Turbo folk je uvijek istočnije od nas
Predavanje dr. sc Ane Hofman, etnomuzikologinje i znanstvene suradnice u Centru za interdisciplinarna istraživanja SAZU u Ljubljani, naslovljeno „I Broz je živio u epohi Lepe Brene. Turbo folk kao jugoslavensko glazbeno nasljeđe?“ održano je jučer, 29. svibnja na pulskom Sveučilištu. Kako se turbo folk obično prepoznaje, definira i kontekstualizira kao stanoviti glazbeni „hibrid“, iznikao (i izmaknuo kontroli) na Balkanu nakon kolapsa socijalizma, kroz prizmu tranzicijskih i društvenih transformacija koje su uslijedile, predavačica se odlučila za obrnuti pristup problematici. Naime, većina studija fenomen turbo folka koncipira kao postmodernistički projekt te se isti promišlja iz postjugoslavenske perspektive, a ne kroz diskurse o novokomponiranoj glazbi socijalističke Jugoslavije, implicitnoj prethodnici turbo folka.
Početke turbo folka kao „spoja nespojivog“, odnosno specifične mješavine žanrova koju je teško raščlaniti i definirati, poneki teoretičari vežu se uz osamdesete godine dvadesetog stoljeća te pojavu Lepe Brene na jugoslavenskoj glazbenoj sceni, odnosno uz 1988. i novotvorenicu turbo folk koju je izmislio i promovirao Rambo Amadeus, osvrćući se na tadašnje društvene tijekove. Treća opcija turbo folku pridaje etnonacionalni kontekst, smještajući ga u rane devedesete godine 20. stoljeća, kroz prizmu kolapsa zajedničkog medijskog prostora bivše države.
Predavačica je konstatirala kako je izvjesno da je već pet desetljeća, od 60-ih godina 20. stoljeća pa sve do danas, vidljivo perpetuiranje identičnih kritičkih narativa. Turbo folk danas, kao i novokomponirana narodna muzika svojedobno, služi kao poligon za estetske i ideološke predrasude te platforma za redefiniranje pozicija moći. Bez obzira na veliku popularnost, hiperprodukciju i tržišne uspjehe koje je „folklor prijelaznog razdoblja“ postizao od samog početka (50-ih i 60-ih godine prošlog stoljeća), država je ograničavala prisutnost „hibridne kreacije“ niske kulturno-umjetničke i edukativne vrijednosti u medijima. Također, i tada se smatralo da su većinski dio publike „urbani seljaci“, odnosno, pojedinci niskog obrazovanja i ruralnog podrijetla koji se ne uspijevaju prilagoditi urbanoj sredini u koju su doselili. Banalna tematika (odnosno, idejna neutralnost) i komercijalni karakter spočitavali su se tada novokomponiranoj narodnoj muzici, njenim autorima, izvođačima i izdavačima, baš kao što je danas slučaj s turbo folkom te potrošačkom kulturom i instant zaradom koju isti implicira.
U 21. stoljeću, međutim, pojavljuju se i feministička kritika i „kritika kritike“, koje se bave emancipacijskim potencijalom, kao i potencijalom osnaživanja transrodnih identiteta prisutnim u turbo folku, odnosno propituju elitističku poziciju kritike turbo folka.
Predavačica se također osvrnula na politiku prostora i tradicionalno povezivanje novokomponirane narodne muzike, a posljedično i turbo folka s marginaliziranim prostorom „kafane“. No, nikada se nije dogodio nagli prijelaz turbo folka iz kafane u elitne klubove, odnosno čak i dvorane za izvedbe klasične glazbe 60-ih i 70-ih godina izvođači novokomponirane narodne glazbe nastupali su u prominentnim prostorima.
Sumirajući sve to, nameće se zaključak da usprkos svojoj zloglasnoj reputaciji turbo folk do daljnjeg ostaje najrazvikaniji, najkontroverzniji i najprofitabilniji balkanski izvozni proizvod (bez obzira što je Balkan uvijek „negdje istočnije“ – svima onima koje zapadni susjedi smatraju Balkancima) kojim uspješno „kolonizira“ ciljanu publiku, jednako kao što se uspješno transformirao i nadživio sve znanstvene diskurse, estetske valorizacije i dramatične društvene promjene kojima je posvjedočio.
Tekst: Nives Galić
