Radionica će se sastojati od izrade scenarija, redateljskog koncepta i plana snimanja izrade filma što uključuje snimanje, montažu te postprodukciju slike i zvuka. S ciljem obilježavanja 60. Obljetnice postojanja Festivala igranog filma u Puli, tema radionice bit će „Metafilm“, odnosno stvaranje filma, film u filmu, odnos ljudi prema filmu, dogodovštine iz Arene.
Svi zainteresirani za radionicu mogu se prijaviti OVDJE.

Ovogodišnji forum nosi temu: Bolji život?, a okupit će se sociolozi, književnici, povjesničari, glazbenici, likovni umjetnici, novinari i publicisti iz regije. Postavit će se pitanje boljeg života Istre, odnosno primiče li se Istra boljem životu, ulaskom u Europsku uniju. Što nam donose europski integracijski procesi? Kakva budućnost očekuje nas u „Obećanoj zemlji“ – Europskoj uniji?

Prvi dan programa, 29. svibnja, počet će u Trstu. S početkom u 15 i 30 sati, u Pallazo Gopcevich, održat će se simpozij pod nazivom „Bolji život“. U večernjim satima, u Stazione Rogers, održat će se ArtIstra koncert. Sljedeći dan, program se nastavlja u Kopru gdje će u jutarnjim satima, u prostorijama Univerze na primorskem, nastaviti simpozij. Zatim, slijedi promocija knjige „Valdinos“ Jovana Nikolaidisa. Večernji sati rezervirani su za opušteniji dio programa kada će se Circolo-u, Zajednici Talijana „Santorio Santorio“, održati Artistra koncert. Sljedeći dan, program će se nastaviti u Umagu. S početkom u 10 sati, u Zajednici Talijana „Fulvio Tomizza“ održat će se dodjela nagrade Lapis Histriae 2013 te će se okončati ovogodišnji simpozij. Nešto kasnije, s početkom u 18 sati, u Galeriji Marin, svi zainteresirani moći će vidjeti projekt „Neistražena“, Ive Đorđević, te prisustvovati otvorenju izložbe karikatura Lorelle Fermo. Posljednji dan programa, 1. Lipanj, s početkom u 12 sati, održat će se komemoracija na grobu Fulvia Tomizze.

Forum Tomizza pokrenut je prije trinaest godina kao višekulturni i višejezični projekt, na inicijativu književnika Milana Rakvoca. Glavna ideja bila je trajna i povezanija komunikacija intelektualaca i umjetnika koji žive na granici i djeluju na području kulture, društvene znanosti i medija, a simbolično se oslanjajući na lik i djelo Fulvia Tomizze.

Izložba je organizirana u suradnji Hrvatskog muzeja turizma (Opatija), Državnog arhiva u Rijeci, Humanističkog društva Histria iz Kopra, Arheološkog muzeja Istre, Povijesnog i pomorskog muzeja Istre te Istarske kulturne agencije. Svi zainteresirani, izložbu mogu pogledati do 30. Llipnja 2013.

Prijedlozi se šalju poštom ili dostavljaju osobno. Svaka prijava treba sadržavati:
- ime i prezime autora/autorice projekta
- kontakt (broj telefona, adresa ili e-mail adresa)
- opis projekta do 500 riječi
- skice ili drugi vizualne materijale, kao što su katalozi, fotografije radova i recenzije.
Prijave se mogu slati na adresu:
Galerija Miletić
43. Istarske divizije 10
52 100 Pula
Za sve dodatne informacije obratiti se voditelju Galerije Milotić.
Telefon: 098/255
e-mail: art@gallerymilotic.hr
Na web stranici Galerije Milotić nalaze se uvjeti izlaganja i sama prijavnica.

Da Dan mladosti ne bude zaboravljen kao praznik iz nekih prošlih vremena pobrinuli su se voditelji kluba Monteparadiso u pulskom centru udruga Rojc.
Njemački bend Stand der Dinge, talijanski Culto del Cargo, te pulski bendovi Nulla Osta, D.J.
And the Wootchyak i 6.B, ove će subote, 25.05.2013., održati  koncert u Monteparadiso klubu.

Stand der Dinge je hardcore bend iz Njemacke, 2012. godine snimili su prvi EP, odradili turneju po Srbiji i odsvirali nekoliko koncerata u Njemackoj. Ove godine bend je snimio svoj
prvi album s 12 pjesama, kojeg trenutno promoviraju na turneji kojom su obuhvatili Austriju, BIH, Srbiju i Hrvatsku,  u sklopu koje ce posjetiti i Monteparadiso. Koncert počinje u 22,00h.

Prije nekoliko dana (točnije 20. svibnja) zatekla nas je vijest o smrti Raya Manzareka, vjerojatno najvećeg klavijaturista rock glazbe i jednog od osnivača kultne grupe The Doors. Veza Manzareka i Jima Morrisona s filmom počinje još u njihovim studentskim danima, budući da su obojica studirali filmsku režiju na znamenitom sveučilištu UCLA, a njihov studentski kolega bio je i Francis Ford Coppola, koji im je kasnije ispisao predivnu posvetu u svojem epskom antiratnom ostvarenju “Apokalipsa danas” (1979). Riječ je o slavnoj uvodnoj sekvenci u kojoj Martin Sheen leži u zagušljivoj vijetnamskoj sobi i gleda ventilator na stropu, zvuk ventilatora zatim se pretapa u zvukove helikopterskih elisa, a najzad gledamo helikoptere koji usporeno prelijeću džunglu i puštaju bombe uz taktove pjesme “The End”. Glazba The Doorsa korištena je u brojnim američkim filmovima, ali nitko je nije upotrijebio tako nadahnuto i upečatljivo kao Coppola. Zvuči prilično nevjerojatno da su trebala proći puna dva desetljeća od Morrisonove smrti prije nego je snimljena izdašno producirana filmska biografija grupe. Tog posla prihvatio se 1991. Oliver Stone, naš nedavni Subversive gost koji je tada već stekao status ljevičarskog redatelja antiratne orijentacije, što je podrazumijevalo da bi se trebao dobro snaći s biografijom rock grupe koja je znatno utjecala na američko javno mnijenje tijekom vijetnamskog razdoblja. Stone je ulogu Morrisona dodijelio mladom i ljepuškastom Valu Kilmeru, njegovu muzu Pamelu utjelovila je Meg Ryan, a Lynchov miljenik Kyle MacLachlan odglumio je Manzareka. Iako je film ambiciozno zamišljen i realiziran, Stone se previše posvetio izražavanju svojih političkih stavova, a zanemario je autentičniju rekonstrukciju njihovih životnih situacija i umjetničkih poriva. Navodno se film nije sviđao ni pokojnom Manzareku, ali vjerojatno jest dugometražni dokumentarac “The Doors: When You’re Strange”, redatelja Toma DiCilla. Riječ je o kronološkom prikazu njihove karijere, koji se sastoji samo od arhivskih snimaka nastalih između 1965. i 1971. (godine osnivanja grupe i Morrisonove smrti), bez naknadnih razgovora sa suvremenicima i suradnicima, a prikazana zbivanja popraćena su glasom Johnnyja Deppa. Film je izrazito zanimljiv i gleda se u trenu, a redatelj ne uspijeva uzbudljivo predočiti samo ključne događaje u karijeri grupe, nego i njihovo djelovanje u kontekstu turbulentnog vremena. “The Doors: When You’re Strange” nije apolitičan film, jer je gotovo nemoguće obraditi njihovu karijeru bez miješanja u politiku, ali DiCillo to radi znatno suptilnije od Stonea. Njegov izvrstan dokumentarac budi nadu da je još uvijek moguće raditi punokrvne portrete velikih rock grupa.

Elvis Lenić

Porastom značaja koji se kulturnoj proizvodnji pripisuje u kulturnoj politici,  gdje je naglasak stavljen na poveznice između gospodarstva i kulturnih djelatnosti, društveni ili ljudski aspekti projekata mogu biti gurnuti u stranu.
Ipak, u nekim područjima, pojedini umjetnici i kulturni djelatnici nadahnuli su ljude koji su uključeni u izradu kulturne politike. Apprill se posebno osvrnuo na  interes koji kreatori politike iskazuju prema razvoju alternativnih mjesta gdje se mogu događati participativni umjetnički projekti i procesi kreativne suradnje. Ostale promjene obuhvaćaju pomak od kulturne ponude na prijedloge kulturnih suradnji, s potrošnje na sudjelovanje,  s alternativnih prostora na “alternativne načine stvaranja”.

 
U Europi se većina novijih rasprava na temu tih promjena vrti oko načina na koje je, ili nije, uključena javnost. Često se tu  na različitu publiku gleda ne samo kao da je daleko od umjetničkog djelovanja, nego i od čovječnosti. U tom kontekstu, čini se da bi uloga umjetnika bila pomaganje oko problema s kojima se suočava zapadno društvu, kao što su:  urbana segregacija, pucanje društvenih veza, urbano nazadovanje, povećanje novih oblika tehnologije i društvenih medija … Umjetnici se potom nađu „poslanima na bojišnicu“, sa samo kutijom participativnih alata pomoću kojih se trebaju suočiti s tim pitanjima, zajedno s ostalima koji pokušavaju privući pažnju javnosti.
Kako se umjetnici i kulturnih djelatnici pozicioniraju s obzirom na unutarnje izazove (kao npr. prema načinu na koji djeluje kulturna ekonomija) i vanjske izazove (npr.  prema zahtjevu da se prikaže utjecaj kulturnih politika u smislu zapošljavanja ili širih socijalnih pitanja)? Jesu li problemi isti diljem Europe? Kako se pitanje sudjelovanja javnosti odnosi prema pitanju umjetničkog stvaranja i kreativnosti? To su  neka od pitanja koja je u svom izlaganju gosp. Apprill ostavio otvorenima.

Na seminaru su se mogli čuti i pomalo cinični stavovi  profesora Jean-Shneidera, s Arles Sveučilišta, s kojim smo razgovarali nakon njegovog predavanja.

 
Bili ste prilično cinični prema temi o kojoj se raspravljalo. Vi stavljate umjetnike i njihovu stručnost na prvo mjesto ...

Postoje dvije stvari – ako se proces okonča nekim oblikom, tada je prirodno da je umjetnik  stručnjak za taj oblik, to je definicija njegovog posla, biti umjetnik je i posao. Možda ja jesam ciničan, ali nadam se ne u negativnom smislu. Samo želim pokazati stvarnost u pozadini toga, iz skromnog iskustva koje imam, jer ću tako doista pomoći da takvi projekti budu bolje podržani. Dakle, nisam ciničan jer sam negativan  prema tim projektima. Štoviše, smatram ih izuzetno vrijednima, ali da bi oni mogli pokazati svoju jedinstvenost njihova vrijednost mora biti jasna, mora se znati kako rade, što sve obuhvaćaju, koji su rizici … tako da njihova različitost mora doista biti vidljiva.
U prvom dijelu svoga  izlaganja definirali ste tu stručnost i predanost umjetnika stvaranju nečega …
Mislim da postoje dvije različite stvari kojih se pokušavam držati kod razmatranja. Jedna je ta što kroz ovu vrstu projekata vi prihvaćate dijeliti vrijeme s drugim ljudima. Dakle, obvezujete se na to da proces učinite vidljivim. Problem s romantičnim umjetnicima je ta ideja, koju i danas moramo trpjeti, da se ne zna kako se stvaranje događa i da na koncu savršeno djelo nastaje kad vas udari svjetlo i slika izađe iz vas. Za mene to nije tako… Vjerujem da je umjetnost posao koji se obavlja kao i svaki drugi posao, vi provodite neko vrijeme, pokušavate … a u participativnom projektu vi prihvaćate da se to vidi i dijeli s drugim ljudima. I to je, mislim, prva stvarno važna stvar.
Druga je stručnost. Očito umjetnici, ili barem neki od njih, imaju problem s tom riječju. Stručnost nije bahatost, to je samo sposobnost koju stječete. Jer kada  nešto radite dugo vremena vi znate trikove, znate kako to učiniti najbolje, znate koje će učinke imati. A to ima dvije uloge:
Prva je da je to mjesto na kojem možete dobiti legitimitet u odnosu na zajednicu. Vi ne dolazite, ne šećete uokolo pa sjednete i kažete: “Ja dilam drogu.” Ili “Ja sam novinar” … Ne, vi kažete : “Ja sam umjetnik.” I, naravno, to znači da će skupina ljudi proizvesti nešto što ima određeno postojanje, što je umjetničko djelo. Vi niste proces. Dakle, to je prva važna stvar o nadležnosti ili stručnosti.
Drugo je to nešto za što se pretpostavlja da bi u nekom trenutku trebao biti neki oblik. Čak i da ste od njega odustali – ako neki oblik postoji, vi ste stručnjak za taj oblik.
I opet, to ne znači da donosimo vrijednosni sud o kvaliteti oblika kao takvog, odnosno, to ne poriče da i drugi ljudi mogu proizvesti oblike, cijela se povijest sastoji od kreativnih ljudi sposobnih stvarati smislene oblike. Radi se samo o tome da – kada nešto mora biti učinjeno – vi znate kako to učiniti najbolje, i to je onda vaš posao.

U drugom dijelu ste spomenuli nekoliko važnih pitanja kao što su vlasništvo, financiranje, umjetnička kvaliteta

Financiranje je važno pitanje, jer je jednostavno nužnost – tko će podržati ovu vrstu projekta i po kojim kriterijima? Budući da financiranje nije lak novac, morati ćete izvijestiti o načinima njegova korištenja itd., itd. I mislim da je vrijedno ozbiljno o tome promišljati, umjesto da se govori “Ooh, moj projekt je toliko dobar, ali nije podržan!” Ne! Vi trebate reći „o.k., ovo je moj proizvod, idemo se za to boriti.“
Drugo je pitanje vlasništvo, jer doista morate odlučiti (ili pak ne imati definitivnu odluku, jer se to mijenja tijekom vremena) tko je vlasnik projekta? Je li to onaj tko na kraju posjeduje taj rad -bilo da je to kazališna predstava ili glazba, slika, izložba ili što god..
Dakle, tko je vlasnik tog rada? Jesu li to oni koji ga proizvode? Jesu li to umjetnici? Jesu li to oni koji su za njega platili? Sve su to legitimna pitanja.
Ili-što je prava stvar- da li je to proces? Tko je tada vlasnik procesa? –Da li su to svi oni koji su se u njega upustili, skupina ljudi koja se oko njega sastajala, koja je na vaš zahtjev proizvodila stvari? Ili su vlasnici financijeri, jer oni odluče da li se taj projekt može odraditi ili ne? (oni tako mogu razviti osjećaj pripadnosti, a to je također važno- da osjete kako nisu samo oni koji subvencioniraju umjetnost, već od toga nešto i imaju). Je li to zajednica koja vas je ugostila, prihvatila, odobrila da to činite? Nije stvar samo u onima koji su uključeni, nego i svim sadržajima koji to okružuju. Dakle, mislim da je u toj vrsti projekata pitanje vlasništva prilično otvoreno, priličan izazov i vjerojatno predmet pregovaranja. Neki projekti očito nisu uspjeli jer se o problemu vlasništva nije raspravljalo, implicitno se pregovaralo, a tek kada je došlo do napetosti i to se pitanje otvorilo …

Što mislite o kvaliteti, da li se kod tih participativnih projekata na nju obraća dovoljno pozornosti?


Ne mogu ništa reći o kvaliteti jednog nasuprot drugog projekta, jer bih morao govoriti o konkretnim projektima …
Ono što je tu doista važno je to da nema kompromisa u pogledu umjetničke kvalitete,  mislim da je to jako bitno. Jer ako postoji kompromis o tome, tada umjetnik postaje samo socijalni radnik. Vi lišavate zajednicu – dali ste im pravo da slikaju, a vi koristite autorska prava na predstavljanje tih slika. Za mene, to nije interesantno, to opet održava podijeljenosti.

Za komentar ovih stavova prof. Shneidera zamolili smo  Jean Pierre Derua, direktora fondacije Marcel Hichter, koji je sudeći prema njegovim reakcijama i komentarima imao oprečni stav na tu temu. 
Imate li  komentar o tezi da stručnjaci trebaju biti stručnjaci, a ostali bi trebali raditi svoj posao, kao socijalni radnici, učitelji, što god ...

Apsolutno ne vjerujem u stručnjake (pogotovo one samozvane eksperte). Naravno, postoje ljudi s iskustvom, osobe s uvidom, ljudi koji imaju veliku volju za stvaranjem, a to je vrijednost, moramo to potvrditi, ali mislim da je stručnost posvuda. Tako je, na primjer, čak i kod populacije u teškim područjima – i tamo ljudi imaju neke sposobnosti, imaju neku inteligenciju. Participativni sustav znači da ljude moramo prepoznati kao građane. Građane koji su sposobni, koji imaju što reći u upravljanju gradom, u području inter-kulturalne logike, a to je najvažnije. Tada, naravno, neki umjetnici, menadžeri, neki ljudi iz kulture mogu pomoći u njihovom rastu, pomoći im učiniti neku zajedničku stvar, osloboditi njihovu kreativnost. Ali ne vjerujem da na jednoj strani postoji neka vrsta kaste stručnjaka, a na drugoj svi ti jadni ljudi bez ideja, bez smisla. Ja vidim da u ljudima postoji puno stvari koje bi stvarno trebale biti stavljene u akciju, a u tome mi možemo pomoći.
Možete li nešto zaključiti o temi ove konferencije?


-Ne vjerujem ni u zaključke, jer ne postoji ništa što bi se moglo zaključiti, to je proces u stalnom tijeku. Ono za što mislim da smo ovdje naučili su dva glavna elementa:  jedan je da smo dobili mnogo različitih primjera ljudi koji pokušavaju raditi neke participativne kulturne projekte („kulturno-društveno-politički rad“, tako bih ja to nazvao), i to je zanimljiva interakcija između različitih iskustava, tako da možemo puno učiti jedni od drugih.
Druga stvar je da su nam ponekad potrebni trenuci kao što je bio taj, gdje postoje i neki ljudi koji mogu donijeti neku više konceptualnu logiku, postaviti ideje i ono što je na kocki u dulji vremenski okvir, u neku vrstu vizionarske ideje. Na taj način, ljudi mogu s odmakom sagledati svoj rad, učiniti ono što bi trebali učiniti, ili promijeniti svoje mišljenje. Dakle, to su dvije glavne stvari koje ću ponijeti s ovoga događaja.
Foto:
Jean pierre deru

Izvor fotografije: http://www.asoulforeurope.eu/node/1715

M.J.