(NE)VIDLJIVI – MLADI U KULTURI: RAZGOVOR S PLESAČICOM IVONOM MEDIĆ NIKOLIĆ

Centralizacija suvremenog plesa velik je problem za lokalne plesače

Grad i Županija gotovo pa i ne prepoznaju potrebe lokalnih plesnih umjetnika, da je plesna scena centralizirana van granica Istarske županije i da na godišnjoj bazi gubimo velik broj mladih talentiranih plesača.

• Razgovarala Paola ALBERTINI

• Fotografije iz privatne arhive Ivone Medić Nikolić

Ivona Medić Nikolić s plesom se počela baviti još kao trogodišnja djevojčica i u međuvremenu već stekla zavidno profesionalno iskustvo. Osim plesom bavi se i jogom, a u planu joj je otvoriti plesni centar u Puli.

I ti si, kao i mnogi danas renomirani pulski plesači, s plesom počela kod Slavice Šenk. Kakvi su bili ti počeci?

Prve plesne korake napravila sam u tadašnjem Pionirskom domu 1998. godine. Imala sam svega tri godine kada sam se s plesom po prvi put susrela kroz plesnu igraonicu studija Zaro. U to vrijeme u Puli nije bilo toliko izbora plesnih stilova kao danas, a Zaro je bio mjesto za sve – od pjevanja do baleta, modernog plesa i urbanih stilova. Nemam puno sjećanja iz tog vremena (osim roze baletne tute koju mi je nona Marica sašila i iz koje više nisam izlazila) sve do trenutka kada me roditelji upisuju na klasični balet kod Slavice. Tada je valjda sve nekako kliknulo i moja plesna priča je započela. Paralelno sam pohađala sate baleta kod Slavice i sate modernog plesa s Kristinom Petrić i Sanelom Ivančić, a s vremenom su se tu, po polasku u osnovnu školu, provukli i individualni sati baleta sa Slavicom. Mislim da je ključ mog inicijalnog razvoja bio u konstantnoj potpori čitavog studija prema onima koje se smatralo talentiranima ili se vidjela nekakva ambicija, a imala sam i veliku podršku roditelja koji su, na moju sreću, ples smatrali jednako „poslom“ kao bilo koji drugi posao. Komunikacija između njih i Slavice izgradila je niz stepenica kako u mom plesnom, tako i privatnom odgoju. Često se danas na svojim radionicama susrećem s djevojkama koje govore kako su se oduvijek željele profesionalno baviti plesom, ali nisu imale dovoljan „support sistem“ od strane roditelja i pedagoga. Ja volim misliti kako sam imala dovoljno sreće da su se kod mene svi ti faktori poklopili u pravo vrijeme i uz prave ljude. Do danas smatram kako je Slavica bila jedna od glavnih aktera u mom izboru plesa kao životnog poziva, iako je moje vrijeme u Zaru s njom bilo relativno kratko u odnosu na neka druga imena sa scene.

Iako si počela s baletom, nastavila si se usavršavati u suvremenom plesu, kao i mnogi drugi. Je li to uobičajena praksa?

Mislim da je to uvjetovano raznim faktorima i nije uvijek slučaj. Moj je put bio takav jer sam slijedila instinkt, imala priliku učiti od ljudi koji su vrhunski u onome čime se bave, ali i probavala nove stvari do trenutka kada sam pronašla ono što me istinski ispunjava i zanima. Gledajući unazad, uvjerena sam da me svega nekoliko drugačije učinjenih koraka dijelilo od scenarija u kojem biram balet kao svoj životni poziv. Balet je nesumnjivo snažna baza za baratanje drugim plesnim jezicima pa je to svakako jedan veliki plus u životopisu svakog plesača. S druge strane, s godinama se mijenjaju trendovi i suvremeni ples postaje sve zastupljeniji u javnom diskursu, na pozornicama, videima, društvenim mrežama i slično. Također, sve češće se susrećemo s radionicama suvremenog plesa za djecu i mlade, što u vrijeme mojih početaka u Puli nije postojalo ili barem nije bilo jednako dostupno kao danas. Osobno, praksu prelaska s baleta u suvremeni ples povezujem s tim novim trendovima. To je trenutno vrlo zastupljena tema u plesačkim krugovima, posebice među plesačima baletnih kompanija koje su radi porasta ovog trenda prisiljene mijenjati svoj repertoar u suvremene izvedbe, a ova problematika seže čak i do Rusije koja je središte najpoznatijih i najbogatijih baletnih teatara svijeta.

Kako je dalje tekao tvoj profesionalni put?

Tijekom osnovne škole sam se nastavila aktivno baviti baletom u baletnom studiju Pirueta, a onda je uslijedila kratka pauza. Ulaskom u pubertet i promjenom fizičkih predispozicija sam se postepeno udaljila od plesa generalno jer sam osjetila fizičko zasićenje i odbojnost, ali me u dvoranu ponovno vratila ljubav prema glazbi. Kroz srednju školu sam eksperimentirala s različitim stilovima kroz koje sam se mogla izraziti – od jazza i modernog plesa, do hip-hopa, musicala i MTV-a. Tek po završetku srednje škole, kada sam se preselila u Rijeku na studij kulturologije, upoznala sam se sa suvremenim plesom u Prostoru Plus. Suvremeni ples me osvojio na prvu jer mi je dozvolio upravo onu slobodu stvaranja i kretnje za kojom sam tragala čitavo vrijeme. Tijekom 2014. i 2015.  godine putovala sam na relaciji Rijeka-Zagreb i ubrzano hvatala taj novi vokabular na radionicama, a u međuvremenu sam i napustila studij kulturologije kako bih se mogla u potpunosti posvetiti radu u dvorani. Krajem 2015. godine prošla sam audiciju za Strukturiranu praksu ZPC – program za mlade profesionalne plesače u Zagrebu te sudjelovala u hrvatsko-belgijskoj produkciji predstave IGOWEGOYOU? u koreografiji Thierrya Smitsa (cie.Thor). Bio je to moj prvi profesionalni projekt koji me potaknuo da napravim korak dalje i upišem Akademiju za suvremeni ples u Budimpešti. Od 2016. do 2019. godine studirala sam i sudjelovala u projektima mađarske i belgijske produkcije, stvarala nekoliko vlastitih predstava u solo i grupnom formatu, nastupala po plesnim festivalima diljem Europe i šire, a na zadnjoj godini studija potpisala sam prvi profesionalni ugovor s talijanskim koreografom i plesačem kompanije Rosas, Marcom Torrice. Uz Marca sam radila u Bruxellesu kao izvođačica, održavala radionice plesne prakse Melting Pot za amatere i profesionalne plesače na vodećim europskim plesnim festivalima, a od 2020. godine postala sam i dio produkcijskog tima. Po završetku studija preselila sam se u Pulu i nastavila raditi s Marcom u pokretu, na relaciji Pula-Budimpešta – Bruxelles, sve do početka pandemije. Tada sam se konačno stacionirala u Puli i započela s vlastitim pedagoškim radom putem serije radionica W O R K S H O P S E R I E S te kroz razne umjetničke suradnje s lokalnim udrugama.

Surađuješ s udrugom PANK. O kakvim je projektima riječ?

S Udrugom PANK sam se prvi put susrela na preporuku prijatelja s lokalne plesne scene. Na prvom zajedničkom projektu gostovala sam na MUK festivalu s autorskom predstavom Venusian koja preispituje rodnu (ne)jednakost i društvene uloge temeljene na tjelesnim predispozicijama pojedinca. Na tom događaju smo pronašli zajednički jezik s obzirom na to da je tematika koja me konceptualno i koreografski zanimala u to vrijeme zbilja rezonirala s onime što Iva Šverko putem udruge zagovara. Udruga PANK usmjerena je viziji društva u kojem su građani motivirani činiti pozitivne promjene u svojoj zajednici te tako doprinijeti sveukupnom poboljšanju kvalitete življenja, pa su tako i projekti na kojima sam bila angažirana uvijek nosili nekakav simbol promjene i društvenog aktivizma. Suradnja s PANK-om omogućila mi je da svoju umjetnost i pedagoški rad prakticiram na način usmjeren k društvu i koristan društvu, što mi je oduvijek bilo vrlo bitno. U narednih nekoliko mjeseci naša je suradnja očvrsnula kroz neke nove, ali i postojeće projekte kojima sam se naknadno priključila kao voditelj aktivnosti i kreativni asistent. Nakon MUK-a, uslijedili su manji projekti poput plesnih radionica za lokalnu zajednicu, plesnih koreografija povodom Dana žena, Dana borbe protiv nasilja nad ženama, ali i veći poput Kreativne Europe, od kojih je jedan trenutno u povojima, a obrađuje teme granica u geografskom, političkom i društvenom kontekstu. Paralelno, radimo i na kratkometražnom plesnom filmu radnog naziva „Jugo“ koji bi trebao premijerno zaživjeti do kraja godine.

Baviš se i jogom, održavaš plesne radionice… Ima li još nešto čime se baviš?

Da, osim diplome iz suvremenog plesa, od 2020. posjedujem i diplomu pedagoških kompetencija s Filozofskog fakulteta u Osijeku te certifikat za profesora joge. Po prirodi sam vrlo svestrana osoba i bitno mi je da si dan, kako poslovni dio, tako i privatni, ispunim raznim aktivnostima. Ljubav prema jogi pojavila se u vrijeme studija u Budimpešti kada sam uronila dublje u somatske prakse i održavanje tijela. Kako je radni dan na akademiji poprilično dug i fizički zahtjevan, tijelu je potrebno vrijeme i način za regeneraciju. To je za mene bila i ostala joga – tjelesna i mentalna higijena kojom volim započeti i završiti radni dan. Na moju veliku sreću, dobila sam priliku voditi satove joge na nekoliko lokacija u okolici Pule, a od nedavno vodim i satove SUP joge u Windsurfing centru Fažana. To je jedno zabavno i izazovno iskustvo koje bih preporučila iskusnim vježbačima, ali i svakome tko se još nije uvjerio u brojne benefite joge za naše tijelo i um.

Kako ocjenjuješ plesnu scenu u Puli?

U Puli imamo tu naviku da nam stvari nikada nisu baš onakve kakve bi trebale biti, pa se tako u plesačkim krugovima često čuje kako nema ovoga ili onoga, kako nešto fali, kako nešto ne valja. Mislim da je, s obzirom na cijelu situaciju s pandemijom i kulturnom krizom u kojoj se čitava scena nalazi, Pula danas plesno bogatija nego godine kada sam, recimo, otišla na studij. Istina je da mnoge stvari u kulturi i lokalnom plesnom stvaralaštvu ne funkcioniraju, da Grad i Županija gotovo pa i ne prepoznaju potrebe lokalnih plesnih umjetnika, da je plesna scena centralizirana van granica Istarske županije i da na godišnjoj bazi gubimo velik broj mladih talentiranih plesača. Ova lista može ići u nedogled, ali na sve smo to već navikli, kako u kulturi, tako i u mnogim drugim sferama života u Hrvatskoj. Ja to gledam sa strane potencijala koji tek treba ispuniti. Puno je toga još potrebno napraviti kako bi bili kulturno kompetentnija sredina, ali postoje pojedinci koji u tome ustraju neovisno o ishodu. Na kraju dana, umjetnikom postaješ jer vjeruješ da ono što radiš služi nekakvoj promjeni i progovara o nečemu što ti je bitno. Osobno ne poznajem nikoga tko je postao umjetnikom/com bilo koje vrste, a da se kroz svoj rad nije svjesno odlučio/la boriti za boljitak sistema i radnih uvjeta u kojima živimo. Ja sam trenutno motivirana sudjelovati u toj izgradnji, a nadam se da će tako i ostati unatoč brojnom kamenju spoticanja s kojim se dnevno susrećem u gradu Puli. Već postoje neke divne priče poput Andree Gotovine, koja je unazad nekoliko godina u INK-u stvorila jednu posvećenu zajednicu malih i velikih plesača te približila suvremeni ples lokalnoj zajednici, zatim je tu PUF festival koji u svom repertoaru ima sve više suvremenih plesnih izvedbi i naravno, Udruga PANK koja neumorno potiče razvitak i umrežavanje lokalne plesne scene s inozemnim plesnim kompanijama kroz svoje kreativne projekte, a nedavno sam imala prilike približiti suvremeni ples mladima i kroz radionicu u Plesnom studiju Sense&Dance koji su me dočekali u vrlo ugodnoj i motiviranoj radnoj atmosferi. Mimo suvremenog plesa, Pula trenutno broji desetak plesnih studija, udruga i pojedinaca koji svojim radom obogaćuju kulturni i rekreativni program, a prateći njihov rad uvjerila sam se kako i oni sami sve više uviđaju potencijal naših plesača te u kojim sve smjerovima mogu proširiti svoj kreativni rad. S obzirom na to da smo jedna vrlo mala sredina u odnosu na neka bogatija plesna središta, mislim da smo na dobrom putu da i naša lokalna scena postane nešto kompetentnija tijekom idućih nekoliko godina.

Planiraš otvoriti plesni centar u Puli. Možeš li reći nešto više o tome?

