Riječke spisateljice Tea Tulić i Željka Horvat Čeč u Gradskoj knjižnici Umag

07.11.2017.

Program Mjeseca hrvat­ske knji­ge u Gradskoj knjiž­ni­ci Umag zavr­ša­va u sri­je­du 8.  stu­de­nog u 20 sati susre­tom s dvi­je mla­de knji­žev­ni­ce s izu­zet­no jake i kre­ativ­ne riječ­ke knji­žev­ne sce­ne: Tea Tulić pred­sta­vit će svo­ju knji­gu „Maksimum jata“, poet­ski roman o obi­te­lji i gra­du, a Željka Horvat Čeč auto­bi­ograf­ski roman „4 bra­ve“ o odras­ta­nju u hrvat­skoj provinciji.

image003Druga knji­ga Tee Tulić “Maksimum jata” nas­lo­vom nago­vi­je­šta da se radi o poet­skoj pro­zi koja govo­ri o dina­mi­ci kolek­ti­vi­te­ta – jatu. Nelinearne, ali inten­ziv­ne veze izme­đu nara­tiv­nih i dija­lo­ških odlo­ma­ka knji­ge, pos­tup­no tvo­re sve veće, slo­že­ni­je, sines­te­tič­ke maglo­vi­te obli­ke i poput obla­ka ili jata pti­ca podi­žu čita­te­lja do eks­ta­tič­nog, dos­lov­no povi­še­nog recep­cij­skog sta­nja. Ova knji­ga pro­ze Tee Tulić čita se u dahu i tek kada se nađe na kra­ju čita­telj pos­ta­je svjes­tan na kojoj se visi­ni nalazi…

“4 bra­ve” Željke Horvat Čeč dono­se pri­ču dje­voj­či­ce, infan­til­ne pri­po­vje­da­či­ce kojoj se u pisa­nju još mije­ša­ju stan­dard i dija­lekt, čija je sin­tak­sa jed­nos­tav­na, o nje­zi­nu odras­ta­nju i ško­lo­va­nju od prvo­ga do šes­to­ga raz­re­da, u međi­mur­skom selu, u raz­dob­lju od 1991. do 1996. Njezina „kriv­nja“ je u tome što ne ide na vje­ro­na­uk kao sva dru­ga dje­ca, te što su neki čla­no­vi nje­zi­ne obi­te­lji bili čla­no­vi Saveza komu­nis­ta, baš kao i dobar dio Hrvata pri­je toga doba pre­s­vla­če­nja uvje­re­nja i nove gorljivosti.

Za Kristiana Novaka, koji tako­đer tema­ti­zi­ra Međimurje u svo­jim dje­li­ma, knji­ga Željke Horvat Čeč bila “jedan neo­če­ki­va­ni tekst u koje­mu auto­ri­ca doti­če neural­gič­ne toč­ke druš­tva koris­te­ći per­s­pek­ti­vu dje­čjeg lika, a da pri­tom taj roman ni u jed­nom tre­nut­ku nije mani­pu­la­ti­van, ne iza­zi­va saža­lje­nje već istin­sku empa­ti­ju”. O roma­nu Tee Tulić, Novak je pak napi­sao: “Iako sav izgra­đen na jezič­noj kre­aci­ji, ovaj tekst ne bje­ži od odgo­vor­nos­ti spram aktu­al­nos­ti, ne odmi­če pogled od ono­ga što smo pos­ta­li. Iako na maho­ve pesi­mis­ti­čan, pru­ža utje­hu. Jer, što­god da jesmo, nismo pos­ta­li imu­ni na ljud­sku pat­nju i lje­po­tu. U to se ugra­đu­je ova vrhun­ski pre­ciz­na i filo­zof­ski moć­na poet­ska proza.”

Priredio B. V.