“Conflagratio universalis” – izložba Damira Stojnića u MMC galeriji u Umagu

20.06.2017.

Samostalna izlož­ba aka­dem­skog sli­ka­ra Damira Stojnića nazva­na “Conflagratio uni­ver­sa­lis ili sve­op­ća sli­ka svi­je­ta” otvo­re­na je u petak 16. lip­nja u uma­škoj MMC gale­ri­ji u orga­ni­za­ci­ji Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Umag. Izložena je seri­ja od 13 crte­ža na sme­đem papi­ru for­ma­ta do 100 sa 75 cen­ti­me­ta­ra te umjet­nič­ka knji­ga sa 17 crte­ža u A3 for­ma­tu, u teh­ni­ci akril, prah kre­de u boji, tuš, tuš u IMG_2624boji, uglje­ni prah, lak, na papi­ru odnos­no na sta­rim zem­ljo­pis­nim kar­ta­ma. Crteži su jed­no­boj­ni ili dvo­boj­ni, ali su una­toč tome raz­no­li­ki i višez­nač­ni, te kon­cep­tu­al­no pove­za­ni. U ime orga­ni­za­to­ra pri­sut­ne je poz­dra­vi­la pro­fe­so­ri­ca Sanja Benčić iz odje­la kul­tu­re POU‑a, te pri­je nego što je riječ pre­pus­ti­la kus­to­su izlož­be dr.sc. Berislavu Valušeku, ukrat­ko je pred­sta­vi­la auto­ra koji aktiv­no dje­lu­je na likov­noj sce­ni Rijeke, ali i Istre. Diplomirao je sli­kar­stvo na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu i radi kao docent na kole­gi­ju Slikarstvo pri Akademiji pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti u Rijeci. Aktivan je ne samo kao autor već i kao kus­tos, član je umjet­nič­kog kolek­ti­va LABIN ART EXPRESS XXI, te vodi gale­ri­ju KuC “Lamparna” u Labinu. Izlagao je na pede­se­tak samos­tal­nih izlož­bi i na broj­nim skup­nim izlož­ba­ma. Radovi mu se nala­ze u jav­nim i pri­vat­nim kolek­ci­ja­ma u zem­lji i ino­zem­s­tvu, a za svoj rad višes­tru­ko je nagrađivan.

Berislav Valušek, kus­tos izlož­be i autor pred­go­vo­ra kata­lo­ga, nagla­sio je da već duže vri­je­me pra­ti rad ovog vrlo uspješ­nog auto­ra. “Kada je riječ o izlo­že­nim rado­vi­ma i Stojnićevim rado­vi­ma uop­će mora­mo spo­me­nu­ti pojam sin­kre­ti­zam”, kaže Valušek pojaš­nja­va­ju­ći da je prvo­bit­na umjet­nost ima­la karak­te­ris­ti­ke sin­kre­tiz­ma kada je bila jed­no i još nije bila podi­je­lje­na na sli­kar­stvo, knji­žev­nost, kipar­stvo, gra­fi­ku itd. IMG_2632Umjetnost pret­his­to­ri­je bila je dio pri­ro­de koja ju je okru­ži­va­la, ona nije bila samo cje­lo­vi­ta nego je ima­la i svo­ju svr­hu odnos­no pri­mje­nu, te je slu­ži­la u druš­tve­ne i duhov­ne svr­he radi oču­va­nja iden­ti­te­ta zajed­ni­ce. Tada se nije svat­ko mogao slu­ži­ti umjet­noš­ću i to vri­je­me jedins­tve­nos­ti umjet­nos­ti oni koji su posje­do­va­li zna­nje (tadaš­nji vra­če­vi, umjet­ni­ci), crta­li su, šara­li, odnos­no čara­li (vra­ča­li, baja­li). Damir Stojnić, navo­di Valušek, jedan je takav zna­lac, neka­kav šaman koji poku­ša­va uni­je­ti odre­đe­nu rav­no­te­žu izme­đu ono­ga što jesmo, ono­ga što smo bili i ono­ga što bismo even­tu­al­no htje­li biti, doda­ju­ći da ga sma­tra legi­tim­nim nas­ljed­ni­kom jed­nog dru­gog šama­na koji spa­da u sam vrh šama­niz­ma u suvre­me­noj Hrvatskoj umjet­nos­ti, Vladimira Dodiga Trokuta. Valušek kaže: “U teh­nič­kom smis­lu riječ je o uti­ša­noj likov­noj mor­fo­lo­gi­ji, ovo­ga puta o dje­li­ma “u pra­hu” (prah uglje­na i kre­da, pig­me­na­ta…), bez nagla­še­nih kro­mat­skih izbo­ja na baj­ca­noj pod­lo­zi, dok sli­ke vrve otis­ci­ma ruku i taba­na, bro­je­vi­ma, slo­vi­ma i reče­ni­ca­ma, mrtvač­kim san­du­ci­ma i IMG_2647atla­si­ma, te pti­ca­ma, ljud­skim figu­ra­ma i unu­traš­njim orga­ni­ma. O sim­bo­lič­kim kono­ta­ci­ja­ma nabro­je­nog, uop­će­no može­mo reći da Stojnić ponav­lja­njem i umno­ža­va­njem moti­va poku­ša­va raz­ri­je­ši­ti pro­blem star koli­ko i čovje­čans­tvo – potre­bu za razu­mi­je­va­njem koz­mič­ke rav­no­duš­nos­ti, sebe i ljud­skog mjes­ta i ulo­ge unu­tar cjeline.”

Istaknuvši tako­đer kako je Damir Stojnić izu­zet­no elok­ven­tan i teorij­ski pot­ko­van umjet­nik, te jedan od rijet­kih sli­ka­ra koji sam sebi može napi­sa­ti pred­go­vor, zamo­lio je auto­ra da kaže neko­li­ko reče­ni­ca o svo­joj izložbi.

Stojnić je naveo da je skup­ni naziv izlo­že­nih rado­va “Conflagratio” što je grč­ki pojam koji ozna­ča­va opće izga­ra­nje, odnos­no spa­lji­va­nje svi­je­ta. Na odre­đe­nim stup­nje­vi­ma sve izga­ra; izga­ra­ju naši mate­ri­jal­ni živo­ti, neki pri­je, neki kas­ni­je, ener­gi­ja se tro­ši, ali isto­vre­me­no slu­ži i kao humus za neka nova bića, nove ener­gi­je i stvar­nos­ti koje nas­ta­ju iz toga. U mate­ri­jal­nom smis­lu smo pro­laz­ni, ali u ener­get­skom možda i ne. Iz kul­tu­re smr­ti pro­iz­la­zi kul­tu­ra živo­ta i obr­nu­to. Iz pra­ha smo nas­ta­li, pos­tat ćemo prah, a opće izga­ra­nje svi­je­ta pret­pos­tav­ka je za nove stva­ri koje se iz toga rađaju.

Tekst Marko ŠORGO i Lidija KUHAR
Fotografije Lidija KUHAR