Porastom značaja koji se kulturnoj proizvodnji pripisuje u kulturnoj politici,  gdje je naglasak stavljen na poveznice između gospodarstva i kulturnih djelatnosti, društveni ili ljudski aspekti projekata mogu biti gurnuti u stranu.
Ipak, u nekim područjima, pojedini umjetnici i kulturni djelatnici nadahnuli su ljude koji su uključeni u izradu kulturne politike. Apprill se posebno osvrnuo na  interes koji kreatori politike iskazuju prema razvoju alternativnih mjesta gdje se mogu događati participativni umjetnički projekti i procesi kreativne suradnje. Ostale promjene obuhvaćaju pomak od kulturne ponude na prijedloge kulturnih suradnji, s potrošnje na sudjelovanje,  s alternativnih prostora na “alternativne načine stvaranja”.
U Europi se većina novijih rasprava na temu tih promjena vrti oko načina na koje je, ili nije, uključena javnost. Često se tu  na različitu publiku gleda ne samo kao da je daleko od umjetničkog djelovanja, nego i od čovječnosti. U tom kontekstu, čini se da bi uloga umjetnika bila pomaganje oko problema s kojima se suočava zapadno društvu, kao što su:  urbana segregacija, pucanje društvenih veza, urbano nazadovanje, povećanje novih oblika tehnologije i društvenih medija … Umjetnici se potom nađu „poslanima na bojišnicu“, sa samo kutijom participativnih alata pomoću kojih se trebaju suočiti s tim pitanjima, zajedno s ostalima koji pokušavaju privući pažnju javnosti.
Kako se umjetnici i kulturnih djelatnici pozicioniraju s obzirom na unutarnje izazove (kao npr. prema načinu na koji djeluje kulturna ekonomija) i vanjske izazove (npr.  prema zahtjevu da se prikaže utjecaj kulturnih politika u smislu zapošljavanja ili širih socijalnih pitanja)? Jesu li problemi isti diljem Europe? Kako se pitanje sudjelovanja javnosti odnosi prema pitanju umjetničkog stvaranja i kreativnosti? To su  neka od pitanja koja je u svom izlaganju gosp. Apprill ostavio otvorenima.

Na seminaru su se mogli čuti i pomalo cinični stavovi  profesora Jean-Shneidera, s Arles Sveučilišta, s kojim smo razgovarali nakon njegovog predavanja.
-Bio ste prilično cinični prema temi o kojoj se raspravljalo. Vi stavljate umjetnike i njihovu stručnost na prvo mjesto ...

Postoje dvije stvari – ako se proces okonča nekim oblikom, tada je prirodno da je umjetnik  stručnjak za taj oblik, to je definicija njegovog posla, biti umjetnik je i posao. Možda ja jesam ciničan, ali nadam se ne u negativnom smislu. Samo želim pokazati stvarnost u pozadini toga, iz skromnog iskustva koje imam, jer ću tako doista pomoći da takvi projekti budu bolje podržani. Dakle, nisam ciničan jer sam negativan  prema tim projektima. Štoviše, smatram ih izuzetno vrijednima, ali da bi oni mogli pokazati svoju jedinstvenost njihova vrijednost mora biti jasna, mora se znati kako rade, što sve obuhvaćaju, koji su rizici … tako da njihova različitost mora doista biti vidljiva.

 
U prvom dijelu svoga  izlaganja definirali ste tu stručnost i predanost umjetnika stvaranju nečega …

 
Mislim da postoje dvije različite stvari kojih se pokušavam držati kod razmatranja. Jedna je ta što kroz ovu vrstu projekata vi prihvaćate dijeliti vrijeme s drugim ljudima. Dakle, obvezujete se na to da proces učinite vidljivim. Problem s romantičnim umjetnicima je ta ideja, koju i danas moramo trpjeti, da se ne zna kako se stvaranje događa i da na koncu savršeno djelo nastaje kad vas udari svjetlo i slika izađe iz vas. Za mene to nije tako… Vjerujem da je umjetnost posao koji se obavlja kao i svaki drugi posao, vi provodite neko vrijeme, pokušavate … a u participativnom projektu vi prihvaćate da se to vidi i dijeli s drugim ljudima. I to je, mislim, prva stvarno važna stvar.
Druga je stručnost. Očito umjetnici, ili barem neki od njih, imaju problem s tom riječju. Stručnost nije bahatost, to je samo sposobnost koju stječete. Jer kada  nešto radite dugo vremena vi znate trikove, znate kako to učiniti najbolje, znate koje će učinke imati. A to ima dvije uloge:
Prva je da je to mjesto na kojem možete dobiti legitimitet u odnosu na zajednicu. Vi ne dolazite, ne šećete uokolo pa sjednete i kažete: “Ja dilam drogu.” Ili “Ja sam novinar” … Ne, vi kažete : “Ja sam umjetnik.” I, naravno, to znači da će skupina ljudi proizvesti nešto što ima određeno postojanje, što je umjetničko djelo. Vi niste proces. Dakle, to je prva važna stvar o nadležnosti ili stručnosti.
Drugo je to nešto za što se pretpostavlja da bi u nekom trenutku trebao biti neki oblik. Čak i da ste od njega odustali – ako neki oblik postoji, vi ste stručnjak za taj oblik.
I opet, to ne znači da donosimo vrijednosni sud o kvaliteti oblika kao takvog, odnosno, to ne poriče da i drugi ljudi mogu proizvesti oblike, cijela se povijest sastoji od kreativnih ljudi sposobnih stvarati smislene oblike. Radi se samo o tome da – kada nešto mora biti učinjeno – vi znate kako to učiniti najbolje, i to je onda vaš posao.

 
U drugom dijelu ste spomenuli nekoliko važnih pitanja kao što su vlasništvo, financiranje, umjetnička kvaliteta

Financiranje je važno pitanje, jer je jednostavno nužnost – tko će podržati ovu vrstu projekta i po kojim kriterijima? Budući da financiranje nije lak novac, morati ćete izvijestiti o načinima njegova korištenja itd., itd. I mislim da je vrijedno ozbiljno o tome promišljati, umjesto da se govori “Ooh, moj projekt je toliko dobar, ali nije podržan!” Ne! Vi trebate reći „o.k., ovo je moj proizvod, idemo se za to boriti.“
Drugo je pitanje vlasništvo, jer doista morate odlučiti (ili pak ne imati definitivnu odluku, jer se to mijenja tijekom vremena) tko je vlasnik projekta? Je li to onaj tko na kraju posjeduje taj rad -bilo da je to kazališna predstava ili glazba, slika, izložba ili što god..
Dakle, tko je vlasnik tog rada? Jesu li to oni koji ga proizvode? Jesu li to umjetnici? Jesu li to oni koji su za njega platili? Sve su to legitimna pitanja.
Ili-što je prava stvar- da li je to proces? Tko je tada vlasnik procesa? –Da li su to svi oni koji su se u njega upustili, skupina ljudi koja se oko njega sastajala, koja je na vaš zahtjev proizvodila stvari? Ili su vlasnici financijeri, jer oni odluče da li se taj projekt može odraditi ili ne? (oni tako mogu razviti osjećaj pripadnosti, a to je također važno- da osjete kako nisu samo oni koji subvencioniraju umjetnost, već od toga nešto i imaju). Je li to zajednica koja vas je ugostila, prihvatila, odobrila da to činite? Nije stvar samo u onima koji su uključeni, nego i svim sadržajima koji to okružuju. Dakle, mislim da je u toj vrsti projekata pitanje vlasništva prilično otvoreno, priličan izazov i vjerojatno predmet pregovaranja. Neki projekti očito nisu uspjeli jer se o problemu vlasništva nije raspravljalo, implicitno se pregovaralo, a tek kada je došlo do napetosti i to se pitanje otvorilo …

 
-Što mislite o kvaliteti, da li se kod tih participativnih projekata na nju obraća dovoljno pozornosti?


