„Ako ne želiš mijenjati svijet, nemoj se baviti književnošću“- razgovor s Natalijom Grgorinić i Ognjenom Rađenom
Na idiličnom imanju u Ližnjanu od 2011. godine djeluje neobična oaza za knjigoljupce, Zvona i nari, koju zajedno sa svojim sinom Ljubomirom Grgorinić Rađenom vodi bračni i književni par Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen. Riječ je o rezidenciji za pisce, prevoditelje i sve one koji se bave knjigom, a koja je u proteklih šest godina ugostila gotovo 150 autorica i autora iz cijelog svijeta.
Natalija i Ognjen puna dva desetljeća pišu zajedno, a nedavno su objavili svoj šesti roman, „Blagoslovljena“, što je bio povod za izlet do Ližnjana…
Što kažu vaši gosti, zašto dolaze u Ližnjan?
U uvjetima kada je umjetnički rad potjeran u zapećak svakodnevne borbe za egzistenciju, naši nam gosti dolaze kako bi ovdje mogli stvarati književnost. To znači, kako bi imali prostora i vremena raditi na svojim tekstovima, ali i međusobno razgovarati, surađivati, biti u interakciji s neposrednom zajednicom koja je u našem slučaju selo Ližnjan, grad Pula i regija Istra. Pisci i prevoditelji ovamo dolaze pisati i osjetiti književnost koja je živa, pulsira u zajednici, književnost koja odgovara na potrebe te zajednice. Naše pisce vodimo onamo gdje je potreba za knjigom, ili – ako je nema – da je stvorimo, što znači da ih predstavljamo ne samo u našoj knjižnici nego i drugdje, oni redovno posjećuju škole u Ližnjanu, Medulinu i Puli, a rado su viđeni gosti i u obližnjem domu za starije „Vita sana“ gdje se još jednom potvrđuje jaka socijalna dimenzija književnosti i gdje se vidi kako trebamo književnost i umjetnost općenito ne samo da nam razveseli starost, nego da nas održava na životu.
Kako vas je Ližnjan prihvatio?
Od prvog dana imamo jaku potporu neposredne zajednice. Naši kolege u Zagrebu tuže nam se na mali broj posjetitelja tamošnjih književnih događanja i ne mogu se načuditi kako u Ližnjanu imamo stalnu ekipu posjetitelja, zaljubljenika u književnost, publiku koja nam je vjerna. No, stanje književnosti u širem društvu jest problematično. Izazov svima nama koji se bavimo knjigama i književnošću je kako književnost izvući iz marginalizirane uloge koju ima, dati joj priliku da raširi krila. Mnogi se naši kolege osjećaju kao da smo svi na jednom kraju broda koji tone i iz kojega čajnom žličicom pokušavamo izbaciti vodu van. Ljude se ne može natjerati da ponovno vole knjigu, samo im se može pomoći da otkriju koliko im ona doista nedostaje, a to je puno dugoročniji proces. I, ne, to nije pitanje marketinga, nije stvar u tome da se potroši dovoljno novaca na plakate, na reklame, nije važno trošiti, trošiti, trošiti – problem nečitanja, poremećaj izostanka kulture knjige, dakle kulture razmišljanja, traženja smisla u svakodnevnom tako se neće riješiti. I da se na svim televizijskim programima dvadeset i četiri sata dnevno reklamira knjiga kao nešto što treba kupiti, nabaviti, imati, to ne bi potaknulo ljude da počnu knjigu doživljavati kao nešto relevantno. Knjiga jednostavno odgovara na druge 
potrebe. U uvjetima duhovne praznine koja je svaki dan sve veća, javlja se duhovna glad, a motivi posezanja za knjigom proizlaze upravo iz te duhovne gladi i to je prostor gdje očekujemo rezultate.
Jedan od načina na koji se pokušavate nositi s krizom nakladništva jest i vaša umjetnička organizacija „Komoč koruna“ unutar koje ste do sada objavili romane „Putanje“ i „Blagoslovljena“ te zajedno sa svojim sinom slikovnicu „Škura, škura boška“?
Da. Pisac, umjetnik, nije samo onaj koji piše, koji dobro piše. Zadatak je predanog umjetničko-književnog stvaratelja, dakle, pisca, da propituje sve segmente književnog rada. Osobno nam je važno da svaki korak u procesu proizvodnje knjige bude umjetnička poruka, da naše knjige doista budu djela koja unutra i izvana imaju intelektualnu relevantnost i umjetničku te duševnu snagu. U uvjetima kad su propali knjižarski lanci, kad se nema gdje plasirati i distribuirati knjigu, uloga je pisaca da pronađu nove kanale komunikacije s čitateljima, jer, iskreno, tržište kao poligon za razmjenu ideja ne funkcionira, čak štoviše, mišljenja smo da je tržišna razmjena jedan od oblika kontroliranja i blokiranja protoka ideja. Osobno nam je veliki profesionalni izazov kako potaknuti čitatelje da aktivno traže ono autentično novo, da traže vrijednosti koje nadilaze puku robno-novčanu razmjenu. Od čitatelja tražimo su-odgovornost za tekst, tražimo da nam povjerenjem uzvrate na povjerenje koje polažemo u njih kao sugovornike. Napisati roman u osnovi znači sročiti složenu poruku važnu za veći broj ljudi. To što se ovaj model komunikacije razvio u tržišnu djelatnost tek je nezgodna posljedica činjenice da pokrenuti tiskarski stroj košta. Jedini zadatak koji postavljamo pred sebe i pred naslove koje objavljujemo pod okriljem „Komoč korune“ jest da služe kao materijalna osnova za nastavak opisane komunikacije. Za nas svaka knjiga, svaki primjerak knjige, u konačnici mora omogućiti novi primjerak nove knjige. To je jedini profit na koji računamo.
Hoćete li biti na ovogodišnjem Sa(n)jmu knjige?
Nećemo. Pulski je sajam okrenut profesionalnim nakladnicima, a mi to nismo, mi smo profesionalni autori. Nakladništvo je za nas „nužno zlo“ jer nema drugog načina da se knjiga proizvede, no nakladništvo u punom smislu riječi predstavlja mnogo više od ukoričavanja teksta, a mi nemamo ni energije, ni želje pretvarati se da smo trgovci ili menadžeri. Jednom kada imamo gotovu knjigu, pokušavamo iznaći modele kontakta s čitateljima iz pozicije umjetnika, iz pozicije sugovornika, knjigu koristimo kao sredstvo komunikacije sa svijetom, a ne kao potrošački proizvod. Svojim se primjerom i radom zalažemo za cjelogodišnju djelatnost, cjelogodišnju umjetničku proizvodnju. Deset dana festivala ima svoju svrhu, ali ona bi trebala biti tek nadgradnja koja dolazi nakon obilne umjetničke produkcije koju u Istri u književnom sektoru nemamo. Da banaliziramo, kakvog bi smisla imao, npr. sajam pršuta u Tinjanu da se u Istri pršut uopće ne proizvodi, da nije jedan od simbola istarske tradicije. Žalosno je da Pula ima najbolji sajam knjige u Hrvatskoj, jedan od najboljih sajmova u široj regiji, ali nema ni jednu pravu knjižaru. Koliko se romana proizvede ili objavi u Istri godišnje? Jedan ili nijedan? Uglavnom nijedan. Proizvodnja se ne podupire. Pisci iza kojih ne stoji reklamna mašina, nevidljivi su. Prešutno je prihvaćen stav da Istra nema književnu proizvodnju kojom se može pohvaliti pred svijetom. Ovdje ne govorimo da se u svakoj sferi ljudske djelatnosti nužno mora razviti autohtoni pandan inozemnom proizvodu. Preživjet ćemo ako se u Zamasku ne otvori tvornica automobila jer automobile već danas sastavljaju mahom roboti. Ali roboti ne pišu, roboti nemaju potrebe za knjigama, nemaju potrebe za komunikacijom, sporazumijevanjem, razmjenom mišljenja. A bez knjige, bez riječi, jezika, identiteta, u određenom trenutku više nećemo biti u stanju prepoznati zašto smo te jesmo li uopće živi.
Kada ste počeli pisati? Svatko za sebe, već kao klinci ili tek kad ste se našli pa krenuli u zajednički eksperiment?
