ETNOGRAFSKI MUZEJ ISTRE: ŽELIMO INTERPRETIRATI KULTURU U DIJALOGU SA ZAJEDNICAMA
U petak, 21. prosinca, s početkom u 15 sati Etnografski muzej Istre (EMI) obilježava svoj jubilej otvorenjem izložbe Memobox: Prvih 50 godina Etnografskog muzeja Istre. Izložba je, kako saznajemo od ravnateljice ovog istarskog muzeja, Dr. sc. Lidije Nikočević zamišljena vrlo zaigrano i moderno. Naime, posjetitela moći će EMI-ju ostaviti i vlastito mišljenje o tome što ubuduće žele vidjeti na izložbama Muzej, dok upravo ovakvu vrst dijaloga s posjetiteljima, ali i širom istarskom zajednicom, odnosno zajednicama, EMI želi odrediti i kao svoju koncepciju rada u narednih 50 godina.
- Ono što želimo jest, u dijalogu sa zajednicama, koje su vlasnici kulturnih dobara, bilo materijalnih, bilo nematerijalnih, zajednički stvarati interpretacije kulture – rekla je Nikočević, inače i predsjednica Hrvatskog nacionalnog komiteta ICOM‑a (International Council of Museums, op. a.).
Više o tome što ravnateljica EMI-ja kaže o suvremenoj orijentaciji Etnografskog muzeja Istre, projektima Centra za nematerijalnu kulturu Istre te bitnoj ulozi muzeja u današnjem društvu, manjkavoj suradnji na međusektorskoj relaciji turizam-kultura, kao i dosadašnjim uspjesima Koordinacije istarskih muzeja, saznajte u nastavku.
Možete li nam reći više o izložbi Memobox, što se njome obilježava i što će zainteresirani građani moći vidjeti na izložbi?
Ova godina, 2012-ta, jest godina u kojoj obilježavamo 50 godina od osnutka Etnografskog muzeja Istre. Dakle, nije riječ o nastanku muzeja u Pazinu, kao takvom, već baš o EMI-ju koji se otvorio 1962. godine. Dakle, onaj Narodni muzej Pazin – čija je prva varijanta zapravo nastala još 1955. godine, kada je počeo djelovati – preimenovan je u Etnografski muzej Istre 1962. godine, a upravo je to činjenica koju mi obilježavamo.
Izložbom smo htjeli aktualizirati zašto su potrebni etnografski muzeji, zašto oni i danas imaju smisla, zašto su nezamjenjivi i jedinstveni te što oni zapravo nude.
Isto tako, bilo nam je jako važno pokazati što mi kao etnolozi radimo, koja je naša radna praksa, što se događa unutar muzeja.
Na koji će način posjetitelji moći izraziti svoje mišljenje? Hoće li oni svoje mišljenje negdje upisivati ili nešto tome slično?
Hoće, na samome kraju izložbe posjetitelji će moći upisati koje bi izložbe željeli vidjeti u EMI-ju ili, primjerice, kako bi one trebale izgledati. Također, posjetitelje ćemo pozvati da podijele s nama teme za koje žele da ih mi u muzeju aktualiziramo te nam kažu koje bi predmete u našem Muzeju željeli vidjeti.
Ako je sada ovo neko prolazno vrijeme, odnosno prolazi prvih 50 godina EMI-ja, kao što stoji u podnaslovu naše izložbe, onda bismo rado da u sljedećih 50 godina interpretaciju kultura ili kulture Istre – ovisno o tome kako ovo shvaćamo – činimo zajedno s različitim zajednicama koje u Istri postoje, bilo da je riječ o etničkim zajednicama, grupama mladih ili grupama ljudi koji se okupljaju na nekim drugim osnovama, a ne nužno na etničkoj ili narodnosnoj. Zajedno s ovim zajednicama želimo kreirati interpretaciju kulture Istre, u prošlosti, ali i u sadašnjosti.
Na koji je još način koncept izložbe Memobox moderan?
Ono što će biti zgodno jest i sam dizajn koji se zapravo temelji na ideji kutije. Naime, čitava je izložba sastavljena od kutija, a zato se i zove Memobox.
U samom nazivu kombiniramo memoriju i kutije – memoriju kao mentalnu i emotivnu kvalitetu, a kutiju kao prostor gdje memorije spremamo i vrednujemo. Mi svim tim sjećanjima trebamo dati neki oblik, a prvi oblik u koji sjećanja možemo spremiti jest, u metaforičkom smislu, neka kutija.
Naprosto, svu tu kulturnu memoriju koju imamo želimo negdje spremiti, bilo da je riječ o memoriji koja se odnosi na nešto što smo jučer radili, o memoriji koja se tiče toga čime se danas bavimo ili je, pak, riječ o memoriji koju smo doznali od našeg pradjeda, o tome što je on radio u svom djetinjstvu.
Vi ste jedna od autorica Memoboxa. Možete li nam reći nešto više i o ostalim autorima? Tko su ostali autori?
Svi djelatnici Muzeja su autori ove izložbe. Ovo je ujedno i snaga i slabost ove izložbe zbog toga što, s jedne strane, ne imajući jednog, dvoje ili troje autora, izložba nema jaki subjektivni karakter jedne osobe, pa nema taj izraziti individualni pečat. No, s druge strane, svatko je pridonio izložbi i pridonio proslavi pola stoljeća našeg postojanja, pri čemu smo svi mi morali zajednički raditi na izložbi.
Različiti su dijelovi izložbe. Imamo dijelove koji se zovu ‘Od terena do zbirke’, pa pričamo priču o tome što to nama znači tzv. teren. Dakle, mi imamo tu privilegiju otići na teren i pričati s ljudima o tome kako se određeni predmet upotrebljavao i što je sve značio. Tu privilegiju, primjerice, nemaju arheolozi jer su oni koji su upotrebljavali predmete koje arheolozi imaju u muzejima odavno mrtvi.
Isto tako, svako toliko u izložbi prikazujemo edukativne činjenice te će posjetitelji moći saznati i što je to etnografski muzej, što je etnologija, a što kultura. Stoga, možemo reći da izložba funkcionira na više razina i vjerujem da će biti poučna i zanimljiva za svakoga tko je dođe vidjeti.
Što bismo mogli reći onima koji o tome možda nisu još razmišljali – zašto su muzeji važni i koja je uloga etnologije u društvu, u današnje vrijeme?
Muzeji su svakako važni i nenadomjestivi. Kao prvo, tu je vrijednost predmeta kojeg mi možemo vidjeti i za kojeg, primjerice, znamo da je pripadao nekoj osobi, recimo našem djedu koji ga je prije nekoliko godina poklonio muzeju. Također, u muzejima nalazimo i predmete koji su prelijepi i izuzetni, kao što su to neke umjetnine ili neki drugi predmeti od značaja koji su pripadali velikim ljudima. Dakle, vrijednost ovih predmeta je neupitna, i ne možemo je drugdje doživjeti, kao na primjer, na Internetu ili je sebi dočarati putem fotografija. Znamo i sami kakva je razlika između umjetničkog djela kada ga vidimo direktno ili kada vidimo njegovu reprodukciju. Taj čar autentičnog, čar originala je do danas neupitna i neporeciva.
S druge strane, konkretno, kada govorimo o izložbama u našem etnografskom muzeju, ali i mnogim drugim svjetskim etnografskim muzejima i muzejima sličnog tipa – pojedini aspekti kulture ovdje se interpretiraju na način na koji to ne možemo naći u knjigama ili na Internetu.
Etnografski muzeji nude neki novi pogled na svakodnevicu ili redefiniraju tu svakodnevicu u sadašnjosti ili prošlosti, a posjetitelji iz prostora takvog muzeja, s takvih izložaba izlaze promijenjeni i izmijenjeni ili im se dogodi neki ‘klik u glavi’ nakon kojeg na svoju kulturnu okolinu gledaju drugim očima.
Većina EMI-jevih izložbi polučila je ovaj učinak, pa tako i izložba o istarskoj emigraciji (‘Valiže i destini’, op. ur.). Tada su nam mnogi ljudi rekli: ‘O bože, pa nismo uopće znali da toliko Istrana živi izvan Istre i nismo uopće znali pod kojim su oni okolnostima otišli. Sad i na svoje rođake gledamo sasvim drugim očima.’ To su sve vrijednosti koje se ne mogu dogoditi na Internetu ili čitajući knjigu, i u tom smislu, također vidim jedinstvenost muzeja.
S treće strane, muzeji sve više postaju prostori gdje posjetitelji dolaze sa svojom djecom, zajednički doživljavajući određene teme. To je prilika i za prenošenje znanja u okviru obitelji. Muzeji postaju i mjesta okupljanja gdje ćete doći s prijateljima i podijeliti s njima neke vaše misli.
U najavi za medije Memoboxa je, između ostalog, naglašena i suvremena orijentacija EMI-ja. Možete li nam reći više o tome na koji se način Vaš muzej prilagođava suvremenom dobu? Je li, kada govorimo o suvremenosti EMI-ja, primjerice, riječ o tome da, možda s vremena na vrijeme, unapređujete stalni postav Vašeg muzeja ili se radi o novim tehnologijama i novim načinima prezentacije o kojima ste nam malo prije govorili ili je, pak, riječ i o nečemu drugome?
Sve od spomenutog odnosi se na našu suvremenu orijentaciju. Za nas su važni novi načini komunikacije u Muzeju, što znači da nastojimo, koliko to možemo u okviru kriznih okolnosti, osuvremeniti način prezentacije. Ono što želimo jest, u dijalogu sa zajednicama, koje su vlasnici kulturnih dobara – bilo materijalnih, bilo nematerijalnih – zajednički stvarati interpretacije kulture.
Naša inovativnost, odnosno inovativnost EMI-ja na razini Hrvatske, (a čak i šire) jest i u tome da smo osnovali Centar za nematerijalnu kulturu čime želimo pokazati da svi ovi predmeti koje imamo sadrže i svoja nematerijalna značenja – simbolička, društvena i ostala. Ono što je također bitno u našoj orijentaciji prema suvremenom jest i činjenica da nas zanima i ono što se danas događa – što danas oblačimo, kako komuniciramo, gdje se sastajemo, kako radimo, kako se vozimo – sve su to objekti našeg interesa.
To ne znači da trebamo otići u kakav veliki shopping centar i sve što tamo postoji kupiti i staviti u naše depoe. Jer, kulturu uvijek treba doživljavati, shvaćati i interpretirati kao proces, a ne kao nešto statično. Ne postoji nekad i danas, nego postoje stalne transformacije kulture i to je ono što nas u EMI-ju zanima.
Samom aktualizacijom i skretanjem pozornosti na njih poručujemo da ono što mi zovemo kulturom nije ‘viša’ kultura, odnosno ‘elitna’ kultura, nego je to svakodnevica, način života u prošlosti i sadašnjosti.
Hrvatska uskoro ulazi u EU. Hoće li ova činjenica donijeti nekakve promjene, odnosno novitete u Vaš muzej?
Mi se nadamo da ćemo lakše moći surađivati sa krajevima u našoj neposrednoj blizini, da nam neće biti potrebno toliko formalnosti vezano uz razmjenu izložbi i, općenito, poslovnu komunikaciju. Premda, i dosad smo bili iznimno otvoreni prema zemljama i regijama u neposrednoj blizini Istre i Hrvatske, pa smo u samo ovoj kalendarskoj godini ugostili tri izložbe iz inozemstva – jednu iz Berlina, drugu iz Kopra i treću koja je tematizirala Calcuttu.
Za nas etnologe ne postoje državne granice kao nešto što nam je nužan dati okvir. Dakle, kulturu spoznajemo na nekoj drugoj razini, a ne nužno na državnoj. No, sasvim sigurno ulazak Hrvatske u EU značit će da ćemo pokušati prezentirati neke teme koje su sada vrlo prisutne u EU, a to su i migracije, miješanje kultura , transmigracije i drugi fkulturni fenomeni karakteristični za Europsku uniju.
Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati i kako ćemo uspjeti prilagoditi sva ova naša htjenja i koliko će nam neki vanjski financijeri moći u tome svemu uskočiti u pomoć. Zasad se nadamo da će projekt novog stalnog postava uspjeti.
Što mislite, jesu li djelatnici istarskih muzeja svjesni toga da je stalne postave potrebno unapređivati? Navodno u Istri postoje i muzeji koji preko 30 godina nisu unosili promjene u svoje stalne postave.
Vjerujem da u prosjeku jesu, premda smo možda svi u muzeju nekako ‘pothranjeni’ sredstvima i možda se nedovoljno krećemo u široj muzejskoj zajednici. Voljela bih da smo mi, kao istarski muzealci, nešto prisutniji i u svjetskim krugovima. Naime, ovo govorim i iz pozicije predsjednice Hrvatskog nacionalnog komiteta ICOM‑a, a ICOM je krovna međunarodna organizacija za muzeje pri UNESCO‑u. Iz vlastitog iskustva znam koliko je meni – a uvijek sam radila u malim muzejima – jako mnogo značilo to što sam mogla biti u kontaktu s kolegama iz drugih zemalja i poslušati njihova iskustva, koliko bolja, toliko i lošija od mojih.
Isto tako, mislim da se u čitavom svijetu, pa tako i kod nas, revidira ideja stalnih postava. Danas u svijetu ima mnogo muzeja koji pribjegavaju velikim tematskim izložbama koje onda i traju više godina, bez da pretendiraju biti stalnim postavom. Stalni postav zvuči kao nešto zahtjevno i iscrpljujuće.
Prmjer za takvu veliku izložbu koja zapravo zahvaća znatno širi rakurs je i naša izložba o o iseljavanju iz Istre u 20. stoljeću, gdje smo mi zapravo progovorili o životnim okolnostima u 20. st., o problemima koji su postojali za tadašnje ljude i razlozima njihovog iseljavanja. Na taj smo način dotaknuli puno poglavlja, na osnovu čega su nam mnogi posjetitelji rekli da imaju dojam da je riječ o izložbi o Istri u 20. stoljeću.
Razlog zbog kojeg u EMI-ju ipak želimo napraviti novi stalni postav jest taj što smo središnji etnografski muzej u Istri i što pomoću naznačivanja nekih osnovnih kulturnih karakteristika, posjetitelje, a pritom mnogo mislimo i na turiste, možemo potaknuti i da odu na različite lokalitete – primjerice u Ćićariju, na Labinštinu ili u Rovinj te da, oboružani tim inicijalnim saznanjima koje su dobili u našem Muzeju, dalje budu sami potaknuti da nastave otkrivati Istru na svoj način, individualno.
Mnogi smatraju da djelatnici u kulturi te djelatnici u turizmu ne surađuju dovoljno. Je li, prema Vašem mišljenju, ova suradnja dostatna ili bi trebala biti i bolja, kakva su Vaša iskustva i koja je uloga Vašeg muzeja, osim ove koju ste nam već otkrili, u povezivanju ovih sektora?
Intersektorska suradnja je hrvatska boljka već godinama i to je doista veliki problem. Pitanje je kako pomiriti činjenicu da funkcioniramo u spomenicima kulture, s činjenicom da želimo biti otvoreni prema turistima.
Suradnja s turizmom je možda više stvar mentaliteta, nego zakonskih i tehničkih ograničenja. Jednostavno, kultura se vrlo često doživljava kao stereotipizirana, kao proizvod koji se nudi turistima na statičan način. Mislim da su turistički djelatnici puno prečesto shvaćali kulturu kao neki začin, kao neki dodatni sadržaj. Međutim, kulturu treba shvatiti kao jednu podlogu gdje ćemo će se vršiti dvosmjerna komunikacija.
Vrlo često mi u muzejima imamo vrlo obrazovane posjetitelje koji žele s nama podijeliti i svoje iskustvo i svoju kulturu, pa treba zapravo vidjeti na koje sve načine možemo graditi tu komunikaciju, a ne im tek pasivno nuditi neke sadržaje.
Kada je riječ o našem muzeju, to znači organizaciju radionica za turiste, kako bi i oni mogli, primjerice, pokušati napraviti rakaljski lonac ili se okušati u sviranju instrumenata. Mislim da sve ove naše smotre folklora i priredbe gdje turisti pasivno gledaju što se zbiva, a da ne mogu i sami pokušati naučiti neke korake, zasvirati ili zapjevati, mislim da je to zapravo ne samo za njih loše, nego da to vodi i u svojevrsnu degeneraciju samih naših kulturnih dobara.
Koliko je i inače Vaš muzej otvoren i blizak građanima? Mogu li Vam se oni na neki način javiti, ukoliko imaju neke svoje upite ili Vam žele nešto poručiti? Što mislite, je li Centar za nematerijalnu kulturu Istre (CENKI) dovoljno vidljiv u očima javnosti?
U CENKI-ju smo imali i različita događanja za vrijeme Martinja, zatim smo imali i radionicu za studente na Filozofskom fakultetu gdje smo studente htjeli senzibilizirati za nematerijalnu kulturu, što je rezultiralo time da je stvorena grupa ljudi koji su prionuli izradi projekata na temu nematerijalne kulture.
Neke stvari i ne moraju ‘zvoniti’ jako u javnosti da bi bile efikasne. I sama nematerijalna kultura nije na taj način vidljiva da to nužno mora imati velikog odjeka. Ako pronađemo nekoliko ljudi u Pićnu i okolici ili bilo koju malu zajednicu koja surađuje s nama i razmjenjuje se s nama, nama je to već velika dragocjenost.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno umrežavanje i suradnja ustanova u kulturi? Sudjeluje li i EMI u umrežavanju istarskih muzeja i na koji način? Planirate li u budućnosti kakve projekte u suradnji s ostalim istarskim muzejima?
Ovo je važno, ne samo zbog krize koja sada i više podcrtava smislenost umreženog načina djelovanja, nego i zbog toga da se bolje upoznamo, da ne gledamo na muzeje samo kroz prizmu vlastitog iskustva i prostora.Umrežavanje stvara jednu kvalitetnu podlogu za razmjenu, bolje upoznavanje, uštede te veću kreativnost.
Mislim da na sve načine umrežavanje može biti samo dobro i pozitivno. Mi smo već imali izložbene projekte, kao što je bio projekt zajedničkog rada na izložbi, s Austrijskim etnografskim muzejom koji sadrži prvu istarsku zbirku, odnosno prvu zbirku koju su austrijski etnolozi krajem 19., početkom 20. stoljeća sakupili u Istri.
Nas dvije iz EMI-ja, još jedna kolegica i ja, te dvoje kolega iz Austrijskog etnografskog muzeja, zajednički smo mjesecima radili na izgradnji te izložbe koja je prvo bila pokazana u Austriji u dva navrata, u Beču i u Kittseeu, a onda i ovdje u Pazinu i potom u Zagrebu. Ovakav zajednički rad mnogo je značajniji od pasivne razmjene izložbi.
Istarski muzeji povezani su u okviru Koordinacije istarskih muzeja, a ona je već urodila s nekoliko značajnih projekata i u tom smislu smatram da smo doista avangardni u Istri. Ovu ideju jako je poticao i Vladimir Torbica, pročelnik Županijskog Odjela za kulturu koji je uvidio izrazitu smislenost umrežavanja istarskih muzeja.
Svaki istarski muzej sam za sebe često nema sredstva i mogućnosti napraviti jedan veliki projekt, no ukoliko se svi udružimo, onda se doista može stvoriti izložba kao što je ‘Ki sit, ki lačan’ ili neke druge izložbe, poput planirane izložbe na temu ljubavi i spolnosti koja bi trebala biti jedan sljedeći veliki projekt Koordinacije. Ovdje se biraju teme kod kojih svaki muzej može nešto pridonijeti, bez obzira na to kakav je tip muzeja – arheološki, etnografski ili gradski – svaki od njih može imati građu koja bi mogla ilustrirati navedene teme. Osim toga, Koordinacija bi mogla doprinijeti izgradnji centralnog depoa koji bi udomio muzejsku građu cijele Istre jer, zapravo je građa svakog muzeja naša zajednička građa.
Također, bilo bi dobro da imamo službu konzervatora, preparatora, muzejskih pedagoga, pa i kustosa, koji bi mogli praviti projekte po Istri, u raznim gradovima i u raznim prostorima, a ne bi nužno bili stalno vezani uz istu instituciju. No, kako bi se ostvarila jedna takva mobilnost, potrebno je ispuniti mnogo preduvjeta, od promjene Zakona o radu, do promjene mentaliteta naših muzealaca koji se polako, ali, ipak, sigurno mijenja.
Tekst:D.M / Foto: EMI