Ideja o pokretanju vlastitog prostora začeta je u vrijeme studija u Budimpešti, kada sam počela uviđati nedostatke u pristupu mom prijašnjem plesnom treningu u Hrvatskoj. U tom trenutku u Puli nije postojao prostor koji bi bio točka susreta polu profesionalnih i profesionalnih plesača koji bi omogućio nesmetan rad i profesionalnu nadogradnju, ali i prostor koji će amaterima omogućiti temeljito obrazovanje u sveobuhvatnom području pokreta kao što su briga o tijelu, poznavanje somatike, znanje o povijesti plesa, poznavanje temeljnih plesnih tehnika, baratanje stručnom terminologijom, kreativan rad i slično. Govoreći konkretno o suvremenom plesu, shvatila sam da je njegova centralizacija zbilja velik problem za lokalne plesače te da je to jedan od glavnih razloga zašto godišnje gubimo mnogo plesnog potencijala. Mladi talenti se tope u masi radi nemogućnosti financiranja relokacije ili odlaska na radionice, a radni uvjeti su vrlo loši. Oni koji si pak sve od navedenog mogu priuštiti, boje se povratka. Također, vjerujem da plesna umjetnost posjeduje značajan komercijalni potencijal koji na našem području još nije realiziran (umjetničke suradnje, suradnje sa školama i vrtićima, suradnje s inozemnim udrugama i kompanijama, izvedbene intervencije, intenzivne radionice, radionice gostujućih pedagoga, kreativni laboratoriji, umjetničke rezidencije, programi profesionalne nadogradnje i sl.). Sukladno tome, ideja je bila stvoriti rekreativno-rezidencijalni prostor posvećen tijelu i pokretu, a koji bi mogao udomiti prvenstveno lokalne neafirmirane plesače te plesače i koreografe u usponu, ali i sve one koji žive pokret, ples i stvaranje tijelom. Programi ovakvog prostora idejno su edukativnog i rezidencijalnog tipa, a temelje se na raznovrsnosti, stručnom pedagoškom radu i inovativnim plesnim praksama, s posebnim naglaskom na suvremeni ples, moderni ples i balet. Koncept rada je trenutno u visokoj fazi razrade, a osiguran je i velik dio financija. Ono što još nije osigurano je adekvatna lokacija, što zbog slabe suradnje s Gradom, što zbog ubrzano rastućih zahtjeva lokalnog tržišta nekretninama. Nadam se da će sam prostor ugledati svjetlo dana najkasnije u jesen iduće godine.

Koliko je zahtjevno biti plesačica u Hrvatskoj danas, uz to i mlada majka?

Hrvatska plesna scena već se godinama suočava sa snažnim otporom i nerazumijevanjem od strane lokalnih vlasti i državnih tijela. Ja sam se vratila u Hrvatsku u vrijeme pandemije pa je većina mog radnog iskustva vezana uz tu problematiku, ali kroz stalni kontakt s kolegama sa scene uviđam kako je majčinstvo zapravo vrlo zanemariv faktor s obzirom na to da se još nismo uspjeli izboriti za neke osnovne stavke radnog prava. Osobno, ja sam tek u procesu povratka u svoju radnu rutinu i mislim da me najveći izazovi tek čekaju, pa ću možda za godinu-dvije moći govoriti više o toj temi. Ono što sam do sada uspjela doživjeti na svojoj koži je činjenica da kod nas vrijedi ono pravilo da si posao moraš stvoriti sam i da je vrlo bitno u kakvim krugovima se krećeš. Snovi o odlascima na audicije i radu po projektima vrlo brzo padnu u vodu jer je stanje u kulturi takvo da si ni ono malo kompanija koje postoje na sceni ne može uvijek priuštiti zapošljavanje plesača, a one koje to mogu rade s minimalnim kapacitetima. Tako većina lokalnih plesača krene u pedagoški rad ili komercijalne projekte i sezonski rad, a ono što bi nam u suštini trebao biti posao, postaje hobi. Ja nekako idem s vjetrom, a majčinstvo me učinilo otvorenijom; manje izbirljivom. Trenutno prihvaćam svaku priliku za rad i suradnju, neovisno o tome kakve su moje umjetničke preferanse. Sretna sam i zahvalna što imam privilegiju raditi i živjeti kroz ples na bilo koji način.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.

Leave a Reply


+ 8 = 12

KULTURISTRA – Sito internet culturale della Regione Istriana


Kulturistra.hr è un progetto della Regione Istriana e dell’Associazione Metamedij avviato e finalizzato allo sviluppo della rete informatica culturale nella Regione Istriana. Il progetto mira ad offrire informazioni sulle attualità culturali e nello stesso tempo offrire l’accesso a varie basi di dati che conterranno informazioni su tutte le persone attive nella scena culturale, sulle attività culturali, sui concorsi internazionali e sui potenziali partner internazionali. Con questo progetto vogliamo migliorare la comunicazione a livello orizzontale e verticale, che significa la comunicazione tra differenti enti culturali Istriani, tra gli enti culturali e gli artisti, ed in fine tra gli enti culturali, gli artisti ed il pubblico.
Il progetto è finanziato dalla Regione Istriana.

CONTATTACI

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum