Glazbena recenzija: Miles Davis „Doo Bop“ (1991÷1992)

15.04.2018.

Povratak u budućnost, točnije, u 90-te

• U 1991. godi­ni objav­ljen je velik broj odlič­nih albu­ma, a neki od njih su zauvi­jek pro­mi­je­ni­li tijek razvo­ja glaz­be. Primjerice Nirvana s „Nevermind“, U2 s „Achtung Baby“, Red Hot Chilly Peppers s „Blood Sugar Sex Magic“, Pearl Jam s „Ten“, Metallica s isto­ime­nim (ili crnim) albu­mom, A Tribe Called Quest s „The Low End Theory“, Massive Attack s „Blue Lines“. Čini mi se da se tada u Puli, u alter điru slu­ša­lo, a u disku u Hotel Puli ple­sa­lo na Primus, Pixies, Cypress Hill, Mudhoney, Soundgarden, Jane’s Addiction, ORB i slič­ne bendove.

Baš je zbog toga neka­ko neza­pa­že­no proš­lo objav­lji­va­nje pos­ljed­njeg albu­ma jazz legen­de, po mno­gi­ma jed­nog od naj­ve­ćih tru­ba­ča svih vre­me­na, eks­cen­trič­nog Milesa Davisa. Album na prvo slu­ša­nje nije ništa poseb­no, iz današ­njeg aspek­ta čini vam se da je jazz impro­vi­za­ci­ja mogla biti bolja, da su loopo­vi pre­jed­nos­tav­ni, repe­ri pre­vi­še old scho­ol i s banal­nim tek­s­to­vi­ma. Album je izdao pos­t­hum­no pro­du­cent s kojim je Davis radio, Easy Mo Bee i koji je nak­nad­no sam zavr­šio album kao je samo on to zamislio.

Ipak pos­lu­ša­te ga ponov­no, neka­ko vam se uvu­ku par hito­va pod kožu, pri­je sve­ga „Chocolate City“, „Fantasy“ i „Mistery“. Slušajući ga shva­ća­te koli­ko je zapra­vo tak­vih pri­mje­ra u kojem se spa­ja jazz s hip hopom ili elek­tro­ni­kom nas­ta­lo nakon tog albu­ma, US 3, Guru Jazzmataz ili St. Germain i koli­ko je to zapra­vo važ­no za današ­nju glaz­be­nu produkciju.

Sigurno je da bi album bio dru­ga­či­ji da nije izdan pos­t­hum­no, vje­ro­jat­no bi neke dioni­ce na tru­bi bile ponov­no odsvi­ra­ne, aran­žma­ni raz­ra­đe­ni­ji, a rit­mo­vi uzbud­lji­vi­ji. Iako album zvu­či kao neka­kav demo sni­mak ili draft budu­ćeg albu­ma, ima tu neku jed­nos­tav­nost i flow koji se danas čes­to izgu­bi tije­kom rada u stu­di­ju. Vjerno pre­no­si vibra­ci­ju 90-ih kad je život izgle­dao jed­