Odabrane finalistice i finalist Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0 udruge Metamedij

Gaia Radić, Josipa Henizelman, Lucija Petrović, Manuela Pauk i Marko Gutić Mižimakov ovogodišnje su finalistice i finalist natječaja za Nagradu za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0, kojega je raspisala pulska udruga Metamedij. Između 20 pristiglih prijava, odabrao ih je žiri u sastavu Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Jerica Ziherl i Kristina Marić, prošlogodišnja pobjednica natječaja. Njihove će radove biti moguće pogledati u sklopu 24. Media Mediterranea festivala na izložbi u galeriji Srpskog kulturnog centra u Istri (SKUC), čije će otvorenje uz proglašenje pobjednika biti održano prvog dana festivala, 4. kolovoza. Media Mediterranea nastavit će se 5. i 6. kolovoza, a uz izložbe uključivat će i glazbeni program, video i multimedijalne instalacije, Međunarodnu radionicu spekulativne dizajnerske prakse te prezentacije i Artist Talkove.

Gaia Radić, Babilonski viseći “vrtovi”

Drevna biblijska priča pripovijeda o ujedinjenom narodu koji je nakon Velikog potopa započeo s obnovom Babilona smještenog na površini vode. Uz obnovu poplavljenog plutajućeg grada, željeli su sagraditi i kulu dovoljno visoku da dosegne raj, putem koje bi mogli “dotaknuti” Boga, materijalizirajući tako nematerijalno i dematerijalizirajući sebe same. Viseći vrtovi, za koje se pak vjeruje da su bili postavljeni niz obronke kule, danas se nalaze na popisu Sedam svjetskih čuda ponajviše zbog svog zagonetnog sustava navodnjavanja. Za Babilonsku kulu vjeruje se da je predstavljala prvi svjetski neboder, ali zbog inženjerstva njezinih Vrtova, ona služi i kao prvi primjer samoodržive arhitekture u drevnoj povijesti. Viseći Vrtovi su se navodno samostalno zalijevali, prikupljajući vodu iz razine tla i provlačeći je kroz cijelu građevinu poput krvožilnog sustava ljudskog tijela, time oživljavajući samu arhitekturu. Voda na kojoj su narodi iz ove priče gradili kulu zapravo služi kao metafora duhovnosti, povezivanja s “izvorom” – tj. transcendencije, odnosno dostizanja “Božje razine”, što su i naumili postići izgradnjom najviše građevine na svijetu. Gledamo li na ovu priču kroz prizmu 21. stoljeća, ispunjenog svjetlećim ekranima i tehnologijom, zaključujemo da je današnja metoda pokušaja dematerijalizacije ljudskog uma upravo taj digitaliziran način života, koji nas sve više odvaja od vlastite tjelesnosti. Kroz Metaverse, krioniku, data trafficking i spekulativno učitavanje vlastitog identiteta u Oblak, čeznemo za uranjanjem u potpunu nematerijalnost i nadilaženje smrtnosti.

Gaia Radić (2001.) mlada je novomedijska umjetnica koja primarno djeluje u području računalne grafike i 3D modeliranja. Paralelno studira kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, gdje djeluje i kao demonstratorica za predmet Digitalne metode prezentacije. Do sada je sudjelovala na više od 20 skupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji, dok je svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom Svjetovi održala 2021. godine u riječkoj Galeriji SKC. Dobitnica je druge nagrade 36. Salona mladih, održanog u Domu HDLU-a Zagreb, i najmlađa je članica HDLU-a Istre. U svojoj umjetničkoj praksi istražuje i propituje korelaciju mentalnog, virtualnog i fizičkog prostora, a svoje koncepte najčešće materijalizira u obliku 3D vizualizacija i prostornih instalacija.

Josipa Henizelman, Mjesta koja ne postoje

Ovaj eksperimentalni film bavi se prostorom. U njemu je autorica snimala svoje slike kroz vodu te ih je uz pomoć medija filma oživjela. Tako su postale mjesta koja se kreću, transformiraju i prikazuju konstantnu promjenu koja evocira različite emocije. Mjesta koja se izmjenjuju ne traže nikakvu identifikaciju sa stvarnim mjestima – ona ne postoje i žive samo u subjektivnom doživljaju promatrača. Film je tretiran kao platno te bez ikakvih tehničkih intervencija uspostavlja intermedijalnost sa slikarstvom, stavljajući naglasak na emocije koje mjesta bude.

