Javnom raspravom ni do čega?
Još početkom rujna prošle godine Vladin Ured za udruge održao je javnu raspravu o nacrtu Odluke o uvjetima i načinu financiranja projekata i programa od interesa za opće dobro. Prvenstveno udruge i druge organizacije civilnog društva požalile su se na kratak rok prijave komentara na predloženi nacrt Odluke. Obavijest o javnoj raspravi objavljena je 27. kolovoza, a slanje komentara i prijedloga omogućeno je do dana rasprave koja je održana već 3. rujna.
Na javnoj je raspravi bilo svega pedesetak predstavnika organizacija nevladinog sektora. Budući da je riječ o odluci koja će utjecati na više od 40.000 organizacija u Hrvatskoj, moglo bi se učiniti da je brojka od pedesetak sudionika porazna.
Gdje je zapelo?
No, kako god bilo, javna je rasprava održana. Upućeni predstavnici organizacija sudjelovali su na raspravi ili su pak pisanim putem poslali svoje komentare i prijedloge poboljšanja nacrta Odluke. Prošlo je više od pola godine od javne rasprave pa se pitamo je li gdje što zapelo i u kojem je procesu nacrt Odluke?
Odgovorila nam je Vesna Lendić Kasalo, načelnica Odjela za opće programe i strategije u Uredu za udruge.
Kako kaže, u pripremu samog nacrta Odluke, krenulo se iz želje da se riješi manji segment u djelovanju za opće dobro, a sam zakon o tome nije se mogao donijeti jer, veli, preduvjeti za to još nisu stvoreni.
– Međutim, nakon savjetovanja o tom dokumentu, Savjet za razvoj civilnoga društva, u kojem su u većini zastupljeni predstavnici organizacija civilnoga društva, zaključio je da treba početi proces harmonizacije dodjele financijskih potpora organizacijama civilnoga društva iz javnih izvora u Republici Hrvatskoj i fondova Europske unije, te se u tom pravcu radi na izradi novog Kodeksa financiranja kojim će biti uređeno i financiranje programa i projekata od interesa za opće dobro, objašnjava načelnica.
Dodaje i da će o nacrtu Kodeksa biti provedeno opširno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću u skladu s Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata.
Na greškama se uči
Pitanje je hoće li i kako proći savjetovanje o Kodeksu jer su organizacije civilnog društva oštro komentirale nacrt Odluke o uvjetima i načinu financiranja projekata i programa od interesa za opće dobro. Kao što je već rečeno, organizacije civilnog društva borile su se s kratkim rokom za predaju komentara.
Osim toga, na internetskoj je stranici Ureda za udruge, nakon rasprave, ostavljena obavijest da će “Ured za udruge u najskorijem roku nastojati objaviti obrazloženja svih prihvaćenih, odnosno, neprihvaćenih primjedbi i komentara“. Međutim, takva obavijest ipak nije osvanula na njihovoj internetskoj stranici.
Upravo bi te boljke trebalo ispraviti na budućim savjetovanjima s organizacijama civilnog društva. Osim toga, doznali smo glavne nedostatke nacrta Odluke, o kojima bi trebalo voditi računa prilikom daljnjih rasprava i time pokušati poboljšati dokument, uvažavajući prijedloge i komentare upućenih predstavnika civilnog sektora.
Naš sugovornik urednik ZaMirzinea ujedno kolumnist Srđan Dvornik ukazao je na glavne probleme koji se iščitavaju iz nacrta Odluke. Glavni je nedostatak, kako kaže, što se namjensko korištenje državnih dotacija za opće dobro nastoji osigurati velikom dozom formalizma (koji unaprijed isključuje), umjesto da se otvori širi prostor za uključivanje i djelovanje civilnih aktera jer se raznim sankcijama i ograničenjima nastoji spriječiti udruge da zloupotrebljavaju financijsku potporu.
- Kao da je vodeća ideja bila negativna – strah od zloupotrebe civilnih aktera, a ne pozitivna – prije svega omogućiti što bogatije mnoštvo aktivnosti i potom brinuti i za odgovornost, ističe Dvornik.
Navodi i da je, s druge strane, u nacrtu Odluke (koji ima svega pet stranica!) preskočeno pitanje mogućih zloupotreba državnih donatora.
Ističe da ovaj nacrt, kao previše formaliziran, favorizira komplicirane mehanizme unutrašnje kontrole. Jednostavnije rečeno, kreće se od potpuno pogrešne pretpostavke, s ciljem sprječavanja zloupotreba financijskih sredstava. Kako kaže Dvornik, civilnim se akterima nameću kriteriji i pravila koja više vrijede za poduzeća ili profesionalne ustanove.
– To ne znači da trebaju biti oslobođeni odgovornosti za korištenje javnog novca, ali to se ne čini tako da ih se drži vezane na kratkom lancu i traži od njih da unaprijed dokažu da će sve biti po predviđenom programu. Društveni život nije tehnologija i nužno uključuje neizvjesnost i rizik, a pogotovo kad je riječ o građanskom angažmanu koji po definiciji nije ograničen na ustaljenu kolotečinu, upozorava Dvornik.
Prema tome, dodaje Dvornik, i sami davatelji poticaja i potpora moraju biti svjesni tog rizika. Programe i kriterije moraju donositi na osnovi javno ustanovljenih vrijednosti i prioriteta, potom prepustiti civilnim akterima da djeluju slobodno, a zloupotrebe eliminirati provjerom rezultata.
Sličnu zabrinutost izrazile su i predstavnice organizacija civilnog društva – Katarina Pavić (Savez udruga Klubtura), Emina Bužinkić (Mreža mladih Hrvatske) i Miljenka Buljević (Savez udruga Operacija grad). Dostavili su nam svoje komentare na nacrt Odluke iz kojih je javno vidljivo da im je za „oko zapeo“ upravo taj odnos donatora i primatelja potpora.
– Smatramo da je iznimno važno davateljima potpore, na razini državne uprave, nametnuti standarde dobrog upravljanja kako bi ta tijela pokazala mogu li provoditi demokratska načela u praksi te kako zaista shvaćaju principe aktivnog sudjelovanja javnosti u odlučivanjima, ističu predstavnice.
Navode i da nedostaju sankcije za davatelje potpora, da su nejasno definirane odredbe o sukobu interesa i njegovom sprječavanju te tvrde da nije dobro definirano kako se primatelji potpore mogu žaliti, a nedostaju i informacije o pravnim lijekovima koje primatelji potpore mogu iskoristiti krši li donator ugovor.
Ističu kako dijelovi teksta iznimno restriktivno i diskriminatorno gledaju na udruge te da se tim nacrtom ugrožava autonomija vođenja organizacija, a veliki je problem, koji je istaknuo i Dvornik, što ih se tretira s nepovjerenjem, djelomice negirajući i temeljne odredbe o presumpciji nevinosti.
Razlikovanje udruga koje djeluju za opće dobro
Ovo su samo neki od problema koji se provlače kroz nacrt, a može se zaključiti da se s time ukazuje i na razinu nepovjerenja prema civilnom sektoru.
Ovaj nacrt, kao i pravila koja bi se pritom primjenjivala zaista su važni, a da bi „prošli“ u proceduru bez uzimanja u obzir argumentiranih prijedloga predstavnika civilnih organizacija. Osim toga, ovim bi se dokumentom prvi put razlikovale udruge koje djeluju za „opće dobro“. I sam Dvornik ističe da je takvo razlikovanje korisno ako zaista djeluju za „opće dobro“.
– Među neprofitnim organizacijama treba razlikovati one koje djeluju u korist vlastitog članstva ili uske skupine od onih koje unapređuju neku poopćivu vrijednost kao što su ljudska prava jer samo potonji uopće i trebaju dobivati potporu iz javnih fondova, uživati porezne i administrativne olakšice i sl., što je ovdje izostavljeno i ostavljeno za reguliranje poreznim i sličnim propisima, tvrdi Dvornik.
Upozorava i da rješenje nikada ne smije biti formalizirano, a kao primjer toga naveo je sindikate.
– Njih se smatra organizacijama koje djeluju samo u korist vlastitog članstva, pa po tome ne bi trebali pripadati u krug organizacija za opće dobro. Ali oni se – čine li ono što tvrde da čine – bore za nešto što mora važiti kao opće dobro, pogotovo u zemlji koja je ustavnim uređenjem ne samo demokratska nego i socijalna pa bi se trebali boriti za radna prava.
Zaključuje da kriterij za definiranje organizacija koje djeluju za opće dobro u biti treba biti vrlo jednostavan, što u biti i jest ako ne čak i siromašan: vrijednosna poopćivost ciljeva i princip davanja “nečega za ništa”, tj. bez vlastite koristi. Javna potpora upravo i služi tome kako se to ne bi pretvorilo u neodrživo samoeksploatiranje.
Iako izgleda da javna rasprava nije urodila plodom, organizacije civilnog društva ovo iskustvo može potaknuti na aktivniji angažman u savjetovanjima koja će uslijediti kako se iste greške ne bi ponovile, te ne bi li se spriječilo ulaženje u zakonsku proceduru koja možda više odgovara davateljima potpore, ali je nauštrb neprofitnih organizacija.
Napisala Vlasta VUJAČIĆ
Foto:
