Tea Tulić i Željka Horvat Čeč u Gradskoj knjižnici Umag

15.11.2017.

Manifestaciju Mjesec hrvat­ske knji­ge u Gradskoj knjiž­ni­ci Umag u sri­je­du 8. stu­de­nog zaklju­či­le su dvi­je knji­žev­ni­ce koje dola­ze iz Rijeke. Ravnatelj Neven Ušumović raz­go­va­rao je sa Željkom Horvat Čeč o nje­nom roma­nu „4 bra­ve“ i s Teom Tulić o roma­nu „Maksimum jata“, među­sob­no uspo­re­đu­ju­ći nji­ho­va dje­la te ana­li­zi­ra­ju­ći ih zaseb­no. Isplivale su tako pred uma­škom publi­kom slič­nos­ti, raz­li­či­tos­ti i spe­ci­fič­nos­ti rado­va dvi­ju mla­dih auto­ri­ca, te nji­ho­vi biograf­ski moti­vi koji su ih obli­ko­va­li kao oso­be i kao spisateljice.

IMG_6193

Kao slič­nos­ti je Ušumović naveo lini­ju odras­ta­nja koja je pri­sut­na u obje knji­ge, zatim odnos s ocem, te motiv živo­ti­nja u svi­je­tu lju­di, pre­poz­na­va­nje živo­tinj­skog u lju­di­ma odnos­no ljud­skog u živo­ti­nja­ma. Ovdje slič­nos­ti pres­ta­ju, a poči­nje jedins­tve­nost dva­ju eks­pe­ri­men­tal­nih i kre­ativ­nih lite­rar­nih djela.

IMG_6195Tea Tulić je napi­sa­la, kako sama kaže, knji­gu atmo­sfe­re odnos­no sta­nja, u kojoj je pri­sut­no vrlo malo rad­nje i na kojoj je radi­la pet godi­na da bi na kra­ju dobi­la dje­lo kak­vo je želje­la. Romanom je sama izu­zet­no zado­volj­na, no doda­je da je svjes­na da se neko­me možda neće svi­đa­ti, ali to je za nju u redu. Struktura roma­na je poput jata pti­ca ili riba, koje se pola­ko skla­pa, ali je toli­ko labil­na da uvi­jek nedos­ta­je samo tre­nu­tak da se ras­pr­ši, napo­mi­nje auto­ri­ca. Ušumović je pri­mi­je­tio da je knji­ga „Maksimum jata“, ina­če dru­gi roman Tee Tulić, pisa­na vrlo ori­gi­nal­nim knji­žev­nim jezi­kom, te pred­stav­lja veli­ki iza­zov kako za čita­te­lja tako i za kri­ti­ča­ra koji se mora­ju pre­pus­ti­ti moći nje­ne pro­ze, mora­ju pos­ta­ti dio jata žele li se sna­ći, odnos­no arti­ku­li­ra­ti lini­je i pohva­ta­ti koor­di­na­te. Roman je vezan za grad Rijeku bez da se taj grad spo­mi­nje. Grad je to u kojem je auto­ri­ca rođe­na i u kojem živi i stva­ra, te čiji men­ta­li­tet, ener­gi­ju i narav nosi. Za raz­li­ku od prve knji­ge u kojoj je izlo­ži­la struk­tu­ru matri­jar­ha­ta, bavi­la se sud­bi­na­ma žena dok je liko­ve muška­ra­ca pot­pu­no mar­gi­na­li­zi­ra­la, u dru­goj knji­zi uve­la je više muških liko­va, no sud­bi­ne im nije olak­ša­la. Među moti­vi­ma koji se u knji­zi nala­ze isti­če se dom koji je od uto­či­šta pos­tao mjes­to koje kre­di­ti­ma i naj­am­ni­na­ma iscrp­lju­je i pro­ždi­re one koji u nje­mu žive.

Tea Tulić rođe­na je 1978. u Rijeci. Prozu je objav­lji­va­la u mno­gim doma­ćim i ino­zem­nim knji­žev­nim časo­pi­si­ma, a krat­ke pri­če pre­vo­đe­ne su joj na engle­ski, fran­cu­ski, slo­ven­ski i polj­ski jezik. Godine 2011. osvo­ji­la je nagra­du Prozak te je u okvi­ru nagra­de obja­vi­la frag­men­tar­ni roman/zbirku crti­ca »Kosa posvu­da«. Istu je knji­gu Vjesnik svr­stao u pet naj­bo­ljih proz­nih knji­ga u 2011. godi­ni, a Jutarnji list u polu­fi­na­le isto­ime­ne nagra­de. Ministarstvo kul­tu­re nagra­di­lo je »Kosu posvu­da« kao jed­no od naj­bo­ljih roma­ne­sk­nih ostva­re­nja u 2011. Godine 2014. u surad­nji s Enverom Krivcem i glaz­be­nim kolek­ti­vom Japanski pre­mi­je­ri obja­vi­la je knji­žev­no-glaz­be­ni album »Albumče«.

IMG_6198Za raz­li­ku od Teine knji­ge čija se rad­nja odvi­ja u Rijeci, rad­nja roma­na “4 bra­ve” Željke Horvat Čeč smje­šte­na je u nje­nom rod­nom Međimurju, a odvi­ja se u raz­dob­lju od 1991. do 1996. godi­ne opi­su­ju­ći odras­ta­nje i ško­lo­va­nje jed­ne tamoš­nje dje­voj­či­ce. U roma­nu je opi­san feno­men lov­s­tva kao da se radi o nekak­vom kul­tu, dok dru­gi dio pri­če pred­stav­lja nasi­lje koje se pro­vo­di pre­ma poje­din­ci­ma kao pos­lje­di­ca druš­tve­nih pro­mje­na. Glavna juna­ki­nja doživ­lja­va i poku­ša­va objas­ni­ti nara­ci­jom u obli­ku dje­čjeg govo­ra zbi­va­nja oko sebe na svoj dje­čji način, pos­tav­lja pita­nja i poku­ša­va naći odgo­vo­re uz dozu naiv­nos­ti i sati­re, stva­ra­ju­ći pone­kad čak i komi­čan uči­nak. Kako bi se zašti­ti­la juna­ki­nja roma­na pre­uzi­ma muške oso­bi­ne, obram­be­ni stav odnos­no gard, a da bude pri­hva­će­na od dru­ge dje­ce igra nogo­met. Jer kod dje­ce je jedi­no važ­no znaš li igra­ti ili ne, pojaš­nja­va Željka, sport je zanim­lji­va dome­na gdje ako daš sve od sebe možeš biti naj­bo­lji, dok je u nekim dru­gim situ­aci­ja­ma bilo zbu­nju­ju­će koje sve kri­te­ri­je moraš zado­vo­lji­ti da bi bio priz­nat i pri­hva­ćen. Autorica je da bi napi­sa­la ovaj roman isko­pa­la svo­ja sje­ća­nja koris­te­ći pri­tom svo­je osnov­no­škol­ske biljež­ni­ce koje su osta­le saču­va­ne, a nji­ho­vi su frag­men­ti u knji­zi pri­ka­za­ni te su time pre­ras­li svo­ju prvo­bit­nu svr­hu i pos­ta­li dokumenti.

Željka Horvat Čeč rođe­na je u Čakovcu 1986. godi­ne. Magistrirala na stu­di­ju hrvat­sko­ga jezi­ka i knji­žev­nos­ti na Filozofskom fakul­te­tu u Rijeci. Završila edu­ka­cij­ski tre­ning cik­lus radi­oni­ca u sklo­pu pro­jek­ta „Aktivno sudje­lo­va­nje mla­dih u razvo­ju civil­nog druš­tva“. Organizirala knji­žev­ne veče­ri u Čakovcu, Rijeci i Puli. Bila glav­ni orga­ni­za­tor mani­fes­ta­ci­je u čast Marinu Držiću na Filozofskom fakul­te­tu u Rijeci. Dobila sti­pen­di­ju (2008.) na Univerzitetu Marie Curie Sklodowskej te u Lublinu na istom uni­ver­zi­te­tu zavr­ši­la Kurs huma­nis­tic­z­ny (Poljska kul­tu­ra i civilizacija).

Tekst Mrko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR