom autističnošću čovjeka; nemogućnost izražavanja pojedinca i nerazumijevanja u društvu?
Svaki dobar umjetnički rad u sebi mora sadržavati više slojeva. Svaki od tih slojeva je jedan od načina iščitavanja. Tako je i ovaj način iščitavanja jedan od mogućih, ali nikako jedini. Uvijek mi je želja ostaviti stvari otvorenima.
Tekst i foto: Branko Vasiljević
Razgovor s Alenom Floričićem vodila je Danijela Stanojević prilikom posjete izložbi u okviru novinarske radionice.
Umjetnost i kultura na medijskim marginama
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
Otkako su senzacionalizam i površnost zavladali medijskim prostorom, mjesta za kulturu u njima ima sve manje. Ona opstaje na marginama, kao nešto usputno; kao predzadnja stranica u novinama ili reportažica s kulturnog događaja prije odjave informativne emisije, a kojeg su eto posjetile i poznate osobe iz hrvatskog javnog života. Neoliberalni kapitalizam donio je sa sobom i tabloidizaciju medija u kojoj je zabava imperativ – infotaiment i entertainment izbacili su kulturu i kulturnu kritiku iz igre. O kulturi u novinarstvu danas te o potpuno zapostavljenoj kritici u umjetnosti govorile su spisateljica i HTV-ova novinarka Danijela Stanojević i likovna kritičarka i kustosica Iva Kobler na dvodnevnoj radionici „Mediji i kultura“ koju je 19. i 20. travnja organizirala udruga Metamedia u Puli.
„Naše je društvo postavljeno naglavačke. U vladavini neoliberalnog kapitalizma, profitu nije u interesu da su građani obrazovani i da imaju svoj stav o umjetnosti i kritičko mišljenje uopće. Kapitalizam na ljude gleda kao na potrošače pa je zato kultura uglavnom zabava. Umjetnost je pak kritika društva i korektiv društva i kao takva je nepotrebna pa čak i nepoželjna. Posebno u masovnim medijima,“ kaže Stanojević te dodaje da se ni novinari ne potiču da o kulturi pišu kritički i prije svega kompetentno: „Većina novinara ne talasa, postoji vladavina prosjeka, urednik neće zaposliti čovjeka koji misli svojom glavom. A novinari su po svojoj prirodi, ili bi barem trebali biti, neobuzdani, pa nisu liječnici, neće nikoga ubiti ako su malo neobuzdani. S druge strane, novinari mogu biti i opasni jer su sedma sila, jer su u poziciji utjecati na javno mnijenje te su u prilici stvoriti čak i kritičnu masu, a to je jako loše za privatni kapital. Vlasnici novina idu na infotainment, no nakon nekog vremena i ta silna zabava je pretjerana pa i dosadna.“
Još je gore s kritikom, kaže dugogodišnja likovna kritičarka i kustosica Iva Kobler.“ Smanjuje se sam medijski prostor. U klasičnim tiskanim medijima, ali i u elektronskim medijima rade se takvi prilozi koji ne sadrže ono što bi likovna kritika trebala sadržavati; komponentu kritike, analitičnosti, procjene i nadgradnju estetičke vrijednosti. Rade se izvještaji koji se svode na to da se prepiše dio teksta iz predgovora kataloga ili drugog popratnog tiskanog materijala o nekoj izložbi, pri čemu se ne poštuju ni autorska prava osobe koja je pisala tekst. Kritika je pak skliznula u previše hermetičan diskurs, koristi se pseudo jezikom, svojim metaleksikom pa su čak i vrlo obrazovani ljudi iz drugih profesija u poziciji da ne mogu pratiti likovnu kritiku jer je ona krenula prema jednom vrlo uskom znanstvenom diskursu. Ne vidim kome to koristi.“
Upravo Picassova izložba u Zagrebu pokazuje kako je estradizacija kulture uzela maha. Čini se da je važnije koliko koštaju te slike, nego tko je bio Picasso i što on kao umjetnik i njegova zagrebačka izložba znače za hrvatsku kulturu. „Takva estradizacija je dugotrajan proces koji je došao k nama kao refleks postkapitalističkog društva u kojem se umjetnost očitava isključivo kroz neku financijsku vrijednost i tretira se kao roba, sve se mora prodati.“ kaže Kobler, ali ističe kako u cijelom tom lancu nitko nije nevin. „I moja struka, kustosi i povjesničari umjetnosti, pristaju na jedan takav uzus jer vjeruju kako će na taj način privući više publike na izložbu. S druge strane postoji i jedna intelektualna bahatost kunsthistoričarske struke koja smatra kako posjetiteljima i ne treba približiti izložbu jer oni u startu ne razumiju o čemu se radi. Problem je višedimenzionalan. Osoba koja je kustos ili likovni kritičar treba komunicirati s posjetiteljima izložbe odnosno recipijentima umjetnosti na način da oni razumiju ono što umjetnik radi. Naša profesija je karika u lancu između umjetnika, njegovih djela i publike. Zato smatram da se takvo pretjerano intelektualiziranje i uskraćivanje pravih informacija koje polazi od intelektualnog podcjenjivanja recipijenta mora izbalansirati.“ Kobler kaže kako je likovna kritika preselila na Internet gdje se objavljuje zahvaljujući entuzijazmu i zanimanju privatnih osoba za umjetnost. „Nekada se likovna kritika njegovala u Vjesniku i Nacionalu. Jutarnji i Večernji list drastično su smanjili prostor za kritiku. Trenutno od tiskanih medija još samo Kontura, Zarez i Vijenac objavljuju kritike.“
Danijela Stanojević smatra kako će se uskoro, osobito ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, morati izmijeniti i načini financiranja u kulturi:“ Hrvatska je malo tržište, postoje lobiji i elitistički krugovi koji ne propuštaju mlade ljude. Isto je i u politici ili znanosti. To će tako biti dok se ne dogodi radikalna promjena koja će, uvjerena sam, doći odozdo. Ima već puno mladih ljudi koji su u svojoj dvadesetšestoj godini doktori znanosti, oni su uložili sami svoje novce da bi se obrazovali, a sada od toga nemaju ništa. Oni su zahvaljujući bolonjskom procesu dali državi dvostruku količinu novaca tako da će u jednom trenutku tražiti svoje novce natrag na ovaj ili onaj način.“
Financiranje u kulturi je čest kamen spoticanja jer se nezavisna scena koja zapravo najviše i najbolje radi nedostatno financira. Ipak, upravo zbog toga su shvatili da samo pomoću umrežavanja mogu nešto postići, smatra Stanojević te dodaje kako će uskoro velike i trome institucije u kulturi i same to morati brzo shvatiti.“ Kulturnjaci, posebice nezavisni i primjerice zagrebački ZKM, jako su dobro iskoristili europske fondove i potpuno im je jasno da nismo više država Hrvatska, već smo država Europska unija te da je to neminovno. I sama EU je podijeljena na jake igrače kao što su Njemačka i Velika Britanija, primjerice, te na one male plus istočnoeuropske države. Nezavisna scena najbolje zna funkcionirati u tom pogledu jer su stalno na tržištu, dok će institucije biti teško pomaknuti jer imaju pogrešne ljude u vodstvu, postavljene od strane politike pa se trude lokalno dokazati i pokazati kako bi ostali na vlasti, odnosno fotelji, a zanemaruju umrežavanja s europskim kulturnim institucijama. Ako govorimo o kazalištu, mislim da je Dubravka Vrgoč pozitivan primjer kako bi se to trebalo raditi. On je sama stvorila jake europske veze i poznaje cijelu europsku scenu, tako da je nitko zapravo i ne može maknuti. Dobiva najviše novaca i prepoznaje ju se kao autoritet. Ona samu sebe naziva producentom, a smatram da bi na taj način trebali funkcionirati svi koji vode kazališta pa i druge institucije koje se bave umjetnošću.“
Napisala: Maja Tatković
DINKO TELEĆAN U KUĆI ZA PISCE – HIŽI OD BESID U PAZINU
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
U srijedu, 3. travnja u popunjenom ambijentu pazinske Kuće za pisce održano je još jedno književno predstavljanje na kojem se pazinskoj publici predstavio gost Kuće za pisce – Hiže od besid pjesnik, književnik i prevoditelj Dinko Telećan. Autor iz Zagreba koji tijekom ožujka i travnja boravi na stipendijskom boravku u Kući za pisce, predstavio se tek objavljenim romanom Dezerter u kojemu je dominantan motiv putovanje, a nosi razne značenjske slojeve od kojih je unutarnji doživljaj i ulazak u unutarnje svjetove najbitniji, rekao je Neven Ušumović, moderator večeri.