Josipa Henizelman (1998.) studentica je druge godine diplomskog studija vizualne umjetnosti na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na smjeru slikarstvo. Sudjelovala je na filmskim festivalima kao što su Isle of Mars (2020.) i 31. Dani Hrvatskog filma (2022.), te je na 15. Gledalištu Kinokluba Zagreb (2021.) dobila nagradu Maksimilijan Paspa za najbolji amaterski film. Aktivno izlaže radove u medijima slikarstva, grafike, fotografije i filma. Izlagala je na 20-ak skupnih izložbi, a ove je godine imala i dvije samostalne izložbe u Osijeku i Splitu. Dobitnica je više nagrada i priznanja, među kojima je i nagrada za film Mjesta koja ne postoje koju joj je na godišnjoj izložbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku dodijelilo povjerenstvo. Članica je likovne grupe Kontrast, Kinokluba Zagreb i Hrvatske akademske zajednice.

Lucija Petrović, Vodene note

Nježna ili silovita, dobroćudna ili razorna, voda u svim svojim oblicima krije veliku snagu. Izvor je života i uči o važnosti međusobne suradnje i pomaganja. U životu je sve povezano i usklađeno, pa je tako i ljudska intervencija dio procesa rasta prirode. Kada voda kaplje, povezuje se s nelagodnim zvukom, no ne mora biti tako. Kapanje može učiniti toliko lijepoga i korisnog za ljude i prirodu – može podariti život. Kada se svemu tome doda zvuk instrumenta, zaokružuje se cjelina. Od poziva na akciju, interakcije, pomoć, do reakcije i povratne informacije u obliku sreće i ljubavi koja prožima cijeli proces. Tako se ne zatvara krug, već nastavlja niz. Rad se sastoji od tri povezana dijela: terarija sa sukulentima te spremnika s vodom i ventilima povezanih s tipkama. Pritiskom na tipke proizvodi se zvuk i istovremeno zalijevaju biljke. Cilj je vizualiziranje činjenice kako i najmanja intervencija može napraviti promjenu.

Lucija Petrović (1998.) studentica je na Sveučilištu Sjever, na odjelu za Medijski dizajn. Aktivno pleše i pjeva u dva folklorna društva, a osim gostovanja na manifestacijama diljem Hrvatske i Europe, snimljenog nosača zvuka s izvornim napjevima i završene dvije škole folklora, sudjelovala je i u nekoliko zborova, mjuziklu, radionicama i projektima iz raznih polja umjetnosti. Također, sudjelovala je i nekoliko grupnih izložbi. O stvaranju kaže da „nema ljepšeg osjećaja nego kada nešto osmisliš i realiziraš vlastitim rukama, a uz to prenosiš poruku i pokušaš svijet učiniti ljepšim mjestom“.

Manuela Pauk, Život pod velikim pritiskom

Duboko more je u ljudskoj svijesti strano i tamno prostranstvo. Ribe, spužve i koralji obično nisu doživljavani kao životinje. U prilog tome govori i to da se za vrijeme religioznog posta ribe ipak jedu. Morski okoliš doima se kao prazni prostor, izvanzemaljski planet gdje vrijede posve drugačija pravila od onih na kopnu. Pa ipak, podmorje je ispunjeno svijetlom, odnosno bioluminiscentnim stvorenjima – od planktona do morskih kornjača. Uzimamo resurse iz mora: lovimo i jedemo morske životinje, izvlačimo naftu i plin iz oceana i tom si energijom omogućavamo lagodan život. Po površini pak putujemo od najranijih civilizacija. No, otpad naše civilizacije (kojeg najviše ima zbog hiperprodukcije dobara i pakiranja koja ne mogu biti ponovno iskorištena ili za to nisu predviđena) često završava u moru. Kad je nešto u njemu i izvan naših pogleda, ujedno je i izvan naše svijesti. Ali to ne znači da nas se ne tiče. Morske životinje često slučajno pojedu otpad koji zatim dolazi i na naše tanjure u obliku nevidljivog zagađenja. Biomimetička instalacija Život pod velikim pritiskom napravljena je od 50-ak skulptura morskih puževa, životinja koje žive u koraljima, na mjestima koja su zbog ekološke krize među najugroženijim. Skulpture vise u prostoru, a instalacija se može gledati i na svjetlu i u mraku, jer se tako ukazuje na dvije različite percepcije – percepciju morskog puža i percepciju čovjeka.

Manuela Pauk (1994.) diplomirala je Kiparstvo na ALU u Zagrebu i članica je HDLU-a. Samostalne su joj izložbe: Život pod velikim pritiskom (Galerija Šira u Zagrebu, 2022.), Žabe (Galerija sv. Krševana u Šibeniku, 2021.), Stari svijet (Galerija Nest u Zagrebu, 2020.), Kroj za kornjaču (Memorijalna zbirka Jozo Kljaković u Zagrebu, 2020.), Ludički juriš (Galerija Matice Hrvatske u Zagrebu, 2019.; Galerija sv. Krševana u Šibeniku, 2018.) i Muze (Knjižnica Marije Jurić Zagorke u Zagrebu, 2018.). Bitnije skupne izložbe na kojima je izlagala su Bijenale keramike u Aveiru (Portugal, 2021.), Salon mladih, izložba Situacija u Galeriji Forum u Zagrebu (2020.), 90 days lockdown u Luxelakes galeriji u Chengdu (Kina, 2020.), Narudžba je naša umjetnost u Garaži Kamba u Zagrebu (2019.) i 40. Splitski salon u Splitu (2018.).

 Marko Gutić Mižimakov, Anne Ampersand – BEZ NASLOVA

Anne Ampersand je drag specijalistica za računalni vid, koja djeluje kao outsourced radnica u produkciji slika strojnog učenja. Ponekad je zaposlena da glumi umjetnu inteligenciju, a ponekad da obavlja poslove za koje određene kompanije u području pružanja usluga strojnog učenja još uvijek nemaju rješenja. Rad prati njezin angažman od strane nepoznatog lanca klubova i restorana na jadranskoj obali za koje je potrebno iz velikog broja stock fotografija izbrisati nepoželjne predmete kako bi se mogle koristiti u promidžbene svrhe. Jedan od tih „predmeta“ je i sredozemna medvjedica. Ampersand primjećuje kako broj fotografija na kojima je prisutna sredozemna medvjedica odgovara broju preostalih živućih jedinki ove vrlo ugrožene vrste. Prepoznajući ovu slučajnost kao magijsku poveznicu, Ampersand traži način moguće prezervacije izbrisanih figura. Rad fragmentirano prati narativ kroz zvučnu kulisu, stock fotografije morskih pejzaža s tragovima tuljana, hrpice figura medvjedice zamrznutih u epoxy-ju te performans tetoviranja Anne Ampersand uživo.

Marko Gutić Mižimakov (1992.) pristupa digitalnim slikama i fizičkim objektima kao pokretačima afektivne razmjene između tijela kroz izvedbu, animaciju, tekst i zvuk. Zanima ga manjak kao produktivni učinak slika sintetiziranih strojnim učenjem te njihova bliskost s drag izvedbom. Od svibnja 2022. godine dio je programa za umjetnička istraživanja Apass u Briselu. Njeguje suradnju s drugim umjetnicima/ama i često surađuje s kolektivom queerANarchive, DISCOllective, audiovizualnim umjetnikom Nikom Pećarinom i plesnim umjetnicama Sonjom Pregad i Lanom Hosni.

Izvor

Leave a Reply


2 + 2 =

KULTURISTRA – Sito internet culturale della Regione Istriana


Kulturistra.hr è un progetto della Regione Istriana e dell’Associazione Metamedij avviato e finalizzato allo sviluppo della rete informatica culturale nella Regione Istriana. Il progetto mira ad offrire informazioni sulle attualità culturali e nello stesso tempo offrire l’accesso a varie basi di dati che conterranno informazioni su tutte le persone attive nella scena culturale, sulle attività culturali, sui concorsi internazionali e sui potenziali partner internazionali. Con questo progetto vogliamo migliorare la comunicazione a livello orizzontale e verticale, che significa la comunicazione tra differenti enti culturali Istriani, tra gli enti culturali e gli artisti, ed in fine tra gli enti culturali, gli artisti ed il pubblico.
Il progetto è finanziato dalla Regione Istriana.

CONTATTACI

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum