22. Sa(n)jam knjige u Istri: Predstavljen roman Slađane Bukovac „Stajska bolest“
Roman „Stajska bolest“ Slađane Bukovac, televizijske novinarke i spisateljice koja živi i radi u Puli predstavljen je u srijedu 9. prosinca na pulskom Sajmu knjige. Pred punim Crvenim salonom Doma hrvatskih branitelja knjigu su uz autoricu predstavili Kruno Lokotar i Ivan Sršen, urednik nakladničke kuće Sandorf u čijem je izdanju roman izašao ove godine. Slađana Bukovac čitateljskoj publici otprije je poznata po zapaženom romanu „Rod avetnjaka“ za koji je 2009. dobila i nagradu Fran Galović, a autorica je i debitantskog romana „Putnici“ objavljenog 2003. te zbirke poezije „Nijedan pauk nije savršen“. Knjige su joj prevođene na njemački i mađarski jezik.
Fabularnu okosnicu romana „Stajska bolest“ čini ubojstvo mlađe žene ispred sigurne kuće, nastojanje lokalnog novinara da rasvijetli motive ubojice, povezanost kriminala i političkih moćnika te trovanje psa kao prijeteća poruka sveučilišnom profesoru, borcu za ljudska prava.
Kruno Lokotar opazio je da su već u samom naslovu, koji ga otprve asocirao na Heraklovo čišćenje mitskih Augijinih staja, nagovještene neugodne teme, neuralgične točke društva, nešto što svi vide, a ogromna većina prešućuje. Ivan Sršen dodao je da se roman bavi zamućenom slikom, graničnim stanjem živog bića: životinje, čovjeka i metaforički čitavog društva. Objašnjavajući naslov autorica nam je protumačila da je stajska bolest kolokvijalni naziv koji koriste konjušari za psihološki poremećaj ljuljanja konja lijevo-desno u boksu, a nastaje uslijed pretjerane zatvorenosti. Prizor konja oboljelog od stajske bolest vrlo je potresan, rekla je Bukovac, i pokazuje nam, osobito imajući na umu specifičan odnos čovjeka i konja kroz čitavu povijest, koliko su ljudi i životinje slični u svojoj ranjivosti.
„Stajska bolest“ svojevrsna je dijagnostika današnjeg društva, knjiga je to o kolektivnom stanju, međutim, govori više o simptomima tog stanja nego o njegovim uzrocima. Roman je strukturiran u sedam poglavlja čiji naslovi, kako je Lokotar opazio, zvuče veterinarski i umnogome asociraju na priručnik o uzgoju konja: Pozicija jahača, Stajska bolest, Životni vijek preponaša, Logika propnja, Nužnost galopa, Agonija, Utočište sedla… Metafizičku težinu cijele priče naglašava moto za koji je autorici poslužio monolog iz filma „Torinski konj“ redatelja Béle Tarra i scenarista Lászla Krasznahorkaija.
Sumornim temama bračnog nasilja, krijumčarenja ljudi, korumpiranih moćnika i fašizacije društva kojima se roman bavi, kontrapunkt daju opisi duboko emotivnog i možda jedinog preostalog stvarnog odnosa, onog ljudskog bića sa psima i konjima. „Masovna je pojava da se ljudi sele na rančeve, gdje žive sa životinjama. Životinjski svijet je pouzdan i posjeduje emotivnu kvalitetu. To su, zapravo, mjesta bijega. To je veliki eskapizam koji nastaje kad propadne svo društvo“, osvrnula se Slađana Bukovac i na taj oblik međuljudske otuđenosti u suvremenom društvu.
Potom su i Lokotar i Sršen komentirali apokaliptičnu atmosferu romana, Sršen je rekao kako je čitajući imao dojam da gazi kroz blato u teškim cokulama na kojima su još i olovni utezi, no upravo ta teška prohodnost čitatelja drži u romanu, na to je Lokotar dodao kako je „Stajska bolest“ psihosociološki roman, ali također i roman atmosfere i majstorskih mizanscena. Čitajući, zajedno s likovima krećemo se kroz krajolike lijepe i strašne istovremeno, konstantno prijeti opasnost od poplave, a ljepota pejzaža nagrđena je arhitektonski krajnje neprivlačnim zgradama, koje neplanski izniču poput izraslina i simboliziraju bolest, duhovno rasulo i propadanje. Na to je Slađana Bukovac dodala kako roman nema toponima, ali joj je kao ideja za mizanscenu poslužio njezin rodni grad Glina i njegova okolica. Osvrnula se pritom na ispražnjenost i ispraznost provincije kao posljedice tranzicije i globalizacije.
Kroz sumorne pejzaže i sumornu egzistenciju kreću se i likovi romana. Na upit Krune Lokotara zašto su muški likovi označeni, odnosno, imenovani kroz svoja zanimanja (Izvjestitelj, Pravednik, Profesor…) i tako postavljeni na razinu simbola, a jedino ženski ima osobno ime (Jelena), Slađana Bukovac odgovorila je kako u našem društvu opterećenom patrijarhalnim obrascima nema rodne ravnopravnosti. Unutar okoštalog sustava muški likovi igraju određene uloge, a junakinja iako nema moći ili upravo zbog toga što je nema, jedina može napraviti pomak i promjenu.
Likovi romana jaki su karakteri, pažljivo građeni, a ima i psihoanalize na razini pojedinca i društva, primijetio je Sršen, na što je autorica ustvrdila kako je gotovo nemoguće pisati o ljudima bez poznavanja psihologije. Psihologija je alat bez kojeg se ne može otpočeti s pisanjem romana. „Stajska bolest“ je knjiga o kolektivnom stanju te joj je stoga bilo važno imati jake karaktere, bez njih roman ne bi bio uvjerljiv, tim više što je najveća zagonetka romana motiv ubojstva i motiv ludila, a ni ubojstvo ni ludilo ne možemo u potpunosti razumjeti. Naposljetku je Slađana Bukovac zahvalila publici na posjećenosti i pročitala dva ulomka „Stajske bolesti“.
Tekst Dušanka BABIĆ
