Stručno osposobljavanje za rad – za koga i za što?
[lang_hr]Piše: Sonja Švec Španjol[/lang_hr]
[lang_hr]Tekst preuzet s http://perceiveart.com/home/strucno-osposobljavanje-za-rad-za-koga-i-za-sto/[/lang_hr]
[lang_hr]Ovaj tekst je nastao na temelju vlastitog iskustva i iskustva bliskih kolega i prijatelja koji su u istoj ili srodnoj struci odradili stručno osposobljavanje. Činjenice i iskustva koja su iznijeta u tekstu ne odnose se na sve muzeje i galerije, već je riječ o pojedinačnim slučajevima. U tekstu nema imenovanja i prozivanja, jer je cilj članka ukazati na niz nepravilnosti koje je nužno ispraviti, te istaknuti prava i obveze kako poslodavca, tako i pripravnika, a sve kako bi slijedeće generacije koje će proći program stručnog osposobljavanja bile upoznate sa svojim pravima.[/lang_hr]
[lang_hr]
Osnovne odrednice stručnog osposobljavanja[/lang_hr]
[lang_hr]
Ako razmotrimo svrhu i koncept stručnog osposobljavanja ono u teoriji i nije tako loše, posebice za povjesničare umjetnosti koji žele raditi u muzejima, jer praktični dio obrazovanja na fakultetu, barem u mojoj generaciji, baš i nije bio zastupljen. Princip stručnog osposobljavanja za rad bez uspostave radnog odnosa je u glavnim crtama sljedeći – stručno se može osposobljavati osoba bez radnog iskustva u zvanju za koje se obrazovala, koja mora biti prijavljena na Zavodu za zapošljavanje kao nezaposlena osoba i mora zadovoljiti uvjete koje je propisala ustanova koja traži kandidate za stručno osposobljavanje. Zatim potpisujete zadužnicu na 50.000 kn za slučaj raskida ugovora koji sklapate u dva primjerka – jedan s ustanovom u kojoj se stručno osposobljavate i jedan sa Zavodom za zapošljavanje. Ustanova u kojoj odrađujete stručno osposobljavanje dobiva poticaje za to što vas je uzela i dužna vam je uplaćivati socijalno i mirovinsko osiguranje, a HZZ vam mjesečno isplaćuje 1.600 kn za prijevoz i hranu. Ustanova vam mora osigurati mentora, te se obavezuje da će vas osposobiti za poslove u struci za koju ste se školovali. Vaša je, pak, obaveza u roku godinu dana po završetku stručnog osposobljavanja položiti stručni, odnosno državni ispit. Navedeni uvjeti bili su na snazi 2011. godine kada sam bila u programu stručnog osposobljavanja, te ne znam koliko su se od onda do danas promijenili.[/lang_hr]
[lang_hr]
Stručno osposobljavanje – u teoriji[/lang_hr]
[lang_hr]
Problemi koji se javljaju u programu stručnog osposobljavanja su višestruki. Navodno postoji upravni i inspekcijski nadzor koji bi trebao s vremena na vrijeme provjeravati da li je došlo do zlouporabe ovakvog programa, ali ga, prema mojem osobnom iskustvu u instituciji u kojoj sam se osposobljavala, nitko ne provodi. Ono što pripravnici (kolokvijalni naziv za osobe na stručnom osposobljavanju, iako vi to zapravo i niste, jer su mogućnosti za zapošljavanje u istoj instituciji praktički nemoguće) često ne znaju da se na njih odnose sve odredbe Zakona o radu, osim u dijelu vezanog uz plaću, jer plaću ne dobivaju. Tako da, primjerice, imaju pravo na godišnji odmor i na bolovanje, te na dnevnu polusatnu pauzu. Isto tako, poslodavac nema pravo od pripravnika tražiti prekovremeni rad, osim u slučaju da je pripravnik na to pristao pismenim putem.[/lang_hr]
[lang_hr]
Iako ne zvuči idilično raditi godinu dana puno radno vrijeme za 1.600 kn mjesečno, to bi zapravo bilo puno lakše i stimulativnije odraditi ukoliko bi bilo u formi pripravničkog staža nakon kojeg znate da vas čeka plaćen posao u istoj ustanovi, naravno pod uvjetom da se dokažete radom i sposobnostima.[/lang_hr]
[lang_hr]
Stručno osposobljavanje – u praksi[/lang_hr]
[lang_hr]
Realnost je, međutim, puno okrutnija – ne samo da vas u većini slučajeva ne čeka potencijalni posao, nego se i stručno osposobljavanje svede na izrabljivanje besplatne radne snage, odnosno mladih ljudi željnih učenja. Tako pripravnici u muzejima rade sve – od kuhanja kave, fotokopiranja, izvršavanja dužnosti tekliča, a ponajviše čuvara prostora, jer veći broj institucija je pametno zaključio da im je jeftinije uzeti osobe na stručno osposobljavanje nego plaćati studente za taj posao. Ne kažem da je to ispod naše razine, ako bi to trebali biti tek sporadični poslovi, uz primarno stjecanje znanja i iskustva zbog kojeg smo došli u ustanovu, jer se u suprotnom javlja određena ogorčenost i besmislenost cijelog koncepta. U dosta slučajeva riječ je o mladim visokoobrazovanim ljudima koji rade puno radno vrijeme za de facto nula kuna plaće, a iako potpišu ugovor u kojem im se jamči stručno osposobljavanje u struci, često nakon njega izađu na stručni ispit, bez da su imali priliku voditi dokumentaciju, organizirati edukativne radionice, a o organizaciji izložbi da i ne govorim. Mladi pripravnici koji bi se trebali osposobiti za kustose ili dokumentariste i ostala muzejska zvanja, te raditi sa starijim i iskusnijim kustosima učeći od njih, bivaju svedeni na razinu redara informatora i rade u periodu kad i čuvari prostora i blagajnici. Kontakt s kustosima je, kako iz mojeg, tako i iz iskustva kolega s kojima sam na ovu temu razgovarala, minimalan ili nepostojeći, a od struke ne nauče ništa. Naravno, nije svugdje tako, čula sam i svijetle primjere, no jednostavno u našoj struci ima previše takvih slučajeva da se o njima ne bi govorilo. Divni su primjeri kada dobijete kvalitetnog kustosa za mentora koji vas je spreman podučiti struci jer u vama vidi kvalitetnu mladu radnu snagu, a ne opasnu konkurenciju koju treba što prije istrijebiti, no pitanje je koliko je takvih slučajeva? Druga krajnost s kojom se pripravnici susreću je da vas od prvog dana stručnog osposobljavanja zatrpaju nizom poslova, a da vas nitko nije adekvatno uputio u način rada i funkcioniranja muzeja, pa kada improvizirate i pod velikim stresom pokušavate izvući maksimum iz informacija kojima raspolažete, ukoliko na redovnoj bazi ne čitate misli kustosa ili autora čiju izložbu pripremate u njegovo ime, morate slušati ispade uzrujanih kolega jer njihov posao niste izveli prema njihovim zamislima. Onaj dio regulative gdje poslodavac nema pravo od vas zahtijevati da radite prekovremeno ukoliko sami na to pismeno ne pristanete ne drži vodu, jer se, naravno, očekuje da ćete raditi prekovremeno, a posebice uoči postavljanja velikih izložbi.[/lang_hr]
[lang_hr]
Nepostojeće sankcije za poslodavce[/lang_hr]
[lang_hr]
Zanimljivo je kako je poslodavac kada nema kontrole i sankcija spreman maksimalno iskoristiti situaciju, pa tako “zaboravi” reći pripravnicima da imaju pravo na godišnji i bolovanje. I ne samo to, nego ako sami provjerite regulativu i usudite se uzeti bolovanje nakon ozbiljne operacije, taj isti poslodavac vam savjetuje da se bolovanje vodi kao vaš godišnji odmor, unatoč činjenici da ste mu doznake za bolovanje dostavili pravovremeno. Kada se i tom pokušaju oduprete, slušate prozirno objašnjenje da počinje sezona turista i da im ne koristite ležeći doma oporavljajući se od operacije, jer netko mora čuvati prostor.[/lang_hr]
[lang_hr]
Dokle točno seže granica okrutnosti i drskosti? Ako se tako odnose prema ljudima koje ne plaćaju, bojim se pomisliti što je s maltretiranjem ljudi koji rade za plaću, pa im se poslodavac prijeti kako trebaju biti zahvalni što su prijavljeni i dobivaju redovno plaću (što bi inače trebalo ići u osnove poslovnog odnosa), jer pola Hrvatske nema tu sreću pa smatraju kako ih mogu maltretirati i izrabljivati do krajnjih granica?[/lang_hr]
[lang_hr]
Program za mlade ljude ili za poslodavce?[/lang_hr]
[lang_hr]
Sve u svemu, zaključak je sljedeći – program pogoduje samo i isključivo poslodavcu koji se u danim uvjetima pretvara u tiranina iskorištavajući mladu radnu snagu maksimalno, ne mareći za njihovu dobrobit i za ugovorne obaveze koje su potpisali, jer znaju da neće snositi nikakve posljedice, da će sve prešutno završiti i da će oni u konačnici najviše profitirati. Sigurno ćete se zapitati – zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga, zato što je Hrvatska jako mala sredina, a Zagreb je daleko od metropole. Muzeji, galerije i ostale kulturne ustanove vrlo su usko povezane, pa da vidimo kako će osoba koja se usudi požaliti na neljudske uvjete i svakodnevno maltretiranje prilikom stručnog osposobljavanja dobiti posao u struci? Koja je svrha stručnog osposobljavanja ako nas nakon godinu dana sve lijepo vrate na burzu? Osposobljeni smo za nešto što nam nitko nije dao priliku raditi. Naučili smo kako muzej/galerija funkcionira, upoznali smo sadržaj zbirki, uhodali se sa životom jednog muzeja i nemamo nikome to znanje i iskustvo prenijeti, nemamo šansu dalje rasti i razvijati se. Nego nas vrate na burzu gdje onda imamo još manje prilika pronaći posao, jer sada svi traže osobe za stručno osposobljavanje, a naravno, kada ste ga jednom odradili, više ne smijete, jer bi, u protivnom, vjerojatno svi doživotno radili za 1.600 kn.[/lang_hr]
[lang_hr]
Budućnost izgubljene generacije[/lang_hr]
[lang_hr]
Kakva nam je, dakle, budućnost? Prije nekog sam vremena pročitala članak o tome kako je moja generacija rođena 80-tih godina definirana kao “izgubljena generacija”. Razlog takvom opisu leži u činjenici da, ukoliko se nešto u državi i promijeni, te počne zapošljavanje većeg broja ljudi, posao će dobiti mladi ljudi koji su tek diplomirali, a mi ćemo biti u našim tridesetima s godinom dana radnog iskustva koje nitko neće htjeti uzeti u obzir jer smo, valjda, već prestari?[/lang_hr]
[lang_hr]
Da je program stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa u startu bio kvalitetnije i detaljnije razrađen, s primjerice uvjetom da ustanova može uzeti tri osobe na stručno osposobljavanje, ali pod uvjetom da nakon godinu dana mora zaposliti dvije od njih, ovaj program bi imao smisla, uz redovno praćenje kvalitete provedbe programa i provjera zloporaba istog. A ovako… samo se krasno birokratski uklopio u atmosferu nezaposlenosti bez nekih naznaka bolje i svjetlije budućnosti.[/lang_hr]
