Glazbeni susret: Sjećanje na Matka Brajšu Rašana

11.12.2015.

U čast Matka Brajše Rašana, ovaj petak s počet­kom u 19 i 30 sati u dvo­ra­ni MO Gregovica u Puli, bit će odr­žan glaz­be­ni susret “Sjećanje na Matka Brajšu Rašana”. Nastupit će MVS “Nešpula” i MPZ ” Cantus Populi”, dok će o živo­tu i radu ovog sves­tra­nog skla­da­te­lja, melo­gra­fa govo­ri­ti mr. sc. Nikola Lovrinić. Ulaz je slobodan.

Udruga za oču­va­nje spo­me­na na istar­ske skla­da­te­lje, odr­ža­la je osni­vač­ku skup­šti­nu 11. pro­sin­ca 2014. godi­ne, na rođen­dan tvor­ca istar­ske him­ne Matka Brajše Rašana. Ova rela­tiv­no mla­da udru­ga stvo­re­na je kako bi se istar­skim skla­da­te­lji­ma dalo zas­lu­že­no mjes­to u povi­jes­ti hrvat­ske, a i svjet­ske glaz­be­ne bašti­ne. Organizacija kon­ce­ra­ta, struč­nih pre­da­va­nja u surad­nji s Katedrom Čakavskog sabo­ra za Glazbu, kao i glaz­be­nom aka­de­mi­jom u Puli obu­hva­ća­ju  neko­li­ko mani­fes­ta­ci­ja kao što su ” Millottijevi dani”, “Zlatić za vaj­ka”, Luigi Dallapiccola”, “Brajša i mi”.

Screen Shot 2015-12-11 at 09.29.27

Matko Brajša – Rašan (Pićan, 11. pro­sin­ca 1859. – Nova Ves, Zagreb, 6. ruj­na 1934.), bio je hrvat­ski skla­da­telj, melo­graf, zbo­ro­vo­đa iz Pićna, skup­ljač hrvat­skih narod­nih napje­va s polu­oto­ka Istre. Bio je pre­po­ro­di­telj istar­skih Hrvata. Otac prav­ni­ka i publi­cis­ta Stojana te skla­da­te­lja Ćirila.

Matko Brajša pri­pa­dao je naj­z­na­me­ni­ti­jim Istranima svog vre­me­na koji su bra­ni­li, čuva­li i šti­ti­li hrvat­ski naci­onal­ni duh za bur­nih vre­me­na tali­ja­ni­za­ci­je Istre. Karakteriziralo ih je to što su bili čla­no­vi Matice hrvat­ske: Juraj Dobrila, Dinko Trinajstić, Viktor Car Emin, Ivan Cukon, Ivo Glavina, Antun Kalac, Luka Kirac, Eugen Kumičić, Šime Kurelić, Matko Laginja, Matko Mandić, Fran Matejčić, Ivan Rendić, Josip Ribarić, Vjekoslav Spinčić, Vinko Šepić, Tone Peruško, Zvane Črnja.[1]

Rodio se u hrvat­skoj obi­te­lji u Pićnu od oca Franje i maj­ke Katarina Šumberac-Šote. Pučku je ško­lu poha­đao u Pićnu, gim­na­zi­ju u Pazinu gdje se i glaz­be­no ško­lo­vao kod fra­nje­va­ca. Glazbeno je bio samo­uk. U Beču je stu­di­rao pra­vo, no nije diplo­mi­rao. Unatoč tome, ipak je pos­li­je povrat­ka u rod­ni kraj radio kao odvjet­nič­ki pri­prav­nik i općin­ski činov­nik po mjes­ti­ma diljem zapad­nih hrvat­skih kra­je­va, gdje je i dalje radio u mjes­nim zbo­ro­vi­ma. Dok je bora­vio ondje, skup­ljao je na poti­caj Franje Kuhača hrvat­ske narod­ne napje­ve s Istre za zbor­nik aus­trij­ske vla­de Das Volkslied in Oesterreich. Napjevi nisu objav­lje­ni u tom zbor­ni­ku, pa ih je Brajša pos­li­je obja­vio 1910.g. u Puli. Objavljeno dje­lo nas­lo­vio je Hrvatske narod­ne popi­jev­ke iz Istre, svjet­ske i crk­ve­ne, za muški i mje­šo­vi­ti zbor. U Beču dok je stu­di­rao pra­vo, napre­do­vao je kao glaz­be­nik. Ondje je diri­gi­rao je aka­dem­skim druš­tvom Zvonimi i bio je čla­nom Slavjanskog pje­vač­kog druš­tva. Svojim je kapa­ci­te­tom pri­vu­kao pozor­nih ugled­nih Hrvata. Milka Trnina se odu­še­vi­la nje­go­vim pje­va­njem te ga je nago­vo­ri­la stu­di­ra­ti glaz­bu u Zagrebu, no zbog lju­ba­vi pre­ma zaruč­ni­ci odus­tao je od stu­di­ja za koji je polo­žio pri­jam­ni. Biskup Juraj Dobrila ga je poku­šao pri­vo­li­ti Brajšu neka bude sve­će­nik, budu­ći da bi kao čas­ni narod­ski čovjek i dobar orga­ni­za­tor mno­go mogao pri­do­ni­je­ti žup­nom životu.

Budući da je Brajšin rod­ni kraj nakon Prvog svjet­skog rata dodi­je­ljen Italiji, doš­le su nove nevo­lje, budu­ći su tali­jan­ske vlas­ti još agre­siv­ni­je nas­ta­vi­le tali­ja­ni­zi­ra­ti Istru, a zane­se­ni borac za hrvat­stvo Istre Brajša im je kao takav sme­tao. Bio je pri­si­ljen zauvi­jek oti­ći od ona­mo u emi­gra­ci­ju u Hrvatsku 1923. zajed­no s broj­nim istar­skim Hrvatima da ne bi doži­vio šika­ni­ra­nja kao što su proš­li Ivan Cukon i osta­li zagri­že­ni hrvat­ski pre­po­ro­di­te­lji. Prvo mu je odre­di­šte bio Karlovac. Nakon toga je oti­šao u Zagreb, gdje je i umro 1934. godine.
Zalagao se za sla­ven­sku litur­gi­ju na polu­oto­ku Istri. Radi ops­tan­ka iste pisao je samom papi. Autor je filo­lo­ško-povi­jes­nih i filo­lo­ško-mate­ma­tič­kih ras­pra­va, pisao je o glaz­be­ni­ci­ma Josipu Tartiniju, Hugu Tomičiću, Josipu Mandiću te o mjes­taš­cu Tinjanu. Surađivao je s Božidarom Širolom. Pisao je za Vijenac.
Propagirao je glaz­bu, orga­ni­zi­rao kon­cer­te, zbo­ro­ve, tam­bu­ra­ški orkes­tar. I sam je pje­vao, budu­ći je bio vrs­ni bari­ton. U svom je kra­ju bitan kao oso­ba koja je pokre­nu­la i ostva­ri­la napred­no pče­lar­stvo, podru­mar­stvo i vinogradarstvo.
Brajša si je dodao pre­zi­me­nu pri­dje­vak koji je nazvao po rije­ci Raši, Rašan.
Poznate su Brajšine sklad­be Himna Družbe Sv. Ćirila i Metoda (Krasna zem­ljo, Istro mila) na sti­ho­ve Ivana Cukona i Hrvatska maj­ko. Uglazbio je ondaš­nju him­nu istar­skih Hrvata Predobri Bože Antuna Kalca.

Izvor