Samostalna izložba Denisa Kraškovića

25.04.2013.

Pozivaju se zain­te­re­si­ra­ni na otvo­re­nje samos­tal­ne izlož­be Denisa Kraškovića, u orga­ni­za­ci­ji HDLU Istre, u petak 26.4. u 20h.  u Galeriji LUKA i Galeriji Anex, Istarska 30, Pula
Izložba će biti otvo­re­na do 15.05.2013.

denis

ČOVJEK ŽIVOTINJA BILJKA, Radovi 1993. – 2013.
‘Denis Krašković po mno­go je čemu izdvo­je­ni lik, poseb­na autor­ska epi­zo­da i svo­je­vr­stan enfant ter­ri­ble, hrvat­ske suvre­me­ne umjet­nič­ke sce­ne. Kraškovića se ne može svr­sta­ti niti u jed­nu stil­sku odred­ni­cu, kao što se ni nje­gov umjet­nič­ki rad ne može veza­ti uz stru­kov­no odre­đe­ni meti­je. Krašković kipa­ri, sli­ka, crta, bavi se ani­mi­ra­nim fil­mom, vide­om, eko­lo­škim tema­ma, piše blog na netu, pone­kad osvr­te na izlož­be, redo­van je disku­tant umjet­nič­kih i druš­tve­nih događ­ša­nja u zagre­bač­kom kafi­ću Sedmica koji mu je i neka vrsta dnev­nog boravka…

 
Da, ima nešto rene­san­s­nog u liku i dje­lu Denisa Kraškovića što može­mo pri­je sve­ga oči­ta­ti u nje­go­voj sves­tra­nos­ti i širo­kom spek­tru raz­nih zna­nja te nji­ho­ve pri­mje­ne u naj­češ­će neo­če­ki­va­nim kon­tek­s­ti­ma. Njegova sve­pri­sut­na duho­vi­tost bazi­ra­na na huma­nis­tič­kim nače­li­ma pri­bli­žu­je ga sves­tra­nom Homo luden­su tog doba, brit­kom i kons­truk­tiv­nom, a prvens­tve­no dobro­hot­nom komen­ta­to­ru svi­je­ta u kojem živi, onom tipu kro­ni­ča­ra koji su puni razu­mi­je­va­nja za lju­de i doga­đa­je svo­jeg doba, a kak­vih danas goto­vo da više nema.

 

Opisivati rado­ve Denisa Kraškovića i pri­la­zi­ti im sa isklju­či­vo kri­tič­kog rakur­sa, odnos­no for­mal­no stil­sko ana­li­tič­kim pre­ro­ga­ti­vi­ma, mis­lim da je uza­lu­dan posao. Denisov rad ne može se odvo­ji­ti od nje­go­va nači­na živ­lje­nja i raz­miš­lja­nja, odnos­no spe­ci­fič­ne duho­vi­tos­ti koja je nuž­no pos­ta­la i lig­ht motiv nje­go­va biva­nja. Silom ga trpa­ti u ispro­fi­li­ra­ne stil­ske ladi­ce (figu­ra­ci­ja, hiper­re­ali­zam, pop-art, nadre­ali­zam…) pot­pu­no je nepo­treb­no, prem­da u nje­go­vom stva­ra­laš­tvu nala­zi­mo nave­de­na upo­ri­šta i utjecaje.