U književnost se uvijek ulazi postupno, gotovo neprimjetno, pitanje ulaska zapravo se nikada ni ne postavlja, ali je pitanje odluke hoće li se u njoj ostati ili ne. Kad smo se upoznali u 
Zagrebu 90-ih, u redakciji „Homo volansa“, za nas je to bila konačna potvrda da je književnost u nama živa i da živimo kroz nju. Rano smo shvatili da kroz naše zajedništvo pokrivamo većinu neophodnih funkcija književnosti – da smo jedan drugome i čitatelj i urednik i kritičar i su-pisac, grupa za potporu kad nastupe krize, motiv, razlog i ljepota stvaranja. U tom je smislu naš ljubavni nerazmrsivo isprepleten s našim književnim životom. Možda je u tome razlog što književnost doživljavamo tako dramatično, jer je naš ulog u riječ, u knjigu potpun, bez rezerve. Pišući ispisujemo jedno drugo, čitajući se međusobno se iščitavamo, razgovaramo, upoznajemo, volimo.
Nedavno ste objavili novi roman „Blagoslovljena“. O čemu on govori?
U „Blagoslovljenoj“ je riječ o obitelji intelektualaca ljevičarskih svjetonazora kojoj se događa viđenje Gospe. Tri su glavna lika: Junija, prevoditeljica teksta o srednjovjekovnim kršćanskim hereticama koje su završile na lomači, a koja i sama ima vizije Božanske Majke; tu je Andrej, njezin suprug, sveučilišni profesor i agnostik te Emanuela, njihova adolescentska kćerka-buntovnica. „Blagoslovljena“ je roman u kojem se propituje autentična duhovna glad koja čovječanstvo progoni od njegovih samih početaka. Pokušali smo istražiti originalni jezik religioznosti, bez stereotipne rovovske bitke svjetonazora. Danas je prečesto kršćanstvo prisutno u javnom prostoru kroz isključivi govor pojedinih konzervativnih skupina i pojedinaca. Naš roman nudi sasvim drugačiju viziju vjere, vjerovanja, povjerenja. U „Blagoslovljenoj“ kršćanstvo i feminizam, queer identitet i slobodoumlje dišu punim plućima, jedno kroz drugo. U romanu ima i sukoba između fundamentalizma i otvorenosti, no naši se likovi, i oni koji su vjernici i koji nisu, ne srame priznati da su tek tragači te pozivaju čitatelje na zajedničko traganje. Zajedničko izgrađivanje međusobnog povjerenja.
Imate li kakav savjet mladim piscima koji bi željeli zajedno pisati?
Savjetujemo im neka se udruže. Naravno, neka pišu, pa i zajedno, ali moraju znati da je pisanje samo jedan dio spisateljskog posla. Mnogo truda, vremena i rada mora se uložiti u predstavljanje vlastitog rada, ali – što je jednako važno – i predstavljanje rada svojih kolega. Ne smije se zazirati od uredničkog i prevoditeljskog posla, organizacije književnih događanja, od šireg kulturnog aktivizma. Jasno, primarni zadatak svakog pisca jest da proizvodi tekst, no više nije dovoljno (ako je ikada i bilo) predati svoj tekst nakladniku i očekivati da će netko drugi obaviti sav onaj dio posla koji stoji iza svake knjige. Trenutak je takav da bavljenje književnošću iziskuje višestranost i angažiranost. Tradicionalno nakladništvo kao koncept gotovo je potpuno nestalo, naročito u kulturama koje se ne mogu osloniti na masovnost tržišta. Zadatak spisateljica i spisatelja, književnica i književnika jest stvarati, mobilizirati suborce u borbi za vidljivost novih ideja, pronalaziti nove načine da knjiga kao medij ostane relevantna u životu ne nekakve intelektualne elite, već najizravnije zajednice. Danas, bez ambicije mijenjanja svijeta, svim cinizmima i ironijama jednog postmodernističkog, umornog okruženja usprkos, bez ambicije da možemo bolje, nema književnoga rada, nema umjetnosti.
Više:
Razgovarala Daniela KNAPIĆ Fotografije Daniela KNAPIĆ i arhiva Zvona i nari
