Milana Vuković Runjić gošća buzetskih književnih susreta “Na Baštionu”
U Zavičajnom muzeju Buzeta u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta “Augustin Vivoda”, u petak 19. svibnja održan je 11. po redu književni susret “Na Baštionu” na kojemu je knjižničarka Dijana Kolaković ugostila hrvatsku književnicu, urednicu, nakladnicu, kolumnisticu i publicistkinju Milanu Vuković Runjić.
Za početak razgovora Kolaković je svoju gošću i njen rad predstavila posjetiteljima između ostalog rekavši i da smo Milanu Vuković Runjić nedavno mogli pratiti i u emisijama na TV ekranima gdje je sa sugovornicima komentirala razne aktualne društveno-političke i kulturne događaje.
Autorica nam je pročitala svoju pjesmu “Venecija” te ispričala da je još kao dijete s oko osam godina počela pisati poeziju, a tužne pjesme koje su odražavale njenu melankoličnu prirodu bile su joj svojevrsna terapija za djetinjstvo. Naglasila je da je i danas najsretnija kad napiše pjesmu i to je njezina najdraža forma izražavanja. Često ih piše, ali ih gotovo nikome ne pokazuje i rijetko ih objavljuje, našalivši se da kupci zaobilaze zbirke poezije jer ih doživljavaju kao da ih netko hoće prevariti i podvaliti im knjigu s jako malo riječi. Književnica ističe da je pisanje njena nasušna potreba, smjer u kojem se osjeća sigurno te definitivno uvijek nešto piše kad god joj to poslovne i obiteljske prilike dopuštaju. Stoga je i prelazak s poezije na prozu kod nje bio prirodan i očekivan put, pa je tako 1998. objavljena njena prva zbirka kratkih priča “Krila od etera”, a dvije godine kasnije prvi roman “Seuso”. Knjiga “Seksopolis” predstavlja treću stranu Milaninog stvaralaštva, onu kolumnističku., te je Kolaković zanimalo kako je došlo do njezine suradnje s tjednikom “Globus” u kojemu su prethodno kolumne bile objavljivane. Predani rad u teen magazinu “OK” u kojemu je pod raznim pseudonimima pokrivala sve naručene teme doveo ju je do vrlo čitane kolumne u kojoj je na duhovit način pisala o sebi i svojoj intimi izlažući je čitateljima. Crpeći inspiraciju iz svog osobnog života, rugajući se svekrvi, mužu, sebi, ali i iz priča susjeda, prijatelja i poznanika, kolumne su postajale svojevrsni eseji, a autorica, koju su svi tražili savjete, popularna poput filmske zvijezde. Njezino humoristično i samoironično pisanje prepoznali su i u inozemstvu, te je na sličan način surađivala i s novinama u San Franciscu, Ljubljani i Rimu, a jedan ulomak iz “Seksopolisa” pročitala je i posjetiteljima.
U knjizi “Demoni i novinari: istinita priča o redakciji u recesiji” pisala je o redakciji u kojoj je nekada radila, no priznaje da njeni bivši kolege nisu dobro prihvatili ono što je smatrala šaljivim i zabavnim nego su njene riječi smatrali velikom uvredom. U “Prokletim Hrvaticama 1&2” pisala je o znamenitim ženama čiji su je životi jako impresionirali i koje su usprkos svojoj karizmi, slavi, talentu i kreativnosti često imale vrlo tužne životopise.
“Sve moje knjige nastanu iz jedne rečenice, opaske”, navodi Milana Vuković Runjić pojašnjavajući da je i njen najambiciozniji roman, kojeg smatra ključnim svojim djelom “Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima” (2013.), nastao kao odgovor na po njoj strašno uvredljivu rečenicu koju je čula iz najviših krugova zaduženih za osmišljavanje strategije za predstavljanje Europi nas kao zemlje koja ima svoju pisanu baštinu, svoju književnost. Smatrajući kako nikako nije istina da je “naša književnost toliko trećerazredna da nema teorije da bi se mogla u Europi profilirati”, odlučila je napisati knjigu o dvojici pisaca koji su podjednako dobri, od kojih je prvi jedan od najvećih i najslavnijih europskih pisaca 20. stoljeća Marcel Proust, a drugi ništa manje talentirani Antun Gustav Matoš. “Nekad je bolje imati dobrog neprijatelja nego lošeg prijatelja”, prisjeća se Milana jedne Matoševe rečenice, kojeg potom “spritističkom seansom priziva” i u svoj roman “Hotel u oblacima 1914.” (2014), u kojem ga smješta među 18 poznatih osoba čije neobične životne sudbine opisuje u ovom djelu posvećenom obilježavanju stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata koji ju beskrajno fascinira. Autorica se za suvereno vladanje materijalom o kojem piše temeljito priprema istražujući i čitajući povijesnu građu i sve dostupe materijale, pa je tako za vjerodostojno prikazivanje života u Zagrebu dvadesetih godina prošlog stoljeća za krimić “Faraon iz Ilice je mrtav” proučavala stare novine i mikrofilmove. U pripremi je i kazališna izvedba ovog krimića koji će naime zbog postavljanja u Kazalištu Komedija dobiti novi šaljivi završetak umjesto originalnog traumatičnog. No kako autorica sama priznaje da često “voli iznevjeriti žanr” u kojem piše i često iznenadi svoje čitatelje, sigurno će i tu promjenu uspješno ostvariti. Autorica je već napisala i nastavak ovog romana čija će se radnja odvijati tri godina kasnije u vrijeme praizvedbe “Orašara” u Narodnom kazalištu u Zagrebu, a moguće je da će se, po uzoru na nekadašnje objavljivanje romana Marije Jurić Zagorke, u nastavcima objavljivati u dnevnim novinama.
Milana Vuković Runjić otkrila je da je ipak njena najveća inspiracija, i njena najstroža urednica kćer Antonija, koja je zaslužna za nastanak knjige za djecu “Vladimir i Matilda” koja je jedan od najvećih Milaninih hitova do sada. Posvećena je stablima koje Milana obožava, jer je dom glavnih junaka smješten unutar stare platane, i brižnim, nježnim i strpljivim samohranim očevima poput čarobnjaka Vladimira koji pomalo zaplašeno, dirljivo i nespretno brine o svojoj maloj vještici Matildi. Dok najmlađi čitatelji čekaju novo izdanje ove rasprodane priče, autorica otkriva da piše i nastavak, a u pripremi je i predstava u kazalištu lutaka.
Vođenje “Kluba kreativnih žena (i muškaraca)” jako ju veseli, jer kroz neposredni kontakt s ljudima na radionicama i predavanjima vidi da još ima onih koji su za književnost zainteresirani i zbog njih ima smisla i dalje pisati.
Ova svestrana spisateljica suvlasnica je i izdavačke kuće Vuković & Runjić, dobitnice više priznanja za svoj rad, no od izdavaštva se ne može živjeti, napominje, jer čitateljsko tijelo rapidno opada, ne samo u Hrvatskoj, nego u današnjem svijetu općenito. Frankfurtski sajam se prepolovio, jedan cijeli paviljon je prestao postojati. “No možda nije sve tako strašno” citira nam Milana Vuković Runjić jednog od agenata sajma: “Posao se stvarno smanjio, ali sad se time bave ljudi koji to stvarno vole!”
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