 
Denis je zanim­ljiv sam po sebi. On je dois­ta zna­ti­želj­no, duho­vi­to i poma­lo zlo­čes­to dije­te kao i nje­gov ime­njak iz slav­nog stri­pa Hanka Ketchama, ali narav­no uz onaj potre­ban odmak i nad­grad­nju koja čini raz­li­ku izme­đu umjet­ni­ka i onih koji to nisu. Evidentan je u Kraškovićevoj umjet­nos­ti onaj dodat­ni touch, onaj uteg koji će pre­vag­nu­ti na stra­nu arti­fi­ci­jel­ne zbi­lje koju Denis zna­lač­ki odva­ja, pa i dis­tan­ci­ra od sva­kod­nev­nos­ti kako bi je na taj način mogao komen­ti­ra­ti. Njegov umjet­nič­ki rakurs odi­še dobrim vibra­ci­ja­ma koje se zas­ni­va­ju na baj­ko­vi­tos­ti i infan­ti­liz­mu (nika­ko ne infan­til­nos­ti), te na otvo­re­nos­ti i iskre­nos­ti pri­če koja toli­ko nedos­ta­je današ­njim umjet­ni­ci­ma. Njegove veli­ke skul­p­tu­re smje­šte­ne u jav­nim pros­to­ri­ma (kit, morž, janje) pos­ta­le su omi­lje­ne dje­čje igrač­ke, koja su sa tim rado­vi­ma uspos­ta­vi­la odli­čan dija­log prvens­tve­no zahva­lju­ju­ći dobrim vibra­ci­ja­ma, nepo­sred­nos­ti, sim­pa­tič­nos­ti i pros­to­duš­nos­ti čime te skul­p­tu­re odi­šu. Djecu ne može nit­ko pre­va­ri­ti, a ona su podi­gla pal­če­ve viso­ko gore za stva­ra­laš­tvo Denisa Kraškovića. Sam pos­tav tih skul­p­tu­ra uka­zu­je na auto­ro­vu duho­vi­tost (kit na Jarunu) i eko­lo­ško – huma­nis­tič­ku kom­po­nen­tu auto­ro­va rada, jer morž i janje smje­šte­ni ispred zagre­bač­kog trgo­vač­kog Arena cen­tra, jedi­ne su kom­po­nen­te koje tom otu­đe­nom i katas­tro­fal­no izve­de­nom urba­nis­tič­ko – arhi­tek­ton­skom kom­plek­su dono­se trag ljud­skos­ti. (…) U sva­kom slu­ča­ju Krašković je jedins­tven i pozi­tiv­no pomak­nut umjet­nik bez čijeg bi opu­sa hrvat­ska suvre­me­na umjet­nič­ka prak­sa bila znat­no zaki­nu­ta. On je onaj potreb­ni korek­tiv­ni ele­ment koji će barem donek­le ople­me­ni­ti i ubla­ži­ti pre­tje­ra­nu seri­oz­nost, akti­vi­zam i soci­olo­ško – poli­tič­ki govor kojim obi­lu­je naša suvre­me­na umjet­nost, a to čini svo­jom duho­vi­toš­ću, pro­fi­nje­nom iro­ni­jom, opti­mis­tič­nim svje­to­na­zo­rom i lju­bav­lju koja nam svi­ma danas i te kako nedos­ta­je.’ (iz tek­s­ta Mladena Lučića)

 

[lang_hr]
Denis Krašković rođen je 1972. godi­ne u Zagrebu. Maturirao je na zagre­bač­koj Školi za pri­mi­je­nje­nu umjet­nost i dizajn gdje je i pre­da­vao na Kiparskom odje­lu od 1996. do 2007. godi­ne. 1994. godi­ne diplo­mi­rao je kipar­stvo na ALU u Zagrebu, u kla­si prof. Stanka Jančića. Od 2007. godi­ne radi kao docent na Likovnom odsje­ku Umjetničke aka­de­mi­je Osijek, gdje pre­da­je pred­met kipar­stvo. 2010. godi­ne magis­tri­rao je na Akademiji za likov­no umjet­nost u Ljubljani iz pred­me­ta kipar­stvo kod men­to­ra prof. Jože Barišija. Dobitnik je neko­li­ko nagra­da, izme­đu osta­lih i Grand prixa Salona mla­dih u Zagrebu 2000. g. Izlagao je na broj­nim samos­tal­nim i skup­nim izlož­ba­ma u zem­lji i inozemstvu.

[/lang_hr]