Izložba “U opticaju” u galeriji Milotić
Otvaranje samostalne izložbe asamblaža „U opticaju“ autora Vedrana Karadža Tabulova bit će održano u petak, 6. studenog, u 21 sat u galeriji Milotić. Izložba se može pogledati do 25. studenog.
O izložbi:
Sve je vazda promjenljivo i nikako ne miruje, pa tako ni ja, ni moj duh, pristup, potrebe, umijeće niti djelo ne ostajemo kakvi smo bili. I baš kao što se mijenjaju oblici, udjeli materija i rasporedi svojstava, težnje i ostvarenja, vrijeme provedeno i dobiveno u stvaralačkom radu, širi se, dakako, i moj vidokrug, pomiče fokus i mijenja kvaliteta gledanja, kao i kvaliteta i količina unutrašnje svjetlosti koja mi najbolje može osvijetliti to što radim. Zapis koji slijedi bit će tek niz mojih trenutačnih shvaćanja i umnogome subjektivnih zapažanja, koji će, iako naslonjen na neke neporecive, kroz vrijeme u kojem radim assemblage, provjerene i stabilne okolnosti, vrijediti jedino ako ga se shvati kao iskaz mojeg sadašnjeg tijeka svijesti o sebi i onome što radim uopće, i, skladno s tim, svijesti o dijelu mojeg najužeg stvaralačkog izraza, opća i aktualna zapažanja meni utoliko istinitija, stvarnija, i smatram, još vjerodostojnija, a time I vrijednija pisanja teksta u katalogu uopće. Pisat ću kao što i radim, dakle, što smislenije i povezanije ću iznijeti ono što znam, vjerujem, imam i mogu, kroz oblikovanu, ali spontanu cjelinu, tekst slobodan za proizvoljno tumačenje i možebitno razumijevanje. Osvrnut ću se prvenstveno na osnovna načela i pretpostavke od kojih moje djelo potječe, a tek u manjoj mjeri bit ću i vodič kroz formalni i tehnički aspect koji je pomogao assemblage učiniti postojećim.
Predstavljena izložba izbor je novih radova, oblikovanih koječime iz kovitlaca događanja u meni i uokolo, ostvarenja putem kojih, između ostalog, ustrajem uspostavljati ravnotežu između svijeta u kojem živim, nerednog i destruktivnog, i svijeta koji želim živjeti, u osnovi uvijek promjenjivog, ali temeljenog na pretpostavkama zbližavanja, prožimanja i spajanja, težeći skladu dijelova i cjeline, (jer i sam sam i dio i cjelina), koliko god taj sklad izgledao neodrediv pojavom i značenjem, i ma kako da se ostvarivao. Kako ništa nije ni od čega niti je ni po čemu, skrenuo bih pažnju na neke važne odrednice pomoću kojih su se staložila izložena ostvarenja.
Predstavljanje svake od njih napose neizbježno će se sljubiti sa predstavom o ostalima, no strogo ih razlučiti jednu od drugih bilo bi nemoguće. Te odrednice su prostor, postupak i princip djelovanja. Uza njih, jedini dodatni sastojci, koordinatori rada i sudionici djela, moja su želja i sposobnost. Sve te pojave zajedno su kao žile korijena što rastu, granaju se i prepliću, snažeći ovom stablu uporište, dajući mu na vitalnosti i plodnosti.
Prostor iz kojeg izlaze ovi i ovakvi radovi malena je Radionica na otoku, mjestu bez digresija i sporednih stvari, gdje je suština mojeg življenja i suživota, opće izmjene I transformacije, i cirkuliranja svih životnih komponenti, meni tako zorna da plijeni. Tu suštinu najbolje je predstaviti kao istinsku povezanost u prirodnom skladu. Činjenica da je moja Radionica smještena u takvom ambijentu, polazni je uvjet da bi se uopće mogli obistiniti svi sljedeći važni činioci. Radionica je takva da u svakom trenutku imam pregled nad svim s čim sam bio, jesam ili ću biti u interakciji, dakle, sa fragmentima moje (re)kreacijske supstance, „plemenitim otpadom svijeta“ koji mi je dodijeljen na raspolaganje, kao i djelima u procesu, bilo da se formiraju, transformiraju ili čekaju. Ona je u jednom volumenu atelier, skladište i gnijezdo. Prostor donekle hermetičan na utjecaje prirodnih čimbenika, a istovremeno lišen hermetičnosti, što neminovno sudjeluje u skladanju kojem sve teži i služi. Ograničena, mala prostorija, sama je i generator neograničenog procesa. U njoj vlada neprekidni opticaj materije, mene, zamisli, mogućnosti, vremena, godišnjih doba, grešaka I postignuća, trajanja i prestajanja. Iako je uvijek prekrcan, naizgled nepregledan i često neprohodan, prostor je to bez ikakvog viška ili manjka, potpuno podređen kreativnim procesima i užicima mješovitog karaktera i istovremeno stalno rekreiran baš tim užicima, sintezama kroz proces i djelo. Tu sam neprekinuto prisutan od prvog dana ove igre, i uvjeren sam da je upravo kontinuitet iznjedrio i drži živim organsko sjedinjenje s ambijentom, koje nepomućeno i stalno osjećam kao esencijalni preduvjet za istinski kreativni rad u atelieru, a time i zdrav i vitalan rast kreativne ličnosti uopće. Imam čast živjeti u simbiozi s prostorom i potencijalom prividnog kaosa mnoštva, slijeda čestica što naviru, vrtlože se i teku dalje. Sve to, i još više, čini me maksimalno prisutnim i uključenim u sve trenutačne i buduće postupke i mogućnosti, ali i po potrebi dovoljno odsutnim da ničemu ne robujem, da ne strahujem i da se pritom ne zamaram ishodom. (Vedran Karadža Tabulov)
