Dragana Sapanjoš
[lang_hr]Konceptualna umjetnica Dragana Sapanjoš iz Novigrada, nakon završene Likovne akademije Brera ostaje živjeti i raditi u Milanu. Prošle godine proglašena je jednom od troje najboljih mladih umjetnika u Italiji, a samostalno izlaže od 2000. godine.[/lang_hr]
[lang_hr]Završila si Likovnu akademiju u Milanu, smjer slikarstvo, ali područje tvog djelovanja je konceptualna umjetnost. Pretpostavljam da nije lako ljudima objasniti čime se točno baviš…
Dakle, kako bi najbolje objasnila tvoje zanimanje?[/lang_hr]
[lang_hr]- Slažem prizore, postavljam pitanja, prevodim riječi i slike, kopam po tamnoj strani objekta kako bih vidjela njegovu ljepotu i sve to samo kako bih naučila više cijeniti svjetlost ili, pak, da osvijetlim mrak kako bih napokon ugledala njegovu formu. Zamisao bira medij. Svaki rad je jedna priča, zamisao, prizor situacije djela te kao takav sačinjen je od više fragmenata i stanja.[/lang_hr]
[lang_hr]Koju vrstu konceptualne umjetnosti preferiraš?[/lang_hr]
[lang_hr]
– (smijeh) Koju vrstu konceptualne umjetnosti? Preferiram dobru umjetnost, zahtjevnu, onu koja smeta, koja te navede da samog sebe dovedeš u pitanje, onu koju odneseš kući i o kojoj razglabaš i za vrijeme večere, jer ne možeš da to ne učiniš.[/lang_hr]
[lang_hr]Konceptualni umjetnici nerijetko crpe ideje iz filozofije, psihoanalize, feminizma i politike. Što tebe najviše inspirira? Koju poruku želiš prenijeti svojim radovima?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Mislim da svatko od nas crpi ideje “iz susjedstva”. No, pitanje je kako to prenijeti na drugu leksičku skalu. I filozofija i psihoanaliza, i feminizam i politika u istoj mjeri kao i gradska rasvjeta i krajolik su u širokom smislu dio naše svakodnevnice. Oni su odraz vremena. Treba ih pročitati, potrčati ispred njih te iz nove perspektive nadgledati stvari i iz toga oformiti rad.[/lang_hr]
[lang_hr]Dobitnica si više nagrada i priznanja, među kojima je i ona jednog od troje najboljih mladih umjetnika u Italiji. Koju bi izdvojila kao tebi najvažniju? Koliko su važna priznanja?[/lang_hr]
[lang_hr]
– 2010. godine osvojila sam „Studio grant“ u prostorima Viafarini, odnosno dobila sam mogućnost besplatnog korištenja studija u Milanu na tri mjeseca te stipendiju Udruge talijanskih kolekcionara ACACIA za produkciju rada. Trenutak u kojem je ta nagrada stigla čini od nje jednu od većih i značajnijih koje sam dobila.[/lang_hr]
[lang_hr]Nagrade su bitne, no sve može biti viđeno kao nagrada ili priznanje. Meni je osobno najveća “ona skoro slučajna”; koja nekoga tko nije iz “svijeta umjetnosti” preobrazi u ljubavnika umjetnosti, a koji će kroz vrijeme sigurno postati njezin ljubitelj.[/lang_hr]
[lang_hr]Nakon fakulteta ostala si živjeti i raditi u Milanu. Kakve su mogućnosti za mlade umjetnike u Italiji? A kod nas?[/lang_hr]
[lang_hr]
– U Italiji si sam moraš stvoriti uvjete. Kako je? Teško je. Kao i svugdje ima milijun mikro faktora koji utječu na mogućnosti koje će ti se otvoriti ili zatvoriti.
Prije svega treba imati rad, to je naravno neophodno, ali se onda i tamo kao i tu, moraš naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. Konkurencija je velika, nema udruga ili institucija koje ti plaćaju zdravstveno ili mirovinsko osiguranje… za koje nije nikada nitko ni pitao dok nisam došla tu. Nema poklonjenih gradskih prostora za studio. S druge strane, upravo se iz tih razloga stvorilo tržište u kojem se ne prodaje ukrasna slika ili trodimenzionalni suvenir. Postoje privatne galerije (koje žive samo od prodaje umjetničkih radova) i poludržavne ili rijetko državne institucije (koje fondove dobivaju od regije, grada i privatnih sponzora). Na tebi je, odnosno bolje rečeno na tvom radu, da se izbori za vidljivo mjesto u gužvi. No, uz sve to, ipak, postoji ideja kulture koju naprijed uvijek vuku pojedinci kojima je to u interesu, a ne država. Također, radi se konstantno na približavanju umjetnosti “puku”, na generiranju nove publike i samih kolekcionara kako bi se alimentiralo postojeće i konstantno stvaralo novo tržište i samim time potražnja, koje bi u konačnici omogućilo umjetnicima da rade.
A kako je kod nas? Ne znam… komplicirano i meni u neku ruku nelogično logično.[/lang_hr]
[lang_hr]Uspijevaš li živjeti od svojeg rada?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Jako teško, ali ne posustajem.[/lang_hr]
[lang_hr]Kako ocjenjuješ scenu suvremene umjetnosti u Istri? Postoji li ona uopće?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Ima jako dobrih umjetnika u Istri, ali kao da imamo neku socijalističku sjenu koja nas prati i u kojoj mora biti za svih mjesta. Nemamo klasifikacije. Primjerice, u nogometu postoji prva, druga, treća liga, juniori i seniori, a tu konkretno smo stavljeni svi na isti teren… ponekad čak bez lopte.[/lang_hr]
[lang_hr]Na čemu trenutno radiš? Gdje se vidiš u bliskoj budućnosti?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Zidaš uvijek istu kuću, za koju ne postoji definirani projekt, za koju se ne zna koliko će imati ni katova ni prozora. Sazidala sam temelje i ofarbala ih, momentalno živim u njenom prizemlju i gradim armirane, betonske stepenice koje bi me dovele na prvi kat. Pokušat ću na nju montirati kotače kako bi me silom inercije negdje drugdje povela ili odlučila ostaviti tu.[/lang_hr]
Tekst: Lorna Zimolo
Foto: privatna arhiva Dragane Sapanjoš
