Balkanski pacijenti – “Područje bez signala” Roberta Perišića (urednik: Ivan Sršen, Zagreb: Sandorf, 2015.)
Književne turneje u okvirima domaće nakladničke scene svojevrstan su raritet, naročito ako se uzme u obzir da knjižarska mreža pokriva naše krajeve otprilike onako kako bi nas ribarska mreža pokrila ako bismo je predstojeće zime zamijenili poplunom. Stoga je uočljiv i hvalevrijedan napor zagrebačke naklade Sandorf da mini-turnejom „pokrije“ Istru te ovdašnju publiku upozna s Područjem bez signala, novim romanom Roberta Perišića.
Riječ je o romanu koji je odmah po objavljivanju u svibnju ove godine zaradio epitete/etikete postranzicijske proze naglašene ironičnosti pa i satiričnosti. Doista, uzimajući u obzir da roman tematski u pokret stavljaju dvojica hohštaplera koji su debelo zakasnili na balkanski Tajkun Express pa u potrazi za brzim profitom uskrsuju napuštenu tvornicu turbina koristeći se (čak i) duhom socijalističkog samoupravljanja, na prvi pogled bilo bi lako parafrazirati parolu iz Visokog napona Veljka Bulajića i nakon prvih tridesetak stranica Područja bez signala skandirati: „Mi gradimo turbinu, turbina gradi nas!“ Ipak, u ovom romanu Perišić ispituje granice mogućeg, ostvarivog, uvjerljivog, poigravajući se (ili rugajući se) normama žanrovske proze (naročito hard-boiled proze, noira i političkog thrillera), no u konačnici ide daleko preko tih granica „emigrirajući“ iz stvarnosne u utopističku prozu. Bez sumnje, svi elementi zapleta (potencijalno) su stvarni, no naša je stvarnost sa svojom ideološki ispuhanom i bezidejnom, politički i medijski ispranom i dosadnom svakodnevnicom popriličan izazov za matricu neke kvalitetne proze. Udruženi učinak dnevno-političke retorike i jezika masovnih medija na pažnju stanovnika post-jugoslavenskih prostora izrazito je abrazivan, što za posljedicu ostavlja površinu na koju se ništa ne lovi pa je domaćeg čitatelja gotovo nemoguće nažuljati ili uštipnuti i probuditi iz televizijskog drijemeža. Ipak, ako se uzme u obzir da je, povijesno gledano, u nas ritam svakodnevice razbijan ratnim krvoprolićima, možda je i mala cijena mira činjenica da su autori koji inspiraciju crpu iz trenutka ostali bez vrištavo kričećeg krvavog materijala. No, ta naša svakodnevna političko-medijska dosada nije rezultat spokoja, zadovoljstva i ispunjenosti već, upravo suprotno, trajne krize, kako ideološke, tako i moralne, ali i stalne društvene i ekonomske nadraženosti. Stoga je ključna Perišićeva odluka da za potku svog romana stvori idealiziranu, romantičniju, filmski pojačanu stvarnost. Tako u Području bez signala, za razliku od naših „stvarnih“ političara, kriminalaca, švercera, tajnih agenata, nezaposlenih, prerano umirovljenih, razočaranih, istraumatiziranih, svi likovi barataju određenim idejama, pa čak i ideologijama, imaju želje, nade, zamisli, planove… Koliko god da je stilizirana, mjestimično karikaturalna, pa čak i monokromna, stvarnost Područja bez signala uvjerljivo je živopisnija i šarenija od stvarnosti koju zajedno, kao društvo, svakodnevno proizvodimo.
Pri tome Perišić, možda i nenamjerno, ukazuje na jedan od ključnih paradoksa današnjice: živimo u zemlji u kojoj više ljudi traži posao, nego što ih traži rad. U život vraćeni „udarnici“ iz gradića N. odred su simpatičnih Frankensteina puni ideoloških ožiljaka i ratnih trauma koji se, vremenima unatoč, spremno bacaju na rad, rad na koji nisu prisiljeni, rad koji se, kako roman napreduje, transformira u nešto, za prosječnog domaćeg sretnika koji ima (stalan) posao, sasvim neočekivano: ovdje Perišić na vrhuncu romana kreira zanimljivu napetost koja uključuje odnos fizičkog i umjetničkog rada.
