Razgovor: spisateljica Olja Savičević Ivančević

Književni uspjeh je u utjecaju teksta na čitatelje

• Od pamtivijeka postoji ta potreba da mi opjevamo svijet, svoje radosti i svoje tuge, svoje probleme, to je s nama ljudima od početka, pjesma • A s druge strane i pripovijedanje postoji od kad je čovjek svjestan da postoji ima potrebu za pričom, za prenošenjem priče • To jedna od naših prvih potreba koja nas čini ljudima •

• Jedna od gošća 26. Sajma knjiga u Puli bila je i Olja Savičević Ivančević, nagrađivana je spisateljica i pjesnikinja koja je svoj prvi rad objavila već kao četrnaestogodišnjakinja. Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštena je u brojne domaće i strane izbore i antologije.

Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije „Kućna pravila“. Roman „Adio kauboju“ nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan te francuskom Prix du premiere za najbolji strani roman 2020. godine. Prema ovom romanu postavljen je istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i nagradom English PEN Award. Dobitnica je glavne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije „Divlje i tvoje“.

U srpnju je izašla vaša zbirka pjesama za djecu „Zaljubljena u čitav svijet“. O kakvoj je zbirci riječ?

– Radi se o zbirci pjesma za djecu koju sam napravila u suradnji s ilustratoricom Anom Kovačić, a slikovnica je neobičnog harmonika formata. Unutra su i tri pjesme iz zbirke „Bit će strašno kada ja porastem“ koju je 1988. objavila moja osnovna škola u Kaštel Lukšiću, ali i neke koje su proizašle iz songova koje sam pisala za kazališta za djecu. Najstarija pjesma u zbirci je “Luda glava” koja je nastala kad sam bila petašica i to je jedina moja pjesma koju znam napamet.

Imali ste vrlo aktivno ljeto. Između ostalog u lipnju ste gostovali na 26. Sajmu knjige u Istri a potom i na Festivalu europske kratke priče. Kakvi su dojmovi?

– Autori Sajma često kažu da im je to najdraži književni festival i stvarno ima jednu posebnu atmosferu. S jedne strane je tu profesionalnost i dobra organizacija, dobri pisci i knjige, a s druge strane sve je vrlo opušteno i atmosfera je prijateljska. Svi smo se tijekom pandemije zaželjeli druženja i razgovora o knjigama, tako da smo ove godine i zbog toga posebno uživali na Sajmu u Puli. Festival europske kratke priče isto je odličan festival koji ljudi vole, s jednom drugačijom vibrom, na njemu smo svi ponovo na eskurziji. FEKP je slavio svoj jubilej, 20. godina i ove se godine održao i na Visu i Hvaru, gdje sam im se ja nakon Pule pridružila. Te posjete otocima, na kojima uopće ne postoje knjižare, iako postoje čitatelji, imaju možda i više smisla nego festivali u većim gradovima. Otoka se sjetimo samo ljeti, a na njima neki ljudi žive i rade i čitaju cijelu godinu.

Od kad pišete?

– Svoju prvu zbirku objavila sam u pubertetu i zatim još dvije adolescentske zbirke, to je jedan moj književni predživot koji navodim kao činjenicu, ali ne uzimam ozbiljno. Pisanje je bilo igra koja je s vremenom postala moj posao, što ima i dobre i loše strane. Krajem svojih dvadesetih, početkom tridesetih kako se to kaže – ozbiljnije sam se počela baviti pisanjem. Tada je izašla zbirka priča „Nasmijati psa“ koja mi je otvorila mogućnosti, a to je bilo i neko zlatno doba književnosti u Hrvatskoj, tako da sam se nedugo nakon toga počela pisanjem baviti i profesionalno. Onda su mi izašli romani i neke zbirke poezije, dramski tekstovi za djecu, nanizalo se toga. Nekad mi se čini da bih mogla biti produktivnija, ali usporedo s pisanjem događa se i život koji nosi svoje druge stvari. Znam se tješiti da je sve to rad na tekstu. S druge strane, svjesna sam da je rad na tekstu samo ono teško, ponekad i slatko, žgobavanje kad sjedneš i tipkaš.

Tema ovogodišnjeg Sajma u Puli bila je poezija, no vi pišete i romane, knjige za djecu…

– Pisati poeziju i pisati prozu srodna su, ali različita iskustva i mislim da kao prozna spisateljica mogu nešto dobro dobiti iz iskustva pjesničkog pisanja i obrnuto. Često me pitaju kako biram što ću napisati, hoću li nešto napisati kao pjesmu, priču ili roman, ali sadržaj dolazi s nekom svojom idealnom formom. Mi dolazimo na svijet s tijelom i duhom, oblikom i supstancom, tako dolazi i djelo. I jedno je u ovisnosti o drugom. Od pamtivijeka postoji ta potreba da mi opjevamo svijet, svoje radosti i svoje tuge, svoje probleme, to je s nama ljudima od početka, pjesma. A s druge strane i pripovijedanje postoji od kad je čovjek svjestan da postoji ima potrebu za pričom, za prenošenjem priče. To jedna od naših prvih potreba koja nas čini ljudima.

Prema nekoliko vaših priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je više predstava za djecu. Kako je vidjeti svoje djelo u kazalištu, na filmu, pa čak i stripu?