Ne mogu ništa reći o kvaliteti jednog nasuprot drugog projekta, jer bih morao govoriti o konkretnim projektima …
Ono što je tu doista važno je to da nema kompromisa u pogledu umjetničke kvalitete,  mislim da je to jako bitno. Jer ako postoji kompromis o tome, tada umjetnik postaje samo socijalni radnik. Vi lišavate zajednicu – dali ste im pravo da slikaju, a vi koristite autorska prava na predstavljanje tih slika. Za mene, to nije interesantno, to opet održava podijeljenosti.

https://www.howtogrow.eu/ecia/wp-content/uploads/2012/07/JeanSchneider_201207241.png

Za komentar ovih stavova prof. Shneidera zamolili smo  Jean Pierre Derua, direktora fondacije Marcel Hichter, koji je sudeći prema njegovim reakcijama i komentarima imao oprečni stav na tu temu. 
Imate li  komentar o tezi da stručnjaci trebaju biti stručnjaci, a ostali bi trebali raditi svoj posao, kao socijalni radnici, učitelji, što god ...

Apsolutno ne vjerujem u stručnjake (pogotovo one samozvane eksperte). Naravno, postoje ljudi s iskustvom, osobe s uvidom, ljudi koji imaju veliku volju za stvaranjem, a to je vrijednost, moramo to potvrditi, ali mislim da je stručnost posvuda. Tako je, na primjer, čak i kod populacije u teškim područjima – i tamo ljudi imaju neke sposobnosti, imaju neku inteligenciju. Participativni sustav znači da ljude moramo prepoznati kao građane. Građane koji su sposobni, koji imaju što reći u upravljanju gradom, u području inter-kulturalne logike, a to je najvažnije. Tada, naravno, neki umjetnici, menadžeri, neki ljudi iz kulture mogu pomoći u njihovom rastu, pomoći im učiniti neku zajedničku stvar, osloboditi njihovu kreativnost. Ali ne vjerujem da na jednoj strani postoji neka vrsta kaste stručnjaka, a na drugoj svi ti jadni ljudi bez ideja, bez smisla. Ja vidim da u ljudima postoji puno stvari koje bi stvarno trebale biti stavljene u akciju, a u tome mi možemo pomoći.

 
-Možete li nešto zaključiti o temi ove konferencije?


-Ne vjerujem ni u zaključke, jer ne postoji ništa što bi se moglo zaključiti, to je proces u stalnom tijeku. Ono za što mislim da smo ovdje naučili su dva glavna elementa:  jedan je da smo dobili mnogo različitih primjera ljudi koji pokušavaju raditi neke participativne kulturne projekte („kulturno-društveno-politički rad“, tako bih ja to nazvao), i to je zanimljiva interakcija između različitih iskustava, tako da možemo puno učiti jedni od drugih.
Druga stvar je da su nam ponekad potrebni trenuci kao što je bio taj, gdje postoje i neki ljudi koji mogu donijeti neku više konceptualnu logiku, postaviti ideje i ono što je na kocki u dulji vremenski okvir, u neku vrstu vizionarske ideje. Na taj način, ljudi mogu s odmakom sagledati svoj rad, učiniti ono što bi trebali učiniti, ili promijeniti svoje mišljenje. Dakle, to su dvije glavne stvari koje ću ponijeti s ovoga događaja.
Foto:
Jean pierre deru
Izvor fotografije: http://www.asoulforeurope.eu/node/1715

M.J.

Osvojila je nekoliko (uvijek drugih) nagrada na poetskim natječajima. 1997. zajedno s Marijom Bogeljić objavila je zbirku “Šum mladosti”. O knjizi će, pored autorice, govoriti urednik Dinko Telećan te predstavnici nakladnika Iva Ciceran i David Ivić.

Evo što je urednik Dinko Telećan napisao o knjizi:  „Jana Prević Finderle u svojoj lirici postiže ono što se u pisanju postiže iznimno rijetko: ravnovjesje između intimnog i priopćivog, jednostavnost koja ne otklizava u banalno – unatoč stihu u kojemu govori o „brižno njegovanoj banalnosti“ (Pjesnik), autobiografičnost koja ne zastranjuje u ispovijedno-memoarsku samodopadnost, intimnost koja nije puko privatna i ne zapada u bolećivu autističnost, nego sebe kazuje lepršavo, suptilno, zaigrano, otvoreno. Poezija je to čija je temeljna nota vedrina, pa i onda kad razoružavajuće iskreno progovara o bolima i porazima. „

Skup je ove godine posvećen životinjama, a odazvala su se 22 znanstvenika iz Hrvatske, Italije i Slovenije. Otvorenje skupa održat će se u četvrtak u 18 sati, a tom će se prilikom javnosti predstaviti zbornik radova s posljednjeg skupa pod nazivom „Domus, casa, habitatio…: kultura stanovanja na jadranskom prostoru“.

Robert Matijašić, rektor pulskog Sveučilišta, osvrnuo se na posebnost skupa i popratnih zbornika radova koji se bave poviješću svakodnevice, odnosno monografijskim temama koje u hrvatskoj historiografiji nisu dovoljno obrađene. U ime Državnog arhiva u Pazinu, kao ustanove koja skrbi o arhivskom gradivu, Biserka Budicin je naglasila da arhiv predstavlja polazišnu točku i temelj za istraživanja u raznim znanstvenim područjima, pa tako i za teme ovoga skupa.

„Sudionici su prijavili teme vezane za životinje u širokom vremenskom razdoblju od kasne antike do 20. stoljeća, a koje su vezane uz čitavu jadransku regiju. Tema životinja je, uz iznimku nekoliko izdanja i radova koji se njome bave, do sada zanemarivana u hrvatskoj historiografiji, pa vjerujemo da će ovaj skup, kao i dosadašnji, biti poticaj za nova istraživanja“, rekla je Mogorović Crljenko.

Skup se održava u salonu na drugom katu Zavičajnog muzeja, a ulaz je besplatan. Prva izlaganja su na programu nakon svečanog otvorenja u četvrtak, u petak počinju u 9 sati i traju do navečer, s pauzom od 13 do 18 sati, a posljednja su u subotu prijepodne.



s prošlogodišnjih književnih susreta Na baštionu

 
Izdavačko poduzeće Reprezent iz Račica predstavit će svoje najnovije izdanje “Krik Sunca”- zbirku pjesama buzetskoga pjesnika Lina Brozića, koji je umro 1978. godine. O Broziću pjesniku i njegovoj poeziji govorit će urednik zbirke Miroslav Sinčić.

 
Za glazbeni ugođaj  7. književnog susreta “Na baštionu” pobrinut će se Etno skupina “Veja” iz Pazina. Ulaz je slobodan.

Smotra promovira bogatu vokalnu tradicijsku baštinu Hrvatske koju je prepoznao i UNESCO uvrstivši brojne naše načine pjevanja na listu nematerijalne kulturne baštine. Jedinstvena je to prilika da se na jednom mjestu može doživjeti bogata nacionalna kulturno – glazbena baština te usporediti sličnosti i razlike tradicijskih napjeva od istarskog kanta na tanko i debelo, ćićskog bugarenja do bitinada, rozgalica, ojkanja, ganga i rera.

Program počinje u 13 sati besplatnom degustacijom ćićskog menija, a u 14 sati otvara se izložba Zorka Ziralda “Kamen, drvo, boje”. Slijedi predstavljanje zbirke pjesama “Suita Mediterranea” Vladimira Pernića te predavanje dr. Ivana Lesingera o upotrebi samoniklog jestivog bilja. Moći će se pogledati radovi korisnika Dislociranog dnevnog boravka Lanišće, jumbo slike iz serijala “Zarozgajmo na Ćićariji” Voljena Grpca i Davida Ivića. U sklopu smotre održat će se i prigodna izložba domaćih rukotvorina i proizvoda.
Središnji dio manifestacije počinje u 17 sati. Nositelj projekta i organizator je općina Lanišće, producent udruga za kulturu Histriart, a pokrovitelji su Ministarstvo kulture, HDS-ZAMP te Matica Hrvatska – ogranak Lanišće.

Produkcijska kuća Propeler Film otvara natječaj za produkciju kratkometražnih igranih filmova u sklopu projekta “Zagrebačke priče 3”. Natječaj je otvoren do 1. srpnja 2013. godine, a potrebno je prijaviti scenarij za igrani film u trajanju 12 do 15 minuta na temu praznika ili blagdana. Prijaviti se mogu redatelji koji su ujedno i scenaristi, autori scenarija s predloženim redateljem ili pak autori scenarija koji će zajedno s produkcijskom kućom dogovoriti redatelja filma.

E. L.