Rad se kroz ovaj roman otkriva kao mjesto otkupljenja i preobrazbe, kao točka potencijalnosti iz koje nostalgija cinizmu usprkos ili zajedno s njim prerasta u nadu.
Perišićevo pripovijedanje oslanja se na šture opise, dominira usredotočenost na likove, na njihove međusobne odnose i priče koje popunjavaju određene biografske i psihološke praznine, ali istovremeno ukazuju na one šire društvene crne rupe koje nastavljaju proždirati svjetlost optimizma i pozitivne energije. Što zbog njihove brojnosti, što kao posljedica autorovog izravnog plana, likovi Područja bez signala izgledaju kao verzije jedni drugih, brojne inkarnacije dva osnovna muška i ženska arhetipa – sve su to redom muškarci koji ne mogu bez kemije (bilo da se radi o alkoholu, narkoticima ili lijekovima) i žene koje im ne žele biti majke. Većina likova je udvostručena, uz minimalne varijacije, što im omogućuje da doslovce uskaču jedni umjesto drugih i ravnomjerno nose teret pažnje čitatelja. U njihovom djelovanju, ili samom bivstvovanju kroz cijeli roman, postoji određena gotovo pa šinska jednosmjernost. Perišićevi likovi kao da nisu sposobni reći „ne“. Dijelom je to rezultat konvencionalnih zahtjeva pripovijedanja – zajednički i pojedinačno likovi moraju izgurati radnju romana do kraja ne bi li opravdali vlastito postojanje – no kada se to stavi u povijesni kontekst prostora o kojima roman najizravnije govori, jasno je da smo pripadnici naroda koji sunarodnjacima s lošim idejama ne znaju reći „ne“.
Jedan od najfriškijih osvrta na Perišićev roman naglašava utjecaje Raymonda Carvera i Charlesa Bukowskog što bi čitatelje moglo navesti na krivi trag. Naime, u Području bez signala nema onog pupka kroz koji otpadnik promatra i postupno dekonstruira društvo. Izborom teme, ali i samim opsegom romana Perišić ne pruža priliku za potpuno, krajnje subjektivno, konzumerističko uživljavanje u lik buntovnika koji nam predočuje okruženje od kojega je otuđen. Ako išta, čitatelj je p®ozvan preispitati vlastitu razinu odgovornosti za nedavnu/neslavnu prošlost, bezidejnu sadašnjost i sumornu budućnost. Po ambiciji i zamahu, ali i po sklonosti da bodljama ironije, pa i satire održava čitatelja na optimalnoj kritičkoj distanci Područje bez signala moglo bi se smjestiti na istu policu s Trećim čovjekom Marinka Koščeca i Bijelom bukom Dona Dellila, no atmosfera kojom odiše na pomalo bizaran način podsjeća na onu Engleskog pacijenta Michaela Ondaatjea s glavnom razlikom što su, umjesto Ondaatjeovog romantičnog individualnog junaka, u Perišićevom romanu pacijenti stanovnici ovih nekoliko zemalja na Balkanu koji tek trebaju otkriti kako kroz rad, ali i suradnju, stvoriti ozračje (ili možda ipak samo ponovno iluziju) mira i blagostanja.
Priliku za susret i razgovor s Robertom Perišićem čitatelji će imati u labinskoj gradskoj knjižnici, u utorak, 6. listopada, u 18 i 30; u pazinskoj Hiži od besid, u srijedu 7. listopada u 19 i 30; u prostorima pulske Zadruge Praksa, u četvrtak 8. listopada, u 20 sati; te u umaškoj gradskoj knjižnici, u petak, 9. listopada u 20 sati.
Natalija GRGORINIĆ i Ognjen RAĐEN