– Spomenula bih bar neke suradnike koje jako cijenim i volim. Roman „Adio kauboju“ je adaptiran za scenu, Ivica Buljan ga je režirao za Splitsko ljeto, strip je radio Danijel Žeželj, kratke filmove Igor Mirković i Dubravka Turić, surađivala sam i s brojnim ilustratoricama i ilustratorima, dizajnerima Svjetlanom Junakovićem, Lucijom Mrzljak, Anom Kovačić, Imeldom Ramović, Stanislavom Habjanom, režiserima, najviše s Ivanom Plazibatom, glazbenicima Tamarom Obrovac, Darkom Rundekom i drugima, s plesačima, glumcima također… Te priče i pjesme su zapravo nalazile i druge umjetnike i inspirirale ih da naprave nešto svoje što je za mene kao autoricu originalnog djela značajno, pogotovo zato što se radi o ljudima čiji rad i inače pratim, neki od njih su u mladosti imali presudan i snažan utjecaj na mene i moj rad. Umjetničke suradnje i prelijevanja koja su mi se događale, neke su od najljepših stvari s kojima sam se susrela u ovom poslu. Nisam bila sama, te riječi su došle do onih pravih ljudi.

Dobitnica ste mnogih nagrada. Što je za vas uspjeh?

– Uspjeh, bar meni, sigurno nisu nagrade, možda jesu ove međunarodne, „di te niko ne zna“, oslobođene naših provincijalizama i literarnog konzervativizma. S praktične strane, one financijske, nagrada itekako dobro dođe, jer njome mogu kupiti vrijeme do iduće knjige. Voljela bih da u Hrvatskoj, po uzoru na „ozbiljne“ književnosti, postoji međunarodna nagrada za književnost, a ne da se usitnjavamo unutar sebe, uskoro će svaka općina imat svoju nagradu. Izvjesno je samo da se neće zvati po nekoj spisateljici, kao ni stotinjak ovih koje imamo. Književni uspjeh je zbilja nešto drugo, on je u tekstu, on je u utjecaju tog teksta na čitatelje, nitko nam ga ne može oduzeti, a bogme ni dodijeliti. Njega nagrade mogu potaknuti, ali to će se dogoditi samo ako knjiga valja. Zapravo, nagrade teže točno toliko koliko i knjige koje su ih dobile.

Kako je živjeti od književnosti?

– To je teško i zna biti vrlo neizvjesnih trenutaka. Teško je to što nikad zapravo ne znamo što će biti za šest mjeseci ili dogodine. Zbog toga često prihvaćamo jako puno angažmana koji su vezani uz književnost, ali nisu ono naše primarno, pisanje. Nekad imam osjećaj da stalno kradem vrijeme kako bi mogla pisati roman ili poeziju na miru. No, čak i u Hrvatskoj koja je neko malo tržište, mala književna scena, ima jedan određen broj ljudi koji živi ili od svog pisanja ili od svoje književnosti, što nije uvijek isto. Naime, neki rade kao novinari pa su književnici, a neki, kao ja, drže radionice, tu i tamo pišu književne kolumne ili kritike, surađuju s kazalištima i slično. Meni je u tom smislu puno značilo i to što većina mojih knjiga ima po nekoliko izdanja, doma, ali i prijevoda u inozemstvu. Imam dvadeset godina radnog staža, od toga dvije trećine kao književnica. Nepromišljeno je kad netko napamet priča da se od toga ne može živjeti, to negira moj rad i rad drugih kolega. Prvi novac od pisanja zaradila sam još u osnovnoj školi i to od poezije i kupila sebi novi nedostižan bicikl. Obogatiti se nećemo, ali to nikad i nije bio cilj. Još mislim da je jedna od važnijih stvari u životu da, ako ikako možeš, radiš ono što voliš, ma što to bilo.

Imate li neke planove za dalje? Na koji način radite? Je li to planski, spontano, kad vam dođe inspiracija..?

– Više sam onaj „old school“ tip spisateljice koja uvijek radi na inspiraciju. Ne čekam je, naravno, nego svako jutro sjednem za računalo i pišem. Moguće se dovesti u stanje inspiracije kad to radiš svaki dan. Počnem pisati, prve dvije rečenice ne idu, onda nađem pravu riječ i krene pa napišem čitavo poglavlje, pogledam vani, a tamo prošao cijeli dan u nekoliko minuta. Zapravo je svaki put drugačije, svaki put krećeš ispočetka. Kad napišem to zadnje slovo i sve pošaljem urednici ili uredniku, već razmišljam o sljedećem tekstu, počinjem pisati, jer to je moj posao. A što će se dalje događati s knjigom, na to ne možemo baš previše utjecati, barem ne dugoročno. Nikad se nisam pretjerano zamarala s tim.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhive Sa(n)jam knjige u Istri / Mladen JERGOVIĆ

Leave a Reply


+ 8 = 14

KULTURISTRA – Sito internet culturale della Regione Istriana


Kulturistra.hr è un progetto della Regione Istriana e dell’Associazione Metamedij avviato e finalizzato allo sviluppo della rete informatica culturale nella Regione Istriana. Il progetto mira ad offrire informazioni sulle attualità culturali e nello stesso tempo offrire l’accesso a varie basi di dati che conterranno informazioni su tutte le persone attive nella scena culturale, sulle attività culturali, sui concorsi internazionali e sui potenziali partner internazionali. Con questo progetto vogliamo migliorare la comunicazione a livello orizzontale e verticale, che significa la comunicazione tra differenti enti culturali Istriani, tra gli enti culturali e gli artisti, ed in fine tra gli enti culturali, gli artisti ed il pubblico.
Il progetto è finanziato dalla Regione Istriana.

CONTATTACI

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum