Teror “klapa”
Kratki osvrt na klapsku glazbu nekad i sada, pronašli smo u interesantnom članku kojeg prenosimo s web portala H‑alter.
Teror “Klapa”
Komercijalizacija i hiperprodukcija djeluju na glazbu kao i MMF na državu: nanesu puno štete i samo pojedincima napune džepove. Tomislav Bralić i klapa Intrade, perjanice klapskog terora u ovdašnjem eteru, rasprodanom su zagrebačkom Arenom dokazali da je pisma postala pismetina. Za štetu nitko ne pita…
Ne, nismo bili na koncertu u četvrtak u Areni, ako se to pitate. Niti se ovaj tekst bavi “spektaklom kakvog mogu napraviti samo najveći”. Ovdje smo da bismo pravim terminom imenovali sve ono što se događa na klapskoj sceni u zadnjih desetak godina, sve ono što je simbolički započelo od trenutka kada je klapa Cambi zapjevala na sprovodu Franje Tuđmana.
Teror klapa. Odnosno “klapa”. Navodnih. S obzirom na to da definicija klape uključuje isključivo 5 do 8 pjevača bez ijednog instrumenta, ovo što nam se “prodaje” pod klapu, u najbolju je ruku ansambl, ma koliko god muzikolozi izmišljali nazive poput klapski bend, ugođajna klapa, koncertna, moderna, itd.
Klape koje to nisu, postale su dio estrade taman u vrijeme kada je trend nepodnošljivih tamburaških hibrida, tipa Baruni i Gazde, polako umirao.
No, mandolina se pokazala puno žilavijom od tambure.
Klape su nekad, zaključno s krajem osamdesetih, bile relativno rijetke i cijenjene. Bile su organizirane kao neformalna pjevačka društva, ali s ozbiljnim vodstvom i pomno biranim skladbama. Učestalog štancanja pjesama i albuma nije bilo, nastupi su bili sporadični i prigodni, ponekad bi se ušlo u studio s Mišom ili Oliverom… Radijski eter nije ni izbliza bio prepun klapskih skladbi, razni zabavni festivali također.
Scena je, ako se o nekakvoj koherentnoj sceni uopće i moglo govoriti, bila izolirana, dozirana i stručno njegovana. Svaki je grad članove svojih istaknutih klapa znao po imenu, a često bi ih se moglo čuti kako pjevaju po konobama, njihovom logičnom habitatu.
Bilo je to vrijeme kada priča o klapama nije bila lažno romantična. Višeglasno a capella izvođenje danas ni pod razno ne bi prošlo test radiofoničnosti, stoga se pod izlikom očuvanja i brendiranja naše glazbene tradicije, od kraja devedesetih krenulo s uništavanjem iste. Fuzija klapskog pjevanja i zabavne glazbe, stvaranje radijskih hitova, obrađivanje Gibonnijevih i Oliverovih šlagera, izvođenje rock’n’roll evergreena, s klapskom pjesmom i ovdašnjom glazbenom ostavštinom imaju zajedničko koliko i Bajs s turizmom ili Hebrang sa stvarnošću.
Zato kad “klapa” Intrade (Intrejd, ako se pita Lanu Banely), predvođena samozadovoljnim Tomislavom Bralićem, napuni Arenu nastupajući s Ninom, Tonijem, Oliverom i Kondžom, “podebljani” bendom koji im drži ritam, tada je bezobrazno govoriti o “trijumfu klapske pisme”. Ne, to je trijumf mainstream pop-benda, sastava koji nije tu zbog svog gušta, već zbog zarade i slave, što samo potpuno neupućenima može predstavljati nastavak slavne tradicije klapa Trogir, Sinj, Lučica…
Nema ništa lošega u tome što nekoliko vrsnih pjevača od svog pjevanja sasvim pristojno zarađuje i toliko su jaki da rasprodaju Arenu Zagreb. No skrivanje iza tradicijskih maski i glumljenje hrvatskog etno-brenda na održavanje razine kvalitete klapskog pjevanja ima razorno djelovanje. Da karikiramo, danas svaka dalmatinska ulica ima barem pet klapa, od kojih svaka ima aspiraciju snimiti CD, nastupiti na nekakvoj grupnoj fešti na Poljudu, a njihovi članovi sanjaju o karijeri solo izvođača. U stvarnosti, stadioni i arene neprirodna su okruženja klapama, snimanje albuma nikad im ne bi trebao biti prioritet, o nacionalnoj slavi ne bi trebali niti razmišljati. Kad se klapska scena držala tih postulata i kada je klapa predstavljala nekoliko prijatelja koji vrijeme ubijaju pjesmom, tada je bilo i zimzelenih hitova. Na desetke njih. A što nam je donijela popularizacija i hiperprodukcija onoga što se danas predstavlja klapskim pjevanjem? U zadnjih deset godina „primila” se samo „Da te mogu pismom zvati”, a za onu Bralićevu o stini-kušinu tek ćemo vidjeti. Toliko o kvaliteti i trajnosti.
Nije tajna da trendovi ne nastaju sami od sebe, već ih glazbena industrija potiče, hrani i izmišlja; diskografski konglomerati izmuzli su pa odbacili gotovo svaki glazbeni pravac koji je pokazivao znakove popularnosti i mogućnost zarade. Bilo bi, pak, presmiono zaključiti da su ovdašnji glazbeni labeli imali sredstava i promućurnosti da doslovno izmisle trend, no bili su dovoljno mudri da zajašu val rastuće stilske odrednice iz Dalmacije, koja se prije desetak godina činila kao melem za uši izmučene Huljićevim estradnim marionetama. Kompromis ubija iskrenost, a komercijalnost ljubav, pa je tako brak iz interesa diskografa i klapa urodio raspodanim stadionima i arenama, ali i pokopao autohtone vrijednosti klapskih pjevača, koji su sada zvijezde. Barem oni koji su imali sreće da budu odabrani.
“Neke su se klape otele kontroli, postale su profesionalna komercijalna tijela. Mnogi zborski pjevači napuštaju zborove, radi zarade i slave koju im pružaju klapski nastupi, pjevajući sve i svuda, često s vrlo niskim kriterijima. Nažalost, imaju svu podršku medija, pa mogu djelovati i bez voditelja – jer zašto bi ih plaćali? Navodno je na Splitskom festivalu ove godine (2010., op.a.) sudjelovalo 14 klapa. To je strašno, pa to je teror klapa! Od Omiškog me je festivala udaljio upravo zaokret prema šlageru, a od klapa komercijalizacija, šund i svaštarenje”, mišljenje je maestra Vlade Sunka, skladatelja i voditelja muškog zbora Brodomerkur, izrečeno u Slobodnoj Dalmaciji. Prema posljednjem neslužbenom brojanju, u Hrvatskoj i dijaspori trenutačno djeluje više od 500 klapa!
Glasova razuma ne manjka, redom stižu iz usta ljudi kojima je očuvanje tradicije životno poslanje, iako im mediji ne daju da budu preglasni. Nedavno se oglasio i Duško Tambača, skladatelj koji je ponikao u klapi Lučica: “Klapska pjesma nisu Rolling Stonesi, ona je ograničena na komornost izričaja, ljubavne, lirske pjesme i ne pretendira da je svatko čuje, to su emocije koje ni ne možete bilo kome povjeriti. (…) Kad je klapska pjesma u pitanju, vjerujem kako dijelim mišljenje većine da su ‘konji pobjegli iz štale’. Želio bih ispred svega prokomentirati lutanja od osnovnog klapskog idioma, a vezana su uz menadžment i estradizaciju, dakako u negativnom smislu. Došlo je vrijeme kad se svi moramo ograditi definicijom što je to klapa i naprosto zaštititi klapsku pjesmu. Svi ovi ‘šetači’ mogu biti ansambli, sastavi, nikako klape. Ovaj udar na klapsku pjesmu ima svoju povijest…”
Laž je i iluzija da je forsiranje i brendiranje klapskog pjevanja od iznimne važnosti za naš turizam. Budimo realni, svaka zemlja ima svoju tradicijsku glazbu, no nisu sve Jamajka, Portugal ili Meksiko da od toga mogu napraviti biznis. Turistima se koncentracija na uličnom koncertu neke klape može zadržati najviše pet minuta. Muzika bez plesnog ritma i s nerazumljivim jezikom nikad ne može postati značajan izvozni proizvod, ma koliko kvalitetna bila. Stoga je teror “klapskog” pjevanja, koliko god se pozivali na tradiciju i brend, da ponovimo, jednostavno mužnja para koju omogućuje održavanje jednog umjetno stvorenog trenda. Klapski balon od sapunice, treba mu se priznati, izdržao je već poprilično dugo, ali i on definitivno ima svoj rok trajanja. Kad se rasprsne, svi ti Cambiji i Intrejdi vratit će se u svoje kale, kao što su se Gazde vratile na svadbe.
Foto
