NIŠTA O MLADIMA BEZ MLADIH
Koliko ste puta čuli da mladi nisu kao što su nekada bili? Sigurno bezbroj puta. Često se neargumentirano optužuju mlade generacije da su iskvarene, a da se ne pitamo u čemu je problem. Nažalost, naše društvo još uvijek nije svjesno kakvi problemi more naše mlade, odnosno kakve prepreke trebaju preskočiti da bi postali aktivni članovi naše zajednice. Problem ne leži samo u njihovoj inertnosti, što im se često stavlja pod nos, već uzrok leži negdje drugdje.
DOBRI EUROPSKI PRIMJERI TREBAJU NAM KAO UZOR
Iako se sa sličnim problemima suočavaju zemlje diljem svijeta, važno je promatrati dobre prakse diljem Europe, ne bi li i mi napokon došli do pametne strategije za razvoj mladih ljudi. Nikola Buković iz Mreže Mladih Hrvatske, krovne organizacije udruga mladih, u emisiji za Metazine emitiranoj na Radio Puli, nudi nekoliko europskih opcija u koje se Hrvatska može ugledati. Španjolsko društvo, veli Buković, izlaz su pronašli u državnoj vlasti. Naime, država se prihvatila posla postavši krovni organizator udruženja mladih te stopostotni financijer ostalih organizacija koje nastoje na raznorazne načine pomoći mladima.
U ovom partnerskom odnosu između države i organizacija mladih jasna su pravila djelovanja. Zbog velike novčane potpore države, udruge su u mogućnosti financirati kvalitetne projekte namijenjene mladima.
Na sjeverozapadu Europe, organizacije mladih skrojene su na drugačiji način, gotovo spontano kao rezultat razvijene civilne svijesti. Tako primjerice Danska uopće nema politiku za mlade, tj. uopće nije formalizirana. Čak ne postoji niti jedan resor orijentiran isključivo populaciji mladih, ali svejedno društvo osjeća dužnost pa putem javnih natječaja za mlade, uspijeva realizirati atraktivne projekte.
Očito je kako navedeni primjeri govore da ne postoji jedinstvena formula za sastavljanje idealnog sustava, stoga nije dovoljno samo „prekopirati“ tuđi model već je potrebno razviti vlastiti, funkcionalni sustav. Kako nam je rekla voditeljica Centra za mlade i menadžerica ZUM‑a Ana Žužić, pozitivni efekti politike za mlade neke zemlje nužno ne znače da će funkcionirati i u našoj zajednici. Njihova udruga se zalaže za analizu takvih rješenja te ukoliko se pokaže da se dobra praksa neke zemlje može uz određenu modifikaciju primijeniti i kod nas, tek onda bi se trebalo pristupiti implementaciji te politike.
– Našem modelu politike za mlade, još dosta toga nedostaje. Prvenstveno je potrebna politička volja, zatim ključni akteri koji će se baviti pitanjima mladih te isto tako spremnost na uključenje mladih u procese donošenja odluka, pojasnio je Buković u spomenutoj emisiji.
MLADI NISU PROBLEM NEGO RIJEŠENJE
Slično misli i Žužić, koja nam je u razgovoru rekla da je i važan doprinos mladih kako bi se poboljšala njihova uključenost u društvu. Ukoliko mladi uoče neki problem, odnosno žele otkloniti neku nepravdu, potrebno je i da sami djeluju za dobrobit zajednice. Važno je da mladi iskoriste sve dostupne mehanizme ne bi li izrazili svoja stajališta i riješili neki problem. Iako se međusobno razlikuju po mnogim važnim segmentima (socioprofesionalnim, stilovima života, političkim opredjeljenjima i sl.) jer je ipak riječ o jednoj heterogenoj skupini, Žužić je pojasnila da je njihov aktivizam u društvo još uvijek relativno slab.
Svoje je stajalište argumentirala na temelju jednog provedenog istraživanja 2007. godine kojim su se proučavali stavovi javnosti o nevladinim organizacijama. Naime, istraživanje je pokazalo da je samo 4.8 % članova udruga aktivno, s time da je čak 4.1 % volontera. Već na temelju tih podataka, može se zaključiti da je udio aktivnih mladih ljudi u udrugama još i manji. Naravno, Žužić napominje da se aktivnost mladih ne može mjeriti samo članstvom u udrugama, već se treba uzeti u obzir njihova djelovanja u humanitarnim djelatnostima, u radu vijeća učenika ili studentskih zborova itd.
Po njenom mišljenju mladi su najmanje uključeni u politiku.
– U tijelima lokalnih vlasti u Hrvatskoj tek je 6, 3 posto mladih zastupljeno, što je znatno manje nego što ih ima u biračkom tijelu, gotovo četiri puta, objasnila je Žužić.
Nije to jedini problem koji mori Hrvate. Primjerice, navela je Žužić, mladih je vrlo malo u izvršnim tijelima, gdje se u biti politika i kreira. A nisku političku participaciju među mladima objašnjava nizom razloga. Naime, naša mladež nema dovoljno povjerenja u političke institucije te imaju kruto stajalište da političari ne mare za njihove potrebe, a usto nedostaje im vještine i znanja potrebnih za kvalitetno političko djelovanje.
Ovakvi problemi mogu biti riješeni tek kad se uspostavi adekvatna politika za ovu društvenu skupinu, odnosno kad se uspostavi funkcionalni sustav komunikacije civilnog sektora s državnim organima. Buković u jednom svom članku ZamirZine govori o uzrocima neadekvatne politike za mlade. Po njemu korijen problema potječe još iz 90-ih godina koje su obilježene ratnim zbivanjima, pretvorbama i privatizacijama, međunarodnom izolacijom zemlje itd. Po njemu su mladi u tom periodu promatrani kao dio društva kojeg treba zaštiti, a ne kao resurs društva s mogućnošću pridonošenja blagostanja u društvu. Svoje stajalište argumentira činjenicom da ključni dokument za mlade nosi ime „Nacionalni program djelovanja prema mladima“.
Postupna promjena političkog diskursa, tj. odnosa države prema mladima postignuta je naporima Vijeća Europe i Udruge za poticanje zdravog razvoja djece i mladih (DIM). Primijećen je mali pomak u izmjeni percepcije prema ovoj društvenoj skupini. Više nisu viđeni, u tolikoj mjeri, kao objekt državne regulacije koji treba zaštiti od vanjskih prijetnji ili pak očuvati od sebe samih (tu se misli na drogu, alkohol i rizično ponašanje). Postupno se mijenjaju predrasude prema mladima te dolazi do shvaćanja da su oni važan resurs našeg društva. Taj pomak vidljiv je u novom programu čije ime slovi Nacionalni program za mlade. Iako je novi dokument ispravio „pogrešku“ u naslovu te daje nadu da će se doista identificirati postojeći problemi, Buković u navodi da ozbiljnije rješavanje problema neće biti moguće ukoliko se ne poduzmu odlučniji koraci kojima će se moći mjeriti postignuti napredak.
POTREBNA JE POMOĆ LOKALNIH VLASTI
Bez ozbiljnih koraka ne može se očekivati napredak u aktivizmu mladih. Ne možemo očekivati da će „spontano“ doći do njihovog razvoja te njihove osviještenosti o ulozi koju igraju u društvu. Prema tome, nije dovoljno kreirati adekvatnu politiku za mlade na državnoj razini, već je potrebna suradnja i lokalnih vlasti.
‑Lokalne bi vlasti trebale mlade promatrati kao resurs zajednice, tj. kao izvor nove, dodane vrijednosti, potencijalni izvor inovacija te kao nosioce društvenog kapitala kojem se moraju osigurati uvjeti za optimalan razvoj, objasnila je Žužić.
Ova se stručnjakinja već niz godina bavi pitanjima mladih te nam je u razgovoru napomenula da je politika za mlade u Istri nedovoljno razvijena. Kako kaže, primjer koji potvrđuje tu činjenicu jest da je „na snazi“ neraspravljen i neusvojen Lokalni program djelovanja za mlade Istarske županije iz 2007 godine.
Što se tiče sadržaja takvog programa još uvijek je „šupljikav“. Naša sugovornica je primijetila da se u mlade ne ulaže na osmišljen i strukturiran način, te ih se također (kao i na državnoj razini), ne promatra kao resurs, odnosno kao subjekte s velikim kreativnim potencijalom.
– U Istri još uvijek ne postoji strateški dokument koji iskazuje jasno i dugoročno opredjeljenje u stvaranju “paketa prilika” za trajnu dobrobit mladih te njihovo aktivno, potpuno i odgovorno sudjelovanje u društvu, napominje Žužić.
Postavlja se i pitanje kako se mogu razviti strategije za mlade bez suradnje njih samih?! Neki stručnjak iz državnog vrha ne može sam odlučiti o strategiji za njihov razvoj u društvu, ako i on sam ne pripada toj kategoriji. Prema tome, napominje Žužić, važna je suradnja mladih s državnim organima ne bi li programi bili potpuniji i uspješniji.
NEFORMALNE EDUKACIJE NE NEDOSTAJE
Vrlo važna stavka u strategiji razvoja mladih ljudi svakako jest dodatna edukacija. U tome mogu pomoći raznorazne civilne udruge i druge ustanove, organizirajući svakojake seminare namijenjene mladima.
Kako kaže Žužić, kod nas postoji velik broj diferenciranih programa dodatne, neformalne edukacije, a koje im pomažu u stjecanju znanja i vještina potrebnih za uspješno djelovanje u zajednici. Jedna od njih je Zaklada Friedrich Ebert.
– Ured Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu podržava mlade u Hrvatskoj na način da im daje mogućnosti za dodatnim obrazovanjem kroz brojne seminare, konferencije i druge aktivnosti namijenjene isključivo mladima, pojasnila je Blanka Smoljan, dodajući da im je misija „osnažiti“ mlade ljude na način da sami preuzmu odgovornost i postanu aktivni u nekoj udruzi, stranci, organizaciji i sl.
Ova zaklada samo je jedna u nizu od institucija s mogućnošću pružanja neformalne edukacije. Mladi Istrani imaju i priliku obratiti se udruzi ZUM i Centru za mlade Pule.
– Nastojimo biti mjesto gdje se oni mogu informirati o stvarima koje su njima relevantne, mjesto gdje mogu razviti svoje interese te poduzeti akciju i učiniti nešto korisno, pojasnila je Žužić.
Iako postoje institucije i udruženja s ponuđenim diferenciranim programima za mlade, treba objasniti zašto među mladima kruži mišljenje da je takvih radionica vrlo malo te da su prepušteni sami sebi. Uzrok takvom stajalištu, Žužić vidi u tome što je dodatna edukacija dostupnija u većim središtima, dok su male sredine pomalo zakinute. Osim toga, objasnila je i da bi situacija bi bila jednostavnija kada bi postojao jedinstven sustav informiranja o svim dostupnim radionicama jer zasad mladi još uvijek su zbunjeni oko toga kome i gdje se mogu obratiti za pomoć.
Problema s kojima se susreću mladi je napretek, a prvi korak koji se treba poduzeti jest razviti kvalitetni program koji nudi raznorazne metode za njihov razvoj. Osim toga, podsjeća nas Žužić da osnovni fokus politike za mlade trebao biti „ništa o mladima bez mladih“. Upravo je to prvi izazov s kojim bi se trebale vladajuće strukture pozabaviti, kako bi oni doista bili vitalni dio našeg društva.
Napisala Vlasta VUJAČIĆ
