Matija Debeljuh
Matija Debeljuh diplomirao je na Umjetničkoj Akademiji Dizajn Vizualnih Komunikacija, u Splitu, a područje njegovog interesa je pokretna slika, video, spotovi, dizajn i fotografija. Iza njega su brojne skupne i samostalne izložbe u Puli, Rovinju, Rijeci, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Splitu, Torinu, Trstu, Ateni, Vilniusu, New Yorku i Bruxellesu. Tema za razgovor bilo je mnogo…
Koliko se dugo baviš video umjetnošću?
– Video umjetnošću počeo sam se baviti 1998. godine kada sam upisao Umjetničku Akademiju u Splitu, nakon završene Srednje umjetničke škole u Puli, smjer Grafički dizajn kod prof. Ivana Obrovca. Na akademiji sam studirao dizajn vizualnih komunikacija – video oblikovanje i tu se razvio moj osjećaj za video i film. Na istoj sam akademiji kasnije i diplomirao u klasi prof. Vlade Zrnića.
Također, tvoje područje interesa je i eksperimentalni film te fotografija.
[lang_hr]
– Fotografija me oduvijek prati, nekako mi je prirođena. To je moje treće oko. Na prvoj godini studija nismo smjeli koristiti kameru već samo slagati fotografije i animirati ih pa bi tako nastajali „video“ radovi. S tih malih fotografskih animacija, prešao sam na formu kratkog videa, a kasnije i na snimanje glazbenih spotova. Zanimao me, kao i danas, izričaj igranog filma pa sam pokušao spojiti video i film. Tako je nastao i moj eksperimentalni izričaj. Dan danas promišljam igrani film koji u sebi ima određene eksperimente. Krećem se, dakle, u hibridnom prostoru pokretne slike, videa, spotova, dizajna i fotografije.[/lang_hr]
Sudjelovao si na brojnim domaćim i inozemnim radionicama i festivalima…
– Što se tiče filmskog svijeta, istaknuo bih Berlinale Talent Campus koji je značajan i zbog samog festivala, a i zbog ogromne konkurencije te Sarajevo Film Festival i njegov Talent Campus. Riječ je o dva festivala koji su među prvih deset na svijetu. S druge strane, što se videa tiče, istaknuo bih predstavljanje hrvatskog videa na Biennale‑u mladih umjetnika Europe i Mediterana 2003. godine. Tada su to bili počeci, a danas je to sve ozbiljniji festival koji je za mlade umjetnike dobra odskočna daska.
Koje teme obrađuješ u svojim radovima i na koju publiku ciljaš?
– U fokusu mi je do sada najčešće bio čovjek i njegova okolina. U filmu se često dotičem teških tema poput života, smrti i kojekakvih arhetipova. U filmu je teško da nešto bude do kraja onako kako si ti zamislio, putem se stvari transformiraju i može se izroditi i nešto treće. Mislim da je bitna vizija te pokušati na neki način ostvariti neki svoj izričaj. S druge, pak, strane mislim da je najvažnije istraživanje. Krenem od neke ideje i onda istražujem i propitkujem jer se ne bih htio ukalupiti.
Kad radim ne razmišljam toliko o publici, ali volio bih da svatko može pogledati moj rad, da se on svidi i djetetu i njegovom roditelju. Nemam ciljanu publiku, ali recimo ne radim komedije tako da osobe koje vole taj žanr, neće se pronaći u mojim filmovima.
Što je potrebno za dobar video uradak, a što za dobar film? Da li su presudna financijska sredstva?
– Ovisno što radiš. Mislim da je ideja na prvom mjestu. Kod filma je najvažniji scenarij. U nekim slučajevima možeš biti financijski limitiran, ali smatram da to i nije neka prevelika prepreka. Za dobru ideju mislim da će se uvijek naći ljudi koji će htjeti napraviti film s puno entuzijazma.
Surađivao si u stvaranju video spotova vodnjanske grupe Popeye, Livija Morosina, Tamare Obrovac, East Rodeo… Kako su nastale te suradnje?
– U nekim ranijim fazama bilo je i nekih drugih suradnji. S Popeye je to bilo nekako entuzijastično jer su bili i njihovi, a i moji počeci. Pokušao sam imati neku svoju viziju njihove glazbe, ali ponekad su bili potrebni kompromisi. Rasli smo zajedno, na neki način. I tu nije bilo nekog budžeta, ali bio nam je gušt.
Zanimljivo je da sam pjesmu „La piova“ Livija Morosina čuo na radiju i nisam odmah znao da se o njemu radi. Nakon što sam saznao da je to on, nazvao sam ga i rekao mu da bih radio spot za njegovu pjesmu. Rekao mi je: „Evo ti pjesma i radi što hoćeš“. Uživao sam radeći na spotu, a Liviju je spot bio super.
S Tamarom Obrovac surađujem već nekoliko godina na puno projekata. Kad je izašao njezin zadnji album „Madirosa“ zaključili smo da već godina zajedno radimo, a da nikad nismo snimili spot.
S East Rodeom imao sam obrnuti proces. Oni su napravili glazbu za moj kratki film „Dolaze tužne žene“, a kasnije su od teme iz filma razradili cijelu pjesmu nakon čega sam ja od snimljenog materijala napravio spot. Recimo da je to skraćena verzija filma (smijeh).
Po pitanju spotova, nudilo mi se sve i svašta, ali sam u jednom trenutku rekao ne jer ih nisam htio „štancat“, a i nisam želio raditi nešto što ne osjećam.
Kakve su mogućnosti za tvoju profesiju ovdje u Puli? Misliš li da bi u inozemstvu možda postigao više? Koči li sredina poput Pule ili Istre?
– Ne, kočimo se mi sami. Možda previše volim mjesto u kojem živim da bih otišao negdje. Bilo bi lijepo otići, ali sve što si stariji manje ti se da. S druge strane, kada gledamo što se sve događa u svijetu, nije ni vani bajna situacija. Mislim da mi ovdje i dobro živimo, koliko god nam izgledalo da je negdje drugdje ljepše. Opet, ovisi i gdje ideš jer nije isto otići u New York ili u Bruxelles. U malim sredinama sigurno nedostaju doticaji s nekim suvremenim tendencijama koje se u onim većim mjestima događaju.
Nedavno smo imali skupnu izložbu u Bruxellesu koji ima jaku umjetničku scenu. Tamo bi se dalo živjeti. Bruxelles izgleda puno realniji za život i za ostvarenje neke profesije, ali treba uzeti u obzir i da je konkurencija puno veća. Na kraju, sve ovisi o ambicijama koje imaš. Krenuo sam s nekim stvarima ovdje pa i da hoću, ne mogu otići. Sigurno ću povremeno još negdje putovati jer mi je želja dodatno se usavršavati.
I za kraj, na čemu trenutno radiš?
– Trenutno? Top secret (smijeh). Od filmskih ostvarenja, radim na adaptaciji jedne kratke pripovijetke Mirka Kovača. Surađujem s makedonskim scenaristom Marjanom Alčevski koji živi u Zagrebu. On će raditi na scenariju, a ja ću režirati. Zamišljen je kao kratki igrani film koji će imati svoje eksperimentalno-vizualne elemente, koje volim raditi. Imam i daljnjih planova, ali neću ih sada spominjati. Također, u Vodnjanu, uređujem jednu staru apoteku, koja datira iz 1920. godine. Tamo s Brankom Benčić planiram otvoriti galeriju za, nazovimo ju tako, suvremenu umjetničku praksu. U jednom djelu bi trebao biti moj studio, a u drugom galerija i zvat će se Apoteka, a trebala bi zaživjeti na proljeće. I da se vratim na prethodno pitanje, kad sam odlučio da ću biti tu, rekao sam si da ću biti aktivan, a ne pasivan.
Tekst: L.Z.
Foto: privatna arhiva Matija Debeljuh
