Glagoljski spomenici na Bujštini
Novinar, publicist i predsjednik bujskog ogranka Matice Hrvatske, Zlatan Varelija održao je predavanje o značaju glagoljice za stanovništvo Istre 14. ožujka u Gradskoj knjižnici u Umagu. Prikazan je i kratki dokumentarni film „Glagoljica na Bujštini“ čiji je autor vlč. Mladen Juvenal Milohanić. Uvodnu riječ i predstavljanje predavača održao je ravnatelj GK Umag Neven Ušumović, kazavši da se ovo predavanje održava povodom Dana hrvatskog jezika koji se obilježavaju od 11. do 17.ožujka svake godine. Započevši predavanje o pismu, koje je po jednima utemeljio Ćiril 863. godine, dok drugi tvorbu hrvatske glagoljice pripisuju svetom Jeronimu, Varelija je u svom predavanju pokušao dati odgovor na pitanje: što je glagoljica predstavljala za Slavene i kako je utjecala na njihovu samosvijest?
Slaveni su sebe u to doba nazivali Slovjeni, što je značilo oni koji žive uz rijeku, oni koji su bogati, koji žive na obrađenoj zemlji, a za Ćirila su to oni koji govore, oni koji se jezikom međusobno razumiju te je tako i naziv glagoljica izveden iz glagola glagolati = govoriti. Jezik održava narod na okupu, označuje pripadnost. Slaveni su narode koji nisu govorili njihovim jezikom, te ih nisu razumjeli nazivali Nijemci, pa otuda proizlazi slavenski naziv za dio Germana.
U ta vremena, početkom 9. stoljeća, Grčki i Rimski narodi su bili već formirani, sebe prepoznaju kao etnos no svoje pismo dobili su od pogana, dok je Ćirilova glagoljica narodno pismo nastalo iz slavenskih naroda, te uz etruščansko i egipatsko, prvo pismo koje je namijenjeno istome narodu od kojeg je i nastalo. Glagoljica je temelj pismenosti svih Slavena, na nju su bile prevedene najvažnije liturgijske knjige na slavenski jezik, to je likovno pismo temeljeno na svetom trojstvu i čarobnome broju tri, koje se sastoji od krugova i trokuta i koje se mijenjalo usporedo s kršćanstvom. Varelija je naglasio da je glagoljica prvo likovno pismo te njen razvoj podijelio na tri glavna stadija: u početku bijaše znak, zatim pismo i na kraju slika. Razlikuju se i razvojne faze glagoljice od romaničke oble, gotikom nadahnute uglate te kurzivne glagoljice.
Prvi glagoljski zapisi nisu pronađeni te nemamo saznanja kako su točno izgledali. Najraniji sačuvani zapisi datiraju oko 150 do 200 godina nakon utemeljenja glagoljice; godine 1047. prvo spominjanje naziva „kurilovica“ u zapisu novgorodskoga popa Upyra Lihog – označava glagoljicu
Uslijedilo je projiciranje filma, u kojem su se putovanjem po mjesnim crkvama i grobljima Bujštine prikazivali grafiti na glagoljici, glagoljski natpisi na kamenu, te glagoljski upisi matičnih knjiga. Navodi se da je dio natpisa nastao urezivanjem grafita preko samih fresaka od strane posjetitelja, đaka i đakona, a rjeđe od ruke klesara ili od kista umjetnika, urezi koje bi katkad razotkrilo otpadanje površinske žbuke.
Freske su prepuštene vremenu i kako Varelija kaže „vape za restauracijom“ kako bi se sačuvale za buduće naraštaje. Varelija je naveo i nekoliko primjera koji govore o nedovoljnoj brizi za našu vrijednu kulturnu baštinom pa se tako hrvatski prvotisak Misal po zakonu rimskoga dvora – prvi europski misal koji nije otisnut latinicom i latinskim jezikom nego je pisan glagoljicom davne 1483. – čuva još uvijek u Parizu umjesto da se ulože napori da se vrati u domovinu. Isto tako u muzejima na području Bujštine zanimljivo bi bilo izložiti, po uzoru na Baščansku ploču, otisak glagoljaškog natpisa iz Materade, predlaže Varelija.
O glagoljici malo znamo i premalo se proučava i vrednuje u usporedbi npr. s goticom u Njemačkoj. Glagoljska tiskara u prostorijama Katedre čakavskog sabora u Roču je hvalevrijedna inicijativa u tom smjeru, te su posjetitelji predavanja imali priliku i vidjeti jedan dokument tiskan na glagoljici u Roču. Film u trajanju od 25 minuta djelo je ‘bujske ekipe’ produciran 1995. godine i remasteriziran 2015., nastao podrškom Matice Hrvatske ogranak Umag i Istarskog književnog društva „Juraj Dobrila“ u produkciji Rose-Art video production d.o.o. iz Buja. Film je namijenjen svim knjižnicama, osnovnim i srednjim školama u Istri, kao doprinos proučavanju i podučavanju staroslavenske i glagoljske pismenosti središnje Istre.
Tekst Marko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR
