Report: “Čefuri raus!”
[lang_hr]U petak, 21. veljače, s početkom u 19 sati, pred prepunom dvoranom Kina Valli, premijerno je prikazan film „Čefuri raus!“, mladog i talentiranog pisca, scenarista i redatelja Gorana Vojnovića, čiji je istoimeni roman, izdan prije nekoliko godina u Sloveniji, oborio sve rekorde čitanosti.[/lang_hr]
[lang_hr]
Film prati svakodnevicu četvorice mladića, koji odrastaju u ljubljanskom naselju Fužinama, unutar nesređenih obitelji i njihovog patrijarhalno-ruralnog, „balkanskog“ naslijeđa. Mladići su svjesni tko su, što su – i odakle su, pa tako (i) sami sebe zovu čefurima, šljamom. No, dok na svakom koraku (paranoično) iščekuju provokacije, uvrede, nepravdu i, što je najgore od svega, potpunu indiferentnost „pravih“ Slovenaca, ne uspijevaju osvijestiti da, mladenački bijesni i frustrirani, i sami provociraju okolinu svojim eskapadama i povremenim ozbiljnijim ispadima, pritom se savršeno uklapajući u predrasude i stereotipe koje ista okolina gaji prema njima i njima sličnima.[/lang_hr]
[lang_hr]
U središtu je radnje sedamnaestogodišnji Marko, perspektivni mladi košarkaš, čije nevolje započinju nakon što ga trener uhvati s cigaretom u ruci i zaključa mu vrata pred nosom, konstatirajući pritom da dođe natrag kad bude bio spreman trenirati košarku, a ne prkositi autoritetima i sukobljavati se s protivničkim igračima.[/lang_hr]
[lang_hr]
Očekivano, Marko to doživi kao još jednu u nizu nevjerojatnih nepravdi, budući da je košarkaški teren jedno od rijetkih područja gdje se osjeća svoj na svome i budući da incident s cigaretom smatra tek povodom, a trenerovu konstantnu netrpeljivost interpretira sasvim drugačije. Kako bi dao oduška svom (pravednom) gnjevu, napije se s prijateljima, završi u gradskom autobusu, gdje pijan i nesuvisao, tek fizički prisutan, svjedoči tome da njegovi podjednako pijani prijatelji uznemiruju druge putnike, što naposljetku kulminira vozačevim pozivom policiji. Dvojica uspijevaju pobjeći, dok Marko i jedan od prisutnih prijatelja, Aco, završe u policijskoj postaji.[/lang_hr]
[lang_hr]
Referirajući se na spomenutu scenu, Vojnović je tijekom kratkog razgovora nakon projekcije filma otkrio da je svojedobno također završio na razgovoru u policijskoj postaji, obzirom na to da je uznemirio duhove svojim romanesknim prikazom rigidnosti slovenske policije. Također, nakon što je uspio dokazati da su svi likovi fiktivni, a sve slučajne podudarnosti uistinu slučajne, autor je priznao da se nemalo iznenadio, uvjerivši se u to da među dosjeima i „nije bilo toliko prezimena na –ić“, koliko je očekivao, što će reći da je i njegova predrasuda o tome kako slovenski policajci gaje predrasude prema „balkanskim kriminalcima“ bila – tek predrasuda. Da se pretpostaviti da je scena u filmu znantno ublažena i tek suptilno nagoviještava što se u postaji uistinu dogodilo upravo iz istog razloga.[/lang_hr]
[lang_hr]
Jedna je od presudnih okosnica filma svakako odnos na relaciji otac-sin, odnosno sve klasične pogreške potencirane srazom generacije stasalih unutar Titove Jugoslavije, kada se moglo „zajebavat’ i dobro živjeti“, s generacijom koja se nastoji definirati usred tranzicije i postsocijalističke neimaštine koja je katkad gotovo apsurdna (parafrazirajući Marka, u stanovima obitelji s kojima dolazi u doticaj, jednako kao i u njegovoj vlastitoj, uvijek postoji jedan jedini televizor koji je vječiti uzrok svađama i sukobima, budući da svatko želi gledati nešto drugo, a nema se za još jedan tv prijemnik, što je podjednako apsurdno i smiješno). Markovog oca Radovana tako je utjelovio bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je sjajno ilustrirao tipičnog, prepoznatljivog supruga i oca s naših prostora, tradiocionalnog patris familias, u svojoj biti dobrostivog i dobronamjernog, no izuzetno teške naravi, tvrdoglavog i nesklonog pokazivanju emocija. Markov otac, nesuđeni nogometaš, planira svijetlu budućnost svoga sina u profesionalnim košarkaškim vodama, pritom se uopće ne interesirajući za sinovljeve osjećaje, planove i/ili potrebe. Pri konačnoj konfrontaciji s Markom i njegovom provalom emocija, nakon što je Markov prijatelj Aco iz osvete pretukao vozača gradskog autobusa, koji ih je, iako „njihov“, prijavio policiji, noć prije no što će Marka smjestiti na vlak za Bosnu, Radovan ostaje distanciran i rezerviran, čineći svome sinu isto ono što je njegov otac učinio njemu dvadesetak godina prije i, koje li ironije, čineći svome sinu isto to što je on, kao sin, ocu zamjerao čitav život – naime, uskraćujući Marku priliku da se opravda, da objasni svoje motive (kakogod isti pogrešni i infantilni bili), u krajnjem slučaju, da uspije „postati čovjek“ na neki svoj način.[/lang_hr]
[lang_hr]
Došavši u Bosnu, daleko od obitelji, prijatelja i podcjenjujuće okoline, sam sa sobom, Marko momentalno shvaća da je i ondje tek nepoželjan stranac, jednako kao što je to bio u Ljubljani. Upravo je u istom suptilan sukus čitave priče – identitet je nešto posve osobno, nešto nevezano za druge ljude i prostore, što gradimo prvenstveno prihvaćanjem i definiranjem vlastite individualnosti, a ne kroz prizmu (ne)odobravanja okoline.[/lang_hr]
[lang_hr]
Autor se nakon projekcije filma duhovito pozabavio povlačenjem paralela između glavnog protagonista i sebe te otkrio neke detalje sa snimanja filma, rekavši da je iznimno zadovoljan glumcima i njihovim interpretacijama likova, unatoč tome što su tijekom filma mlađi glumci neočekivano razvili svoj „čefurski“ sleng, koji je u konačnici bio razumljiv samo njima samima, a glumački su veterani u ponekim trenucima odbacivali zadani scenarij i iznenadili i samog autora svježinom, životnošću i britkošću svojih izmjena i nadopuna.[/lang_hr]
[lang_hr]
Vidno zadovoljna publika pozdravila je autora aplauzom te nastavila druženje s istim u predvorju kina u ugodnoj atmosferi, uz poneku čašu vina i prigodan – burek.[/lang_hr]
[lang_hr]Tekst: Nives Galić[/lang_hr]
