Glazbena recenzija: Miles Davis „Doo Bop“ (1991÷1992)
Povratak u budućnost, točnije, u 90-te
• U 1991. godini objavljen je velik broj odličnih albuma, a neki od njih su zauvijek promijenili tijek razvoja glazbe. Primjerice Nirvana s „Nevermind“, U2 s „Achtung Baby“, Red Hot Chilly Peppers s „Blood Sugar Sex Magic“, Pearl Jam s „Ten“, Metallica s istoimenim (ili crnim) albumom, A Tribe Called Quest s „The Low End Theory“, Massive Attack s „Blue Lines“. Čini mi se da se tada u Puli, u alter điru slušalo, a u disku u Hotel Puli plesalo na Primus, Pixies, Cypress Hill, Mudhoney, Soundgarden, Jane’s Addiction, ORB i slične bendove.
Baš je zbog toga nekako nezapaženo prošlo objavljivanje posljednjeg albuma jazz legende, po mnogima jednog od najvećih trubača svih vremena, ekscentričnog Milesa Davisa. Album na prvo slušanje nije ništa posebno, iz današnjeg aspekta čini vam se da je jazz improvizacija mogla biti bolja, da su loopovi prejednostavni, reperi previše old school i s banalnim tekstovima. Album je izdao posthumno producent s kojim je Davis radio, Easy Mo Bee i koji je naknadno sam završio album kao je samo on to zamislio.
Ipak poslušate ga ponovno, nekako vam se uvuku par hitova pod kožu, prije svega „Chocolate City“, „Fantasy“ i „Mistery“. Slušajući ga shvaćate koliko je zapravo takvih primjera u kojem se spaja jazz s hip hopom ili elektronikom nastalo nakon tog albuma, US 3, Guru Jazzmataz ili St. Germain i koliko je to zapravo važno za današnju glazbenu produkciju.
Sigurno je da bi album bio drugačiji da nije izdan posthumno, vjerojatno bi neke dionice na trubi bile ponovno odsvirane, aranžmani razrađeniji, a ritmovi uzbudljiviji. Iako album zvuči kao nekakav demo snimak ili draft budućeg albuma, ima tu neku jednostavnost i flow koji se danas često izgubi tijekom rada u studiju. Vjerno prenosi vibraciju 90-ih kad je život izgledao jednostavnije, a glazba bila direktnija. Nepretenciozan je, ali s odmakom od 26 godina (album je objavljen 1992.), može se danas reći da je postao nezaobilazno djelo u razvoju urbane, hip hop i elektronske glazbe s jedne strane, ali i jazz glazbe u smislu korištenja ritam mašina i sličnih novotarija, koje su po samoj logici svog rada i nemogućnosti improvizacije u suprotnosti s jazz filozofijom. U tom smislu treba Davisu priznati hrabrost da je pred sam kraj svoje jazz karijere preuzeo rizik s neizvjesnim ishodom, čija se ostavština i danas čuje u recentnim glazbenim izdanjima.
DJ Marino