SAM SVOJ AUTORITET – Penny Rimbaud na otvorenju izložbe punk banda Crass u Rojcu

„Let’s die for our own sins“

 Penny Lapsang Rimbaud

• Do 5. lipnja u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc može se posjetiti izložba artefakata Crassa – kultnog anarho-punk banda i umjetničkog kolektiva koji je djelovao u Velikoj Britaniji od 1977.do 1984. godine. Postav izložbe potpisuju Denis Sardoz i Marko Vojnić –Gin, a otvorenje je prošlog petka u Dnevnom boravku, svojom prisutnošću uveličao i osebujni i svestrani Penny Rimbaud, suosnivač Crassa, s kojim je razgovarala mlada pulska umjetnica Iva Horvat.

Predstavila ga je kao pisca, pjesnika, filozofa, slikara, glazbenika i aktivista, člana avangardnih performerskih grupa EXIT i Ceres Confusion, suosnivača Stonehenge free festivala te bubnjara i suosnivača banda Crass, citirajući i jednu od najpoznatijih rečenica benda: „There’s no authority but yourself“. Nju Rimbaud (koji je iz istih razloga, „želje da bude vlastito dijete“, 1977. promijenio od roditelja dodijeljeno mu ime Jeremy John Ratter u Penny Lapsang Rimbaud) danas tumači kao u osnovi potpunu odgovornost za vlastito djelovanje, bez oslanjanja na vanjske autoritete, bilo kao uzore ili nekoga koga ćemo kriviti za naše nezadovoljstvo.

Penny, koji kad ga pitaju da se definira najradije sebe opiše kao „onog koji peče dobar kruh“, rođen je 1943. u relativno imućnoj obitelji vojnog časnika i, dok mu je otac bio u ratu, živio je s majkom u West Londonu. Iz tog se vremena ne sjeća ničeg posebno traumatičnog, osim činjenice da su ga tjerali igrati se pod stolom, zbog opasnosti od zračnih napada, što mu je ostala navika kroz cijelo djetinjstvo. Rana odbojnost prema ocu vojniku, kojeg je upoznao tek u svojoj četvrtoj godini i koji mu je stalno naglašavao da se mora suočiti sa „stvarnim svijetom“, pojačala se kad je, s pet-šest godina, među njegovim knjigama pronašao jednu s fotografijama iz Auschwitza. Već je tada, kaže, odlučio da ne želi biti dio takvog „stvarnog svijeta“ u kojem se događaju okrutne stvari poput holokausta. Nepovjerenje i neposluh prema ocu preslikao je i na obrazovni sustav (zbog „lošeg vladanja“ izbačen je iz dvije škole), ali u tinejdžerskim godinama „stvari su se počele sklapati“. Vidio je tada prve društvene grupe protiv nuklearnog naoružanja, s 14. -15. godina dobio je prve informacije o zen budizmu (za koji kaže da ga ni danas ne razumije, ali nastoji ga prakticirati jer „ako ga razumiješ, ne razabireš njegovu ljepotu“) i karma yogi, kao duhovnom putu služenja i pomaganja drugima. Pomislio je: „vidiš, to je nešto što bi bilo dobro raditi, u ovom svijetu koji nas uči da pomognemo sebi, a ne jedni drugima!“ Polako je, priča dalje, „usvajao razne ključeve kojima se borio protiv apsurdnog očevog konstrukta stvarnog svijeta“.

Jedan od ključnih momenata za mladog Pennya bio je i film „Svratište šeste sreće“, koji opisuje drevnu kinesku tradiciju otvorenih kuća u kojima putnik-namjernik može „platiti“ prenoćište i obrok svojom pričom. Na tim principima otvorenih vrata (i „otvorenog srca“, dodaje Penny) nastala je, u nekoj zabiti u Essexu, i dan danas opstoji Dial House, njegova legendarna farma i svojevrsna anarhistična komuna kroz koju je prošlo jako puno kreativaca koji su svoj boravak plaćali bilo kojom za zajednicu korisnom aktivnošću. Nikome nije odbijeno gostoprimstvo, a u 52 godine samo je dvoje ljudi zamoljeno da se udalje.

Mada se na kraju dvosatnog razgovora Rimbaud ispričao publici što možda nije uspio pružiti konzistentnu i cjelovitu sliku o svom životu prije, s Crassom i nakon njega, jer „teško je rekreirati to prošlo vrijeme“, ipak je s prisutnima podijelio mnogo zanimljivih momenata svog buntovnog i kreativnog životnog puta. Razgovor je ostao nedorečen dijelom stoga što je riječ o burnom, događanjima zatrpanom, životu i životnom stilu, ali dijelom i zbog Pennijeve potrebe da detaljnije ispriča dugu i mučnu priču o jednoj od ključnih osoba u svom životu, čija je smrt bila izravni povod za nastanak Crassa. Riječ je o karizmatičnom hippy osobenjaku (Penny kaže i šamanu, koji je npr. znao prizvati prirodne elemente, a u Dial Houseu se spektakularno pojavio jednog ljeta, praćen snježnom mećavom) Phill Ruuselu, alias Wally Hopeu. On je, uz ostalo, zaslužan i za pokretanje (u počecima žestoko napadanog policijskom represijom) Stonhenge free festivala. Zahvaljujući njemu je danas Stonehange, koji je 70-ih bio tek „hrpa porazbacanog kamenja“, prihvaćen kao mjesto značajne britanske kulturne baštine. Wallyja je na 1975. festivalu, koji je tamo drugu godinu za redom organizirao zajedno s Pennyjem, uhitila vojna policija, pronašla mu nešto LSD-a i , bez ikakve mogućnosti branjenja, s dijagnozom šizofrenije smjestila na psihijatriju, s obrazloženjem da je riječ o osobi opasnoj po društvo. Njegova smrt nekoliko mjeseci kasnije proglašena je samoubojstvom, no Rimbaud je gnjevan i skrhan, godinu i pol istraživao slučaj i našao niz jezivih dokaza o sprezi policije, psihijatrije, politike i mafije, te i danas tvrdi da je Hope namjerno ubijen, pripisanim mu „lijekovima“. Nakon konkretnih prijetnji „nastavi li po tome kopati“, spalio je prikupljene dokaze i neko se vrijeme pritajio, ali nastavio je pisati, jer „preostalo mu je da se bavi onime za što je Wally umro“. Tekstovi nastali u tom razdoblju postali su izvor cijele priče oko Crassa.

U toj mučnoj situaciji Dial House počeo je posjećivati mladi i gnjevni Steve Ignorant, za razliku od Pennyja odrastao u teškim uvjetima radničke obitelj. On je, nakon što je vidio jedan nastup The Clash, na kojem je Joe Strummer publici dobacio „Napravite vi nešto bolje, ako možete!“ poželio osnovati band. Predložio je to Pennyju koji je rado pristao, ponudivši svoje tekstove i preuzevši ulogu bubnjara. Od tada su se stvari zakotrljale i sljedećih sedam godina (1984. su si od početka odredili kao godinu raspada) sve što su činili bilo je podređeno Crass kolektivu. Kao i sve drugo što se događalo oko Dial Housea, ni s bendom ništa posebno nisu planirali niti očekivali, naglašava Rimbaud, bitno im je bilo da se izraze, a stvari su se jednostavno događale kao destilat raznovrsnih energija koje su se miješale u tom anarhičnom okruženju.

Nema puno punk ploča iz 70-ih i 80-ih koje i danas jednako „udaraju u pleksus“, ali nakon svih ovih godina Crassu to još uvijek uspijeva (što dokazuje i velik interes današnjih mladih alternativaca za nedavno remasterirane albume, kao i za najavljeno novo izdanje „Penis Envy“,koji se i danas smatra najžešćom ikad objavljenim feminističkom pločom). Potaknuta Rimbaudovim militarističkim bubnjanjem, neobična igra gitare i basa inspirirana je avangardnim stavom, ali i nedostatkom konvencionalnog glazbenog obrazovanja (priznavali su da su punk odabrali jer nisu znali svirati), dok su pjevači Steve Ignorant, Eve Libertine i Joy De Vivre svojim izvedbama isporučivali čisti nedezinficirani bijes.

Premda su slike benda često bile sumorne, Crass je aktivno pokušavao nadahnuti formiranje zajednica temeljenih na ljubavi i suosjećanju. Zaradu od koncerata usmjeravali su u brojne druge Dial House projekte ili donirali u razne svrhe, poput pomoći rudarima u štrajku ili centru za kriminala silovanja. Njihovi letci promicali su vegetarijanstvo, ekologiju i nuklearno razoružanje, svojim djelovanjem zagovarali su izravnu akciju, prava životinja, pacifizam, feminizam, antifašizam, permakulturnu poljoprivredu i općenito etički i DIY pristup djelovanju u skladu s prirodnim zakonitostima.

Danas ih se svrstava u anarho-punk, ali zbog popratnih umjetničkih i aktivističkih materijala po kojima je Crass poznat i u avant-punk i art punk. Međutim, Rimbaud se ironično odnosi prema svim tim oznakama kojima sistem pokušava svaku novu pojavu kvalificirati i smjestiti u neku od svojih ladica, ali koje ne mogu opisati realne interakcije među stvarnim ljudima. Zapravo, iskoristili su punk, ali ne i „no future, fuck & destroy“ stav ranih gnjevnih punkera s kojim se nisu poistovjećivali, kako bi kroz njegovu žestinu u svijet ubrizgali još jednu jaču dozu svih onih vrijednosti za koje su se prije njih zalagali hipici. Stoga ne čudi da su Dial House često upućivane kritike i u smislu da su tek „hrpa matorih hipika“, na što se Penny i njegova kreativna partnerica Gee Vaucher (zaslužna za veći dio video materijala koji su se projicirali na koncertima Crassa) s kojom i danas mirno živi na Dial House imanju, samo smješkaju.

Od samog početka, Crass je privlačio stalne kontroverze i policijski nadzor kao i sudske postupke koji su si navukli na grbaču svojim provokativnim djelovanjem, ispitujući i preskačući svaku granicu sistema koji ih je najčešće osuđivao zbog „opscenosti i bogohulnosti“. Od svih Crassovih kontroverzi, možda je najzapamćenija bila “Thatchergate” prijevara. Basist Pete Wright uredio je snimke Thatcher i Reagana kako bi lažirao privatni razgovor u kojem Thatcherica priznaje da namjerno započinje Falklandski rat, a Reagan sugerira da bi Europa bila meta nuklearnog sukoba između SAD-a i Sovjetskog Saveza. O snimkama su izvijestile glavne novine i prije no što je The Observer na kraju shvatio da iza svega stoji Crass, američki State Department izjavio je da su snimke djelo KGB-a.

Vizualno, osim po genijalnom logu (koji je zapravo nastao kao ilustracija za naslovnicu Pennijeve knjige „Reality Asylum“ i u sebi objedinjuje križ, svastiku i ouroborusa), provokativnim kolažima na plakatima, lecima i ostaloj parafernaliji banda, Crass su bili prepoznatljivi i po odijevanju u crno, što im je (zajedno s izmišljenim nickovima koje su si nadijevali) umanjenom mogućnošću izdvajanja bilo kojeg pojedinca – omogućavalo veću anonimnost, usmjerenost na kolektiv, potiskivanje individualnih ega i identificiranje sa zajedničkim dobrom (ili onime za što su smatrali da to jest) za cijeli kolektiv. Postizali su tako, kaže Penny, jedan „dubok i zadivljujući osjećaj unificiranja, moćnijeg od bilo kojeg pojedinca“. O anarhiji nisu znali gotovo ništa teoretski, ali su je iz dana u dan živjeli, noseći se istovremeno s pritiscima sa svih strana, koji su ih –zajedno s internim trzavicama i problemima – nagrizali i u konačnici doveli do raspada banda.

Rimbaud smatra da je Crass bio jako dobar eksperiment, dokaz da čak i toliko različiti ljudi, različite dobi, socijalnih i ideoloških provenijencija, mogu surađivati na zajedničkom dobru, te da se i danas bavi pitanjem kako takve kolektive održati, a nedavno je razvio i teoriju „primjerenog djelovanja u trenutku“.

Dodao je da je neposredno pred dolazak u Pulu bio na jednom zen budističkom „silent retreatu“, gdje se 15 dana prakticirala šutnja. Općenito, posljednjih se godina Rimbaud, koji zrači smirenošću i samopouzdanjem (ali i dojmom da se po potrebi i dalje može vrlo lako transformirati u gorljivog borca za neki vrijedan razlog) pored pisanja i poetskih performansa pod nazivom „Last amendment“, najviše bavi duhovnošću, nastojeći postići i živjeti cjelovitu sliku, koji – kaže – ni jedan punk band, rascijepljen svatko u svojem getu nije uspio prenijeti. Kad se osjetimo kao dio cjeline, kaže, kad se srce zagrije, tu nema dalje i on sam nema što tome puno dodati. „Međutim,kad bih pričao samo, poput mayanskog „In Lak’ech“ pozdrava- „Ja sam jedno drugo ti, volim te i sve nas povezuje ljubav“, sigurno me nitko ne bi zvao na događanja poput ovog.“ Zato Penny ima i priču, koju uvijek može razmijeniti za koji obrok i konak.

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

Leave a Reply


− 4 = 4

KULTURISTRA – Sito internet culturale della Regione Istriana


Kulturistra.hr è un progetto della Regione Istriana e dell’Associazione Metamedij avviato e finalizzato allo sviluppo della rete informatica culturale nella Regione Istriana. Il progetto mira ad offrire informazioni sulle attualità culturali e nello stesso tempo offrire l’accesso a varie basi di dati che conterranno informazioni su tutte le persone attive nella scena culturale, sulle attività culturali, sui concorsi internazionali e sui potenziali partner internazionali. Con questo progetto vogliamo migliorare la comunicazione a livello orizzontale e verticale, che significa la comunicazione tra differenti enti culturali Istriani, tra gli enti culturali e gli artisti, ed in fine tra gli enti culturali, gli artisti ed il pubblico.
Il progetto è finanziato dalla Regione Istriana.

CONTATTACI

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum