Premijera „Priča koje valja pripovijedati“
U sklopu 20. MKFM‑a, Međunarodnog kazališnog festivala mladih, sinoć je u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula premijerno odigrana predstava “Priče koje valja pripovijedati”. MKFM je nastao s ciljem poticanja mladih Puljana i Istrana da se radom u festivalskim radionicama približile svemu što čini kazalište, ali i da studentima kazališne umjetnosti i već afirmiranim kazališnim djelatnicima ponudi jedan «drugačiji» način učenja i stjecanja novih vještina. Od 2008. MKFM je podijeljen na dva pod-festivala: Školu plesa i Pulski Forum – festival primijenjenog kazališta, u potpunosti posvećen Kazalištu potlačenih – socijalno angažiranom interaktivnom kazalištu kojeg je razvio brazilski redatelj Augusto Boal. Tako su i “Priče koje valja pripovijedati” dio programa Pulskog Foruma, a predstavljene su kao „postindustrijsko pučko kazalište“ ili „društveno angažirana komedija“. Prvotna nakana redatelja, Aleksandra Bančića, bila je da se predstava održi u MMC‑u Luka, ali zbog tehničkih poteškoća u zadnji tren je premještena na Malu scenu INK‑a. Bančić je ujedno zaslužan i za originalan prijevod teksta na mješavinu književnog hrvatskog i čakavštine, pa tako naslov u predstavi postaje „sakramenske štorije ki jih rabi povidati“.
“Priče…” (ili Historias para ser contadas) su satirično djelo koje je 1956. napisao argentinski dramaturg Osvaldo Dragún (1929. – 1999.) i smatraju se jednim od temeljnih djela južnoameričke drame 20. stoljeća. Iako nas od nastanka teksta dijeli više od pola stoljeća i velika prostorna udaljenost, on se može u potpunosti preslikati i na našu današnjicu. Sastoji se, u stvari, od tri zasebne priče (Priča o jednoj upali, ženi i dva muškarca, Priča o tome kako se naš prijatelj Panchito González osjećao krivim za epidemiju kuge u Južnoafričkoj republici, te Priča o čovjeku koji se pretvorio u psa) koje govore o čovjekovu suočavanju sa svojim slabostima i okolnostima unutar dehumaniziranog, neprijateljskog, indiferentnog društva (proces koji Dragún naziva animalizacija), o vremenu u kojemu se čovjekova humanost žrtvuje radi novca i pukog preživljavanja. „Ne moren, moran delati“, odnosno „ne mogu, moram raditi“ fraza je koju danas sve češće koristimo, dok nam životi prolaze a da ih i ne živimo, zarobljeni u mrežu „radnih obaveza“ i straha za egzistenciju svoje obitelji. Danas se pošteni rad podcjenjuje i sve se, uz što šareniji dizajn omota, može kupiti i prodati. Selo i proizvodne djelatnosti propadaju, razvija se samo uslužna djelatnost; trgovina i turizam koji ljude svode na potplaćene sluge.
Ova predstava u stilu teatra apsurda želi potaknuti gledatelje na razmišljanje o umirućoj kulturi proizvodnje (odnosno, kreativnog izražavanja uopće), o tome kako se od naroda koji je bio ponosan, kreativan, konstruktivan, stvara masa izgubljenih, depresivnih ljudi koji su spremni na sve kako bi preživjeli (pa čak i pretvoriti se u psa ili unesrećiti druge ljude zbog svoje financijske koristi). Njena socijalna estetika govori socijalno potlačenima, svima koje je takvo društvo dovelo na rub egzistencije ne shvaćajući da tako uništava i sebe, jer smo svi povezani. Predstava “Priče koje valja pripovijedati” donosi nam tu univerzalnu istinu, vidljivu danas još i naglašenije u cijelom svijetu koji ubrzano uništava bankarsko-korporacijska elita, grabežljivci koji ne vide povezanost čovječanstva u „mrežu života“, ubrzano je uništavajući radi profita i vlastitih bijednih privilegija i pozicija na društvenoj ljestvici. O tim “pričama” treba govoriti, treba ih prenositi i osvještavati ljude za činjenicu da bez gospodarstva, bez proizvodnje, bez stvaranja (i stvaralaštva kao takvog) nećemo opstati, kao što bez rada i poštene naknade za njega ne opstaje ni čovjek.
Predstavu su ležerno odglumili Valter Roša, Ana Rumak, Šandor Slacki jr. i Teodor Tiani, uz autora glazbe Gorana Farkaša koji je svoja vesela poigravanja s cirkuskom glazbom i u nju upletenim istarskim motivima izvodio uživo na sceni, dodajući po potrebi i razne zvučne efekte. Jednostavnu scenografiju, sastavljenu od paleta i drugog industrijskog otpada, kao i kostime koji su se iz plavih radničkih trliža mogli u nekoliko jednostavnih poteza preobraziti u svečana odijela ili opremu kućanice, prema trenutnoj potrebi likova, osmislila je Kristina Nefat. Ina Kihli ručno je izradila brojne šarene rekvizite, a platna su oslikali članovi likovne sekcije učeničke zadruge “Šparoga” pulske Škole za odgoj i obrazovanje. Cirkuskim vještinama glumce je podučavala Irena Boljunčić Gracin, dok dizajn vizualnog identiteta predstave potpisuje Zvjezdana Vukić. Svima njima koje je publika na kraju predstave nagradila srdačnim pljeskom , redatelj je – umjesto uobičajenog cvijeća – poklonio po jednu pseću kost.
Reprize „Priča koje valja pripovijedati“ možete pogledati danas 9. i sutra 10. lipnja, također s početkom u 21 sat.
Tekst Daniela KNAPIĆ