Dinko Telećan diplomirao je filozofiju i anglistiku. Objavio je četiri zbirke pjesama, filozofsku knjigu Sloboda i vrijeme (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003), putopis iz Indije i Pakistana Lotos, prah i mak (Jesenski i Turk, Zagreb, 2008), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (Sysprint, Zagreb, 2009) te spomenuti roman Dezerter (Algoritam, Zagreb, 2013). Prevodi književna i teorijska djela s engleskog i španjolskog jezika. Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Dinko Telećan, majstor vezanog stiha i vrstan poznavatelj svijeta filozofije, kako ga je nazvao Neven Ušumović, preveo je već dvadesetak romana, a prevođenjem se bavi jer, kako kaže, od nečega mora živjeti. Roman Dezerter pisan je strastveno, gipkim jezikom; čini se kako svako od 28 poglavlja njeguje svoj zaseban stil, kroz koja autor pribjegava razbijanju klasičnih sintaktičkih rješenja, iako njegov jezični eksperiment sam nije nikada nasilan, rekao je Ušumović. Nakon službenog dijela programa uslijedila je već tradicionalna zakuska uz vino i druženje autora s gostima.
- Diplomirali ste anglistiku i filozofiju. Koliko su filozofija i bavljenje jezikom utjecali na vaš rad?
Puno, bez sumnje. Taj se rad, uostalom, uglavnom i vrti oko jezika i u jeziku, a na ono što istražujem i ispipavam u dobroj mjeri naveo me i studij filozofije. Napokon, mišljenje i pjevanje stoje na dva susjedna brijega a, u drugoj slici istog autora rečeno, oboje stanuju u istoj kući bitka: jeziku.
- Što poezija predstavlja za vas kao autora? Gdje biste smjestili svoje pjesništvo u odnosu spram generacijskog?
Ako mi je opet dopušten citat, onda evo Pessoinog: „Biti pjesnikom nije moja težnja, to je moj način da budem sam.“ A što se smještavanja tiče, možda je to ipak na onima koji prate tzv. scenu. Ja se na njoj, s obzirom na valjda ponešto staromodan način na koji gledam poeziju, baš i ne vidim. Ima tu oholosti, dabome; tko god drži do stvoga stvaranja, rekao bih, vidi sebe izdvojenim, odnosno htio bi biti izdvojen u odnosu na svoju generaciju, okolinu, prevladavajuće poetike i dominantni svjetonazor. Odnosno, teži proboju, da ne kažem prevratu.
- Koje su po vašem mišljenju glavne odrednice stila kojim se danas piše poezija u Hrvatskoj? Nekako mi se čini da sve veći broj autora pribjegava pomodnim rješenjima kako bi se dodvorili čitatelju, izdavačima, trenutku. Koje je vaše mišljenje o tome?
Dodvoravanje čitatelju je legitimna strategija, ali meni se ona nekako čini smiješnom u situaciji kad poeziju čita manje ljudi nego što ima onih koji je pišu – i to nije samo naša situacija. A koliko mogu vidjeti nekakve glavne odrednice, onda je to zapravo pisanje proze koja se proizvoljno, tko zna zašto, grafički lomi u retke koji bi da budu stihovi. Imamo, zatim, „stvarnosne“, doslovne opise zbilje u koje se umeću parole, ili pak pokušaje prenošenja struje svijesti na papir. Uglavnom, dakle, brbljanje, uz rijetke iznimke. Ali iznimke nas i zanimaju, zar ne?
- Kao čovjek koji dosta putuje možete li ukratko odrediti položaj hrvatskoga pjesništva spram svjetskoga? Kakva se poezija piše u okruženju? Koje teme prevladavaju?
Hrvatsko je pjesništvo, u stvari, prilično „u toku“, pogotovo na formalnoj razini. U neposrednom okruženju, naravno, prisutnije su nego drugdje teme rata i poraća, tranzicije i krize. No kao da ta kriza još čeka pravu riječ za samu sebe, riječ koja bi možda, samo možda, predstavljala i nekakav putokaz prema katarzi, ovdje i drugdje i svugdje.
- Koje su temeljne postavke vaše poezije? Čini mi se kako su vam vrlo važni i zvuk i jezična ravnoteža kao i potraga za smislom, duhovnom ravnotežom.
Važni su mi jer mislim da se to odnosi na poeziju uopće. Poezija je svojedobno, u manje „oskudnom vremenu“, i označavana kao vrhunac umjetnosti, stvaranja uopće, upravo zato što (je) u sebi obuhvaća(la) i glazbu (ritam, melodiju, zvučanje uopće) i slikarstvo (slikanje riječima) i metafizičko pronicanje, potragu za srži, za izbavljenjem od besmisla, za, da kažem opet, katarzom.
- Volite putovanja; njima su prožeta sva vaša djela. Koliko su vas ta putovanja i traganja odredila kao autora?
Umnogome. Bila su mi potrebna da bih otvorio oči, proširio vidno polje u mjeri u kojoj to ne bih mogao stojeći na mjestu. Iako ne mislim da je nužno fizički putovati. Danas, uostalom, kad je putovati tako lako i jednostavno, to i nije podvig, i možda čovjek u toj putujućoj gomili još i lakše oslijepi nego progleda.
- Od čega danas u Hrvatskoj živi jedan pisac? Može li se pisanjem osigurati egzistencija?
Uglavnom ne može, ako govorimo o umjetničkom pisanju. Snalazimo se kako umijemo: neki pišu za novine ili druge medije, neki se osiguravaju sasvim desetim poslovima, a ja, recimo, prevodim. Piše se, dakle, u tzv. slobodno vrijeme. I tu, opet, Hrvatska nije nikakva iznimka. Nešto je drukčije u zemljama u kojima pisac (ali to gotovo nikad nije pjesnik) može računati na kudikamo šire čitateljstvo i veće tiraže.
O samoj Kući za pisce i njenom radu razgovarao sam sa upraviteljicom Ivom Ciceran:
- Kuća za pisce u Pazinu djeluje evo već treću godinu za redom. Koji su pisci do sada gostovali u Kući?
Robert Perišić, Maja Vidmar, Zoltán Medve, Milan Rakovac, Renato Baretić, Olja Savičević Ivančević, Sanja Lovrenčić, Slađan Lipovec, Miroslav Kirin, László Végel, Dorta Jagić, Oto Otvanji, Igor Isakovski, Rusanka Ljapova, Emir Imamović Pirke, Nikola Madžirov, Kemal Mujičić Artnam, Anke Bastrop, Slavoljub Stanković, Srđan Srdić, Milena Benin, Đurđa Knežević, Dinko Telećan. Nadam se kako nisam nikoga izostavila.
- Ove je godine pokrenuta i književna nagrada Edo Budiša. Tko je prvi dobitnik, koji su uvjeti za slanje radova i što sve nagrada uključuje?
Prvi dobitnik nagrade Edo Budiša je Srđan Srdić iz Kikinde. Koncept nagrade je sljedeći: Godišnja književna nagrada odnosno stipendija Istarske županije “Edo Budiša” dodjeljuje se u spomen na rovinjskog književnika Eda Budišu (1958.-1984.), čije je djelo unatoč preranoj smrti ostavilo snažno i prepoznatljivo nasljeđe u istarskoj i hrvatskoj književnosti, pogotovo u kratkim pripovjedačkim formama.
Nagrada “Edo Budiša” dodjeljuje se jednom godišnje mladom autoru ili autorici do 35 godina starosti kojemu/kojoj je na području jezika s kojih ne treba prevoditi (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora) u posljednjih godinu dana objavljena zbirka kratkih priča.
Za nagradu “Edo Budiša” mogu konkurirati mladi autori do 35 godina starosti koji pišu odnosno objavljuju na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ili im je zbirka kratkih priča prevedena na neki od ovih jezika s jezika neke od zemalja srednje i jugoistočne Evrope.
Nagrada “Edo Budiša” sastoji se od stipendije za jednomjesečni boravak nagrađenog pisca u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Stipendija obuhvaća plaćene troškove: smještaja u Kući za pisce, prehrane, putnih troškova i honorara, prema kalkulacijama odnosno kriterijima koji vrijede i za ostale županijske stipendijske programe u Kući za pisce.
U dogovoru s direkcijom Evropskog festivala kratke priče u Zagrebu, dobitnik Nagrade “Edo Budiša” dobit će, kao dio nagrade, i pozivnicu za sudjelovanje na tom Festivalu.
Autor nagrađen nagradom “Edo Budiša” dužan je nagradu odnosno stipendijski boravak u Kući za pisce realizirati u jednokratnom terminu, u roku od godine dana od datuma dodjeljivanja nagrade. Nagrađeni autor također je dužan, u dogovoru s domaćinima, nastupiti na barem jednoj književnoj večeri tijekom svog boravka u Kući za pisce, te ostaviti jedan svoj kraći prozni tekst za potrebe Kuće za pisce.
Postupak oglašavanja poziva na kandidiranje za nagradu “Edo Budiša” i primanja kandidatura provodi Gradska knjižnica Pazin koja uprtavlja Kućom za pisce, tj. Iva Ciceran, upraviteljica Kuće. Izbor kandidata provodi Komisija za dodijelu nagrade “Edo Budiša”.
- Kako se financira Kuća za pisce? Tko odabire autore koji će nastupati ili boraviti u kući?
Kuću za pisce financiraju Istarska Županija, Grad Pazin i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. O stipendistima i programu odlučuje programsko vijeće.
- Kako je prihvaćen projekt Kuće za pisce u književnim krugovima? Kakvi su dojmovi gostiju?
Pa mislim da je dobro prihvaćen. Tijekom boravka u Kući gost, koji zapravo samim ulaskom u Kuću postaje domaćin, sam određuje ritam života u Kući. Zajedno s upraviteljicom se dogovaraju gostovanja i književna druženja no njemu je ostavljen izbor da odluči kada će se posvetiti radu (pisanju, prevođenju, uređivanju) na tekstu, a kada „otkrivanju“ Pazina i Istre.
Neki od dojmova su na webu www.kucazapisce.hr
Tekst i foto: Branko Vasiljević
Društvo likovnih stvaratelja Pazin, LG Galerija Pazin
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
Može li se dogoditi da se netko duboko usiječe u živo tkivo kulturne stavrnosti jedne sredine, a da pri tom to radi isključivo iz čiste, gotovo dječje ljubavi prema umjetnosti i umjetničkom izrazu? Organizirano okupljanje likovnih neprofesionalaca u Pazinu započelo je još 1975. godine kada je grupa zaljubljenika u umjetnost i likovnih entuzijasta otpočela kontinuirano organizirati izložbe. Počeci likovnog života u Pazinu sežu još u prva desetljeća XX. stoljeća. Prva izložba organizirana je 1907. g. u Kaštelu, a prikazani su tada radovi likovnih stvaratelja talijanskoga kruga, dok se hrvatski kulturni krug predstavio u Narodnom domu 1913. godine.
Između dva rata, a pogotovo 50-ih i 60-ih također su zabilježene sporadične akcije, ali bez trajne organizacijske forme. Tek 1983. godine Društvo je dobilo prostor od grada, a 21. prosinac, dan kada je otvorena galerija, proglašen je Danom Galerije.
U razdoblju od 1983. do 1993. likovna grupa ima već svoje organe upravljanja, program rada, financijski plan, a dogovorom je odlučeno da će pazinski likovnjaci djelovati u sastavu RKUD-a Roženice kao posebna sekcija. Prvi voditelj likovne grupe, nakon njenog konstituiranja, bila je Marija Velan, nastavnica likovnog odgoja u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“; najafirmiraniji i najaktivniji član Društva tada je bio Tomislav Šen, poznat po svojim pejzažnim akvarelima, a spomenuo bih još Mirjana Rimanića, Miháela Cséplöa, Mariju Ivetić te Roberta Ujčića. Godine 1992. Likovna grupa se osamostaljuje od spomenutog RKUD-a Roženice i od te godine djeluje potpuno samostalno. Mnogim izložbama, kako skupnim tako i pojedinačnim, Društvo likovnih stvaratelja utkalo se duboko u tkivo pazinske kulturno umjetničke scene posljednjih desetljeća.
Trenutno u galeriji svoje radove izlaže jedan od prvih članova društva Ivan Hekić – Janko. Naziv izložbe je „Raznolikost“, a obuhvaća dvadesetak radova iz Hekićevog bogatog repertoara. Ivan Hekić – Janko, prozvan je slikarom istarskog ambijenta, jer je njegova tematika uvijek vezana uz realistične i vjerne prikaze iz svakodnevne stvarnosti Istre. Strastvenom pčelaru, zaljubljeniku u glazbu i prije svega umjetniku mikrokozmičkih tema Hekiću – Janku ovo je bila 19. samostalna izložba.
O radu Društva razgovarao sam s predsjednicom društva gospođom Nadom Putinjom:
- Društvo likovnih stvaratelja Pazin djeluje već više od 20 godina. Što je Društvo predstavljalo nekad, a što predstavlja danas u kulturnom životu Pazina?
Od 1993. godine Društvo djeluje kao samostalna udruga i od te godine možemo govoriti o ključnim promjenama koje su odredile naše daljnje djelovanje. Uvijek smo se trudili slijediti kulturni život grada i u svaki događaj koji se zbivao ugraditi pečat vlastite umjetničke prisutnosti.
- Koji autori, članovi udruge, postižu zapaženije rezultate u svojim izlaganjima?
Naši su članovi uvijek bili skromni i samozatajni ljudi koji su se okupljali isključivo zbog svoje zajedničke strastvene ljubavi spram umjetnosti i umjetničkog izraza. Radilo se uvijek za svoj gušt. Ipak, čini mi se kako zapaženije uspjehe postižu Elvis Berton, Tomislav Šen, Serđo Rigo…
- Koliko Društvo danas organizira izložaba godišnje? Tko sve može izlagati u LG Pazin?
Prošle smo godine u prostorijama Galerije organizirali 18 izložaba. Godišnje kroz galeriju prođe i do 4000 ljudi. Svatko tko želi može zapravo izlagati u našem prostoru, naravno ako se članstvo s time slaže. Od samih početaka organiziraju se dvije skupne izložbe naših članova godišnje (svibanjska i rujanska) koje su na neki način postale tradicija. Imamo i foto natječaj iz kojega je potekla naša foto radionica koja za dan grada Pazina izlaže svoje radove u prostorijama galerije. Uvijek zapravo nastojimo pratiti život grada i sudjelovati u njemu svojim umjetničkim izrazom.
- Surađujete li s drugim društvima u okruženju, institucijama?
Izvrsnu suradnju ostvarili smo s Gradskom knjižnicom Pazin, Udrugom za održivo življenje 5R iz Pazina, festivalom Sedam dana stvaranja, Društvom tjelesnih invalida… Organiziramo također i jednodnevne radionice za građane našega grada. Posljednju takvu imali smo kada smo podučavali zainteresirane polaznike tehnici ocrtavanja salveta, a spremamo još neka iznenađenja u budućnosti.
- Kako se financira Društvo?
Financiramo se od članarine, iz gradskog proračuna grada Pazina te od raznih sponzorstava.
- Izlažu li pazinski autori i u drugim galerijama u Hrvatskoj?
Kontinuirano se izlaže svuda po Istri (Grožnjan, Vodnjan, Krasica, Vižinada, izložbi naive u Vrsaru, Rovinju i Puli), a naši članovi često samostalno izlažu neovisno od Društva. Iako smo likovni neprofesionalci, naša je ljubav prema umjetnosti vrlo profesionalna.
- Koje su dominantne teme pazinskih stvaratelja? Mogu li se njihovi radovi povezati u jednu kronološki i metodološki objasnidbenu cjelinu? Postoje li neke njihove zajedničke poveznice osim same ljubavi prema umjetnosti?
Zbog velikih razlika u svjetonazorima uvijek nam je pravi izazov posložiti skupne izložbe naših članova. Čini mi se ipak kako se ovi stariji članovi poput Ivana Hekića – Janka ili Mihaela Cséplöa više bave realističnim temama, dok mlađi članovi u svoje stvaranje uvode neku vrstu eksperimenta, poput mladog ekspresioniste Davora Vojskovića.
- Što nas sve čeka u bliskoj budućnosti u Likovnoj galeriji?
Već 8. travnja svoje će radove u prostoru galerije izložiti članovi multimedijalne udruge Federico Eventi iz Barija. Nakon toga slijedi mladi svestrani umjetnik Lari Ivančić iz Pazina koji će izlaganje svojih radova popratiti glazbom i stihom, te već spomenuta tradicionalna svibanjska izložba naših članova koja je ove godine posvećena 100-oj godišnjici prve izložbe hrvatskoga kruga održane 1913. godine.
Tekst i foto: Branko Vasiljević
Kazalište Dr. Inat punih trideset godina ostavlja dubok trag na životu grada
Krajem ožujka 1983. godine Michal Jackson je na 25. obljetnici Motowna svijetu predstavio svoj moonwalk, a američki predsjednik Ronald Regan svoj nuklearni obrambeni program poznat i kao Star Wars. U travnju je pak u Tokiju otvoren prvi Disneyland, a u bombardiranju američke ambasade u Bejrutu poginule su 63 osobe. U vrijeme koje strahovito podsjeća i na ovo današnje, stvoreno je kazalište Dr. Inat koje već punih trideset godina ostavlja dubok trag na životu grada, na puno mladih ljudi koji su bili ili su još uvijek dio Inata, na brojne gledatelje njihovih mračnih predstava diljem svijeta, na kazališni život države, pa i na život osnivača i idejnog začetnika, voditelja i redatelja Branka Sušca. Razgovarali smo s njim uoči četverodnevnog programa proslave rođendana u kojem, uz slavljenike, sudjeluju i njihovi prijatelji. Dramska skupina Korak, kazalište Naranča, GO-GO Writers, Šikuti Machine samo su dio bogatog programa u njihovom prostoru u Rojcu.
![537344_10151371193403537_274342422_n[2]](http://kulturistra.hr/wp-content/uploads/2013/03/537344_10151371193403537_274342422_n2.jpg "Facebook Kazalište Dr. Inat")
Kako je sve počelo?
Početak računamo od cabaret predstave „Snjeguljac i sedam patuljčica“osmišljena na dosjetkama članova brojnoga ansambla, improvizacijama i vještom igrom, ali samo se zapravo okupili ranije i djelovali kao Kazalište samostalnih obrtnika, kazališna sekcija KUD-a Mate Balota. Premda se kao početak početka može uzeti i zabranjena predstava „Hodanje prugom“1 i „Za crnca čovjeka“. Nakon „Snjeguljca“ uslijedio je niz predstava. Svake godine jedna do dvije, ponekad i tri predstave. Sve do danas. Nadam se da smo uspjeli ostaviti svoj trag.
![150824_477157238536_144424338536_5377881_2716395_n-440x222[1]](http://kulturistra.hr/wp-content/uploads/2013/03/150824_477157238536_144424338536_5377881_2716395_n-440x2221.jpg)
Mnogo mladih polazilo je školu Inata. Kolikima od njih je kazalište postalo profesija?
Kroz Inat je u ovih trideset godina prošla gomila ljudi, među kojima je njih dvanaestak završilo i akademiju. Evo baš lani su dvije djevojke diplomirale glumu u Zagrebu i Den Haagu, a ove godine bi jedan mladić trebao u Beogradu diplomirati režiju. Često su mi znali reći kako sam dobar pedagog. Čini mi se da su upravo su druženje, raspravljanje o radu na predstavama pa i prepiranje i pokoja svađa ono što je najvažnije. Ako nema svađe, onda nešto nije u redu. U posljednje vrijeme doduše češće radimo sa studentima, dakle onima nešto starijima, jer ipak nekako ozbiljnije pristupaju radu. Pa i ako se nađe pokoji srednjoškolac, onda ga oni povuku pa pubertetske mušice ne uzmu toliko maha. Često glumci odu iz Inata zbog trudnoće, ljubavi, posla ili se pak presele. Nekakav prosjek je tri ili četiri godine u Inatu, premda ima i onih koji su i po pet ili šest godina članovi ansambla. Također, mnogi od njih su sudjelovali i u osmišljavanju i režiranju predstava, iako kasnije nisu odabrali kazalište kao životi poziv. Meni osobno Inat znači gomilu prijateljstava, i u Puli, ali u širom svijeta. Tu godine ne igraju nikakvu ulogu, na primjer Sabina Aličić ima 23 godine, no zaista smo jako dobri prijatelji i razumijem ju bolje nego neke svoje vršnjake. Možda sam djetinjast. Uvijek sam se trudio da mladima otkrijem da svi imamo potrebu za izražavanjem, unutarnju glad da svijetu kažemo i pokažemo ono što mislimo. Zato i je teatar za mene neka vrsta lječilišta.
![images[6]](http://kulturistra.hr/wp-content/uploads/2013/03/images6.jpg "Facebook Kazalište Dr. Inat")
Neke su Inatove predstave bile iznimno važne i upečatljive. Meni je, primjerice, „Proba orkestra“ ostala u živom sjećanju premda sam je gledala prije više od petnaest godina.
Da, „Proba orkestra“ jedna je od bitnih predstava. Dio je takozvanog antiratnog ciklusa kojeg osim Probe orkestra čine „I cvrčci su utihnuli“ te „Ružičasti snovi“. „Proba orkestra“ je predstava o strahu, nastala je 1993. kao reakcija na ratna zbivanja i strah koji je svugdje bio prisutan. Obnavljamo je nakon dvadeset godina, a izvedba će biti najvjerojatnije krajem travnja. Čini se da još uvijek ima potrebe za takvom predstavom jer su strahovi danas možda još i gori od onih prije dvadeset godina. Kako naći i zadržati posao, kako se prehraniti. Stvaranje umjetnosti ipak pomaže. Od dvanaest članova ansambla trenutno njih sedam traži posao, pa su mi njihovi strahovi i neizvjesnost dobro poznati. Naše su predstave mračne, jer mrak je i oko nas. Sjećate se u „Cvrčcima“ kad ona prazna dječja kolica odlaze sa scene ostavljajući pitanje treba li rađati djecu u ovakvom svijetu. Ako nema potrebe da se nešto kaže o stvarnosti u kojoj živimo, onda nema ni kazališta. A ako radimo ima i optimizma.
![INATGLAD[1]](http://kulturistra.hr/wp-content/uploads/2013/03/INATGLAD1.jpg)
Šandor Slacki neizostavan je dio Inata. Koliko on znači Inatu i vama osobno?
Šani je prije svega veliki glumac i to svoje znanje i ljubav prema glumi prenosi i na mlade. Čini mi se da i njemu odgovara pedagoški rad. Inatova škola pokreta jedinstvena je u svijetu, na mnogim gostovanjima su kolege iz drugih zemalja upravo to komentirali. Naše vježbe i metodika rada je kompilacija različitih sportskih tehnika, joge, plesnih pokreta, vježbi meditacije i koncentracije kako bi se maksimalno iskoristile kvalitete tijela i psihe. Osobno? Šani i ja smo kao stari bračni par, ne možemo jedan bez drugog.
Kako se rodio PUF? Slijedeće godine bit će dvadeset godina od prvog PUF-a.
PUF je nastao iz protesta. Kazališta Inat, Daska i Lero su na natjecanjima amaterskih kazališta uvijek osvajala nagrade, pa nas drugi amateri baš nisu voljeli. Profesionalcima je pak išlo na živce što smo mijenjali razmišljanja o kazalištu i načinu financiranja kazališta i drugim stvarima koje ne odgovaraju profesionalnim kazališnim kućama. E pa u znak protesta protiv dosadne i nezdrave tadašnje scene osnovali smo festival. PUF je svake godine bio jači i predstavljao domaćoj publici vrhunske svjetske predstave. Dio priče o PUF-u je i koprodukcijski projekt Anno Domini preko kojeg smo radili s kazalištima iz Izraela, Njemačke, Češke, Poljske…
Inat je gostovao na mnogim kontinentima i osvojio brojne nagrade. Postoji li još koja neostvarena želja vezana za gostovanja?
Svugdje smo bili i stalno nas zovu. Osvojili smo brojne nagrade u osamnaest zemalja svijeta, od Poljske, preko Kolumbije do Tunisa. Više od stotinu puta smo gostovali u inozemstvu. Australija je jedini kontinent na kojem nismo bili i baš lani su nas pozvali, ali zbog bolesti jedne članice ansambla nismo mogli otići. Valjda će biti prilike. Želja mi je i gostovanje na festivalu u Edinburghu, ali za to nam treba novac. Oni rade tako da ansambl zakupi salu, pa se onda predstave ocjenjuju i ako ste dobri povratite uloženi novac, ali nažalost nemamo početni kapital za takav podvig.
A postoji li koja neostvarena želja vezana za stvaranje nove predstave?
Postoji, ali i za to treba novca. Želja mi je da s nekoliko ljudi odem u Afriku, kod nekog od plemena te od njih učiti njihov iskonski pokret na osnovu kojega bi napravili predstavu. To bih zaista želio, ali kao što rekoh, nema novaca za takav poduhvat. Dobro, imamo mi i drugih želja. Na primjer, trebali bi adaptirati salu. Potreban nam je mizanscen od 10 puta 10 metara, a naša sala je 15 puta 7 tako da je malo uska. Voljeli bismo i napraviti studio za glazbu u suradnji s Markom Jovanovićem te studio za istraživanje svjetla s Markom Bolkovićem.
Tekst: Maja Tatković
1 predstava je skinuta s repertoara nakon tri izvedbe, jer je idejno stajalište Komisije za ideološko političku izgradnju općinske konferencije SK Pule bilo da je osnovna misao Šemberine drame suprotna koncepcijama SKJ. A obrazloženje te odiozne Komisije Općinskoga komiteta glasilo doslovce ovako: “Šemberin tekst je politikantsko asociranje na kontinuitet naše revolucije i putove izgradnje samoupravnoga socijalizma. Šemberina drama umjesto rješenja i izlaza nudi bezizlaznost, negira dijalektiku i postojanje cilja, zagovara povratak, sve u svemu, počiva na nekakvoj egzistencijalističkoj filozofiji neprihvatljivoj i stranoj našem društvu.”
ČUDA U ROJCU
Od 2006.-te prostore u Rojcu koriste članovi HDLU-a Istre. Među njima je i akademski slikar Robert Pauletta, koji je na 3.katu uredio svoj atelier…
-Smatrate li da je ta dodjela prostora pulskim likovnjacima korisna ili pak na istarskoj likovnoj sceni ne primjećujete većih pomaka koji bi se možda dijelom pripisati i tom ulasku HLDL-a u Rojc?
Što se prvog dijela pitanja tiče želim vjerovati da je tome tako. Slikarima je potreban atelier – da parafraziram rad jednog svog kolege –« kao što su radnicima potrebne tvornice ». Smatram da je dodjela radnog prostora, ne samo slikarima već i cijelom nizu drugih korisnika, uvjetno rečeno – civilnom sektoru, prije svega i iznad svega iznimno vrijedan civilizacijski čin i doseg. Gradu Puli, kao i svim pojedincima koji su se po toj ideji založili idu sve čestitke, Rojc je jedinstven, a oni su moji Junaci. Da li će se i u kojoj mjeri ta činjenica (posjedovanja radnog prostora) reflektirati stvaranjem jednog novog zamaha u likovnoj kulturi Grada – to je već delikatnije pitanje. Ono podrazumijeva osobne talente, kao što podrazumijeva i motivirajuću društvenu klimu. Bilo bi za očekivati…ali to je sada pitanje više osobne nego društvene odgovornosti.
-Da li Rojc vezujete isključivo uz svoj atelier ili se pak družite, a možda i surađujete s nekima od „susjeda“ u zgradi ?
Rojc pruža idealnu mogućnost razmijene i suradnje ne samo među umjetnicima. Kada sam trebao fotografa tu sam ga našao, kada sam trebao keramičara tu sam ga našao, pa tako i glazbenika, snimatelja. tehničara… Ali tu u Rojcu, kao u kakvom Gradu u malom, čovjek katkad sasvim neočekivano sretne i pregršt drugih lica koja inače ne susrećete u svakodnevnom životu, a to Rojcu daje iznimnu boju, iznimnu draž. Može se tu puno toga vidjeti, čuti, iskusiti. Obzirom na hermetičku narav mojeg posla, ako to nije eufemizam moje sve manje altruistične ćudi, Rojc mi je ponekad znao biti jedini kontakt sa svijetom. Vjerujem da mi je dosadašnje iskustvo boravka i rada u ovom različitostima ispunjenom mikrokozmosu koristilo. Određene sam stavove o vlastitom okruženju upravo ovdje oblikovao, zahvaljujući ovdašnjim stanovnicima.
Istina, imao sam vremena više no ikad prije predati se svom pozivu, do mjere da sam gotovo sve drugo zaboravio. Ideja izolacije i relativnog odmaka od svijeta kao neka vrsta „sieste“,ne nužno hedonističke, nametnula mi se po logici stvari. No, uskoro se i to mijenja…
-Što mislite o Dnevnom boravku, novom prostoru koji bi, uz ostale svoje funkcije predstavljanja i promidžbe rada udruga u Rojcu, trebao imati i galerijsku namjenu?
Dnevni je boravak važan zbog onih koji se tamo susreću, a susreti su vrijedni i kad nisu ciljani. Programi ponekad služe tek kao opravdanje za nešto drugo, jednu sferu spontanosti koja ih nadilazi,a upravo iz nje katkad iznikne što-šta. Možda smo svi postali pomalo oprezni, možda gospodari svijeta baš tako i hoće, no zaista vjerujem da ćemo jednog dana s ponosom reći – „ma vidi - pa to je “Made in Rojc”! Dnevni boravak jedan je od mogućih, u svakom slučaju nužnih puteva k tome.
-Kažete da ste već dugo u svojevrsnim fazama inkubacije, introspekcije, samozatajne kreacije…događaju li vam se – kao npr. piscima – i razdoblja zastoja, kreativnih blokada?
Mislim da je to Picasso rekao “nije svaki dan nedjelja”. No draži su ako ih vidimo u toj dijalektici. Uzdah i izdah, može li netko bez toga??? Važno je samo to da te pravi trenutak ne zaskoči na krivom mjestu, zato se koliko god mogu čvrsto držim svog radnog stola.
Uostalom, raduje me povratak intenzivnijem izlaganju koji slijedi već od ljeta. Osjećam se osvježen nekom novom vrstom kuraže. Veselim se otvorenjima koja slijede u Berlinu, Zagrebu i New Yorku, ali ponajviše me brije izložba u Svetim Srcima, još jednom velikom pulskom prostoru. Postoje priče koje sam spreman ispričati.
-Kakav je vaš stav o onome što se nekad nazivalo „nezavisnom“ ili „alternativnom kulturom“. Kakva je bila nekad, a kakva je danas i postoji li uopće danas ovdje kod nas nešto takvo kao „alternativa“?
Ako pod tim pojmom podrazumijevamo isto, onda moram reći da ja i ne poznajem drugačije kulture ili umjetnosti, a da nisu nezavisne ili bar u izvjesnom smislu alternativne – drugim riječima, žive. Takvih, na žalost, danas ne vidim mnogo i to je par excellance globalni problem. Ok- tu su još Franci Blašković, pokoji odmetnuti klinac, nekolicina društveno marginaliziranih, anatemiziranih fanatika …a sve je ostalo samo smeće. Anestetizirano smeće okićeno aureolom cinizma…tako Vam ja to vidim i baš mi se riga, iskreno rečeno, kada slušam kako umjetnik pred vratima brendirane svjetske galerijske ili muzejske institucije, koja upravo otkupljuje njegov rad, o sebi govori kao o alternativcu ili ne daj Bože anarhistu. A ima toga još… da ne spominjemo Beštijine, birokratsko hobotničarske fondove. Zar vam se ne čini da su neobično brzo, ne štedeći si truda bezbrojni europski umjetnici, sa svih širina pokupljeni alternativci, grupe, mreže, pojedinci, savladali isti bezlični, erosa lišen, taksativni jezik bruxelleskog nevidljivog svećenstva? I zar vam se ne čini da previše njih pleše na zvuk istog bubnja? Ili ja to sasvim krivo isčitavam prirodu ovog vremena ???
-Ostavimo to svakom čitatelju na promišljanje i vlastiti sud, pa se vratimo na Rojc- kakvo je njegovo mjesto u kontekstu toga o čemu ste sad govorili- koliko ovaj Centar može biti poticajan za „alternativu“, a koliko je realna i mogućnost da se upravo uslijed te pomame za eu-sredstvima izgubi onaj anarhoidni kreativni zamah kojim se do sad Rojc s pravom mogao hvaliti?
U vezi bilo kojeg oblika kreacije stvari nije moguće predvidjeti, no moguće je osigurati uvjete da bi se nepredvidljivo ostvarilo. Bez ikakve dvojbe Rojc po sebi, kao i određene inicijative rođene u Rojcu, idu upravo u tom smjeru. No i na nama je, na svakom od nas korisnika-građana-stanara, nadići svoju eremitsku ćeliju. Tek će tada Čuda biti moguća.
Tekst: D.K
METAMEDIJ-NAŠIH PRVIH 10 ROJC-GODINA
Autor: ivonab | Kategorije: Zona
Udruga Metamedij ove godine obilježava okruglih 10 godina od svog ulaska u Rojc. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Jurcanom, predsjednikom Udruge…
-Kako je sve počelo?
Marino: Naš festival, „Media mediterranea“ postojao je još od 1999.-te, ali onda smo skužili da treba imati neki pravni oblik da bi mogli ishoditi dozvole i službeno ga organizirati, pa smo stoga 2001. godine osnovali i Udrugu. Međutim, tek od 2003.–će, kad smo dobili prostor u Rojcu, desio se novi zamah u Udruzi, najviše zato jer smo od tad imali gdje raditi radionice i neke programe za koje smo zaključili da fale. Jer ipak je stvar festivala u promociji autora, a ako nemaš lokalnu scenu, sve se to svodi na neki agencijski uvoz-izvoz stranih izvođača, d.j.-jeva… Zato smo shvatili da tu lokanu scenu moramo podržati, educirati i držati na okupu i taj prostor nam je za to bio super. Počeli smo s 50-tak kvadrata, tadašnji portir nam je pomogao naći prostoriju i ući u nju (jer u Gradu naravno nisu imali sluha, samo su nas šetali od vrata do vrata i to je trajalo beskonačno dugo)… Tako da smo mi prvo ušli u prostor koji je bio slobodan i tek onda tražili papire. Kad smo pokazali da imamo programe, nekakav plan i da smo dovoljno ozbiljni, dobili smo i službeno taj prostor. U to vrijeme dobili smo i prva novčana sredstva, od Ureda za udruge Vlade RH i Soroševog Instituta Otvoreno društvo, koji je tada bio na odlasku iz Hrvatske (tako da smo možda i među zadnjim korisnicima tih programa). Kupili smo si od toga opremu, koja nam i danas služi za te potrebe, te počeli radit programe: najprije smo bili samo u malom prostoru, tamo je sad samo studio, a prije su bili i studio i radionice, sve. To je stvarno, sada kad gledam, bilo u pre-strašnim uvjetima. Čak smo imali situacije da npr. zovemo nekog iz Nizozemske, oni dođu s nekim Apple lap-topovima i čudesima raznim, pa se zgroze-šta TU moramo sjedit, šta TO je to ? ma neee… Ali, dobro, to su tada bili neki standardi za naše uvjete. Dijelom se to promijenilo, na svu sreću, ali Rojc je više-manje i danas isti, bar meni jer sam svaki dan ovdje.
-Tada ste krenuli i surađivati s ostalim udrugama koje su već „zauzele“ svoje prostore…
M.: Da, počeli smo surađivati s Monte Paradisom, Zelenom Istrom i drugima, te negdje 2004.-pokrenuli i zajedničku akciju Dani Rojca koja se održavala 2-3 godine. Ovaj prezentacijski dio, koji smo zamislili kao priliku da udruge pokažu što rade, baš se i nije dogodio, nije zaživio…jer-većina je tu skoro svaki dan, pa nemaju potrebu dolaziti jedan ekstra-dan predstavljati svoj rad kad ga zainteresirani ionako bilo kada mogu doći vidjet …a s 2.strane pitanje je bilo i koliko su te udruge uopće aktivne-prostori su dijeljeni bez neke selekcije, tipa „ajde, samo da ih se riješimo, da ih ne gledamo tu, da nas ne zavlače“, kao „deponij“ za udruge… Pitanje je bilo i da li sve udruge uopće imaju aktivnost koju bi mogle prikazati na jednoj takvoj prezentaciji. Tako da taj dio i nije ispao nešto uspješan, osim možda prve godine kad smo imali sa dječjim udrugama i neke sportske programe tu na parkiralištu.. Međutim- meni je bio zanimljiviji dio koji se ticao rasprave o zajedničkom prostoru, o suradnji… Radili smo neke okrugle stolove, gosp. Čakić je tada bio pročelnik, tu vani ispod lipa smo sjedili, imali izložbu fotografija, glazbeni program, besplatne čevapčiće i tako, nešto kao sada Akcija za Rojc… a negdje 2005. smo čak skoro osnovali i Savez. Postojala je inicijativa, kao „hoćemo-nećemo“ , ali od nas 5-6 zainteresiranih u međuvremenu su se neki predomislili pa /iako je kolegica Milena iz Zelene Istre (ne radi više tamo) za tu svečanu priliku čak kupila Martini i masline…) to na žalost nismo uspjeli, jer neki nisu bili sigurni da li nam to treba… prevagnula je ideja da se možemo i dalje sastajat neformalno, kao „šta će nam taj Savez?“ i došlo je do nekog razočaranja…
-Uvijek ispadne da najviše desetak ljudi u udrugama i sličnim „grupiranjima“ vuče stvari?
M.: Ma da, a u međuvremenu je došlo je i do nekog transfera tih ljudi koji su tada bili aktivni između civilnog društva i našeg Sveučilišta…
-Zaposlili su se na Sveučilištu?
M.: Dio tih ljudi koji su sve to vukli danas tamo radi, da…
A što se tiče našeg kluba – 2003.-će smo krenuli sređivati prostor. Još uvijek tu imamo klub mladih, s time da smo tada imali i neke večernje programe – glazbene slušaonice, filmske večeri, razne radionice, izložbe… Tijekom 2005./2006.-te bilo je to full aktivno, ali otprilike svake 3 godine se mijenja ekipa, događaju se ti „ups & downs“, zasićenja, izgaranja. Također, htio-ne htio s noćnim programima zalaziš i u sferu devijantnog ponašanja…zbog toga nitko dalje nije osnivao udruge kako bi se time bavili nego više da bi svirali, imali band, išli na svirke, slušali muziku…tako da smo i mi s vremenom taj večernji dio ugasili. Činjenica je da smo i neke glazbene pravce tu promovirali koji su sad full popularni -tipa drum’n'base, reggae, trance… U tom smislu je i taj segment bio značajan, jer su se u klubu d.j.evi, glazbenici i ostali posjetitelji koji slušaju muziku mogli educirati o nečem novome.
Istovremeno, počeli smo se više baviti izdavaštvom i produkcijom. Knjižicu smo napravili i snimili film o Rojcu, 2004./05., a nastavili smo i s izdavanjem CD-eva, tako da smo izdali par kompilacija „Made in Rojc“- jedna je bila hip-hop, poslije su bile par alter-rock i heavy metal -kompilacija… sad to izdajemo on-line, imamo net-label, „Metamusic“ se zove, pa tamo stavljamo, jer nam je to jedan drugačiji, jeftiniji i jednostavniji, oblik distribucije. Nastavili smo ovdje i s edukacijskim radionicama, fokusirajući se više-manje na glazbu i video, (v.j.-ing i d.j.-ing i te produkcije), kroz cijelu godini. A evo- 2011.-te pokrenut je i Veznik.
-Ti se dugo baviš i novinarstvom?
M.: Na Radio Puli radim još od 1995. Uređivao sam i vodio „Disco Inferno“, prvu specijaliziranu emisiju za elektronsku glazbu. To je išlo redovito do 2006./07. kad smo promjenili koncept i malo proširili glazbene horizonte na elektroničku glazbu za „kućno slušanje“, a manje za klubove i partye. Dobro, i ja sam malo ostario, pa sam možda i biološkim putem usporio. I sad se emisija se zove„ Rezonanca“…U međuvremenu, negdje od 2006.-te, pokrenuli smo i emisiju o civilnom društvu i nezavisnoj kulturi „Metazine“. Ona i danas ide i super je. Promijenilo se dosta suradnika, ali zadržala je tu formu da tematiziramo stvari vezane za civilno društvo s naglaskom na Rojcu-Imamo i rubriku „Đir po Rojcu“, svaki put ugostimo nekoga s nekom neobaveznom kraćom izjavom…Radimo ja i kolegica Jana Radić uz par suradnika – donedavno je to bila Dunja Mickov, ona je sada zaposlena u Zelenoj Istri. Negdje od 2010. smo pokrenuli i emisiju „Pula reggae station“ s dečkima iz King Shango-a, to ide svake nedjelje od 9 do 10. –eto, i oni će sad obilježiti 100.tu emisiju , što je uspjeh. Jedno kratko vrijeme išla je i hip-hop emisija «Urbani korak» koju je vodio MC Caonnone, ali ubrzo se posvetio glazbenoj karijeri tako da smo stali s emisijom. Čini se da mu dobro ide.
-A i festival „Media mediterranea“ , unatoč problemima, nastavljate kontinuirano održavati svake godine?
M.: Ide svake godine. Doduše, to je dinamično tržište – Istra je prepuna festivala,događa se svojevrsna „hiper-festivalizacija“ – svako selo, mjesto, turistička općina imaju danas svoje festivale. Kad smo to pokretali sve je još bio underground, a i elektronska glazba nije bila toliko segmentirana. Glazbeni koncept tada je bio okupiti sve žanrove na jednom mjestu, to nije bilo zanimljivo ni komercijalnim sponzorima ni sumnjivim tajkunima, a i Marlera je bila free.
Zanimljivo je da su negdje 2001. kad smo festival radili na Marleri turisti i turističke zajednice potpisivali peticiju protiv takve glazbe. U to vrijeme puno su nam pomogli dečki iz Monte paradisa jer su jedini imali ekipu, infrastrukturu i nekakvo iskustvo u organizaciji većih događaja. Pošto je trance više naginjao na nekakvu alter scenu, njima se svidjalo to što smo radili, a i znali smo se iz rockerskih dana pošto sam ja nekad svirao u rock bendovima.
Danas kao jedan od većih uspjeha vidim to što smo potaknuli nastajanje open air festivala ali i spojili alter ekipu različitih afiniteta, pankere, metalce, reggae, trancere, skatere i sl. Kasnije je upravo ta ekipa pokrenula par vrlo vrijednih događaja i festivala koji su i danas aktualni, tipa Seasplash, Future nature, Life celebration.
-Tada, dok je Eros Čakić bio pročelnik za kulturu, zabranjeno je i partijanje na Fort Bourgignonu?
M.: Nama to nije previše smetalo. G. Čakić je imao razumijevanja za alter scenu, ta preporuka se najviše odnosila na Bourguignon, inače prekrasan javni prostor koji se previše počeo koristiti za nekakve privatne interese, a i buka usred turističke zone je doista je ponekad bila neprimjerena. Nije se ni publika odgajala, pa je uskoro i propao. Mi smo se u međuvremenu već bili preselili ili na neke lokacije van grada ili u Rojc, pa nas se ta odluka nije previše ticala. Ja sam osobno djelom prezirao tu pretjeranu komercijalizaciju party scene i taj milje mi se nije sviđao. Kako je s godinama u smislu glazbenog razvoja scena počela stagnirati, u svemu tome više nisam vidio neki artistički poriv. Na kraju krajeva, naša Udruga nije osmišljena da bi zarađivala novce, nego provodila neka istraživanja, eksperimentirala, poticala ljudi da više uče, rade, stvaraju, a i teško nam je bilo s rogatima se bosti, ..odjednom si imao hiperprodukciju festivala i nastupe velikih zvijezda… to je za nas kao organizatore značilo da bismo bili prisiljeni odustati od svega ostalog kako bi radili jedan komercijalni događaj, a u tome se nismo vidjeli.
-Koja je osnovna koncepcija festivala, nešto kao godišnji pregled nekog „mediteranskog prosjeka“ u kulturi mladih?
M:Da, a u samom imenu se već krije i ta geografska odrednica, Mediteran-zanimljiv i kao kolijevka evropske kulture, ali i kao područje sukoba, netolerancije i svega što to nosi, tako da se u tom smislu može razvijati i kao proces učenja među mladima koji imaju različit kulturni background, pa i u umjetnosti ta multiu-kulti varijanta može dati neki zanimljivi sadržaj. Naravno, nama su uvijek u fokusu novi mediji, moderna stremljenja u glazbi, videu i drugim oblicima kreativnosti kojima se bave mladi. Za ovu godinu planiramo napraviti retrospektivu (budući je 15.-ta godišnjica Udruge i 10.-ta od ulaska u Rojc). Za sljedeću se planiramo okrenuti nekim više edukativnim sadržajima, kampu i sl.
-Na što se sad fokusirate?
M.: Na ove radionice u klubu, na produkciju i na medijske projekte. Mislim da je bitna medijska pismenost i mediji. Možda zato jer dugo radim na Radio Puli, a i u nekim drugim medijima sam nešto piskarao…Današnja medijska slika u Hrvatsko je kao i sve ostalo… nešto kao onaj graffit “Kad će ta tranzicija završit?“-uslijed te tranzicije državni mediji ostali su državni, nisu postali javni, a ostali su komercijalni i ne zanimaju ih stvari koje možda nas zanimaju. Tako da postoji prostor za taj 3.medijski sektor, ni državni ni privatni nego civilni, i tu smo mi neke naše niše pronašli. Počeli smo s tim glazbenim emisijama, a sad imamo i radijsku emisiju i Veznik i Kulturistru i neke druge projekte…Meni se to čini bitno. Bitno je i učiti ljude medijskoj pismenosti – kako filtrirati informacije iz medija. Također i kako se nositi s manipulacijama medija, jer do jučer su mediji imali samo informativnu, edukativnu i zabavnu funkciju, a danas imaju i tu manipulativnu, pa smatram da je bitno educirati i o tome, ali i o načinima kreiranja nekih svojih medija, artikuliranja svog „glasa“… To su osnovni pravci u kojima se namjeravamo razvijati, naravno uz već postojeće -prvenstveno vezane uz glazbu i video.
Tekst: D.K
Foto: Arhiva Metamedij/KaPula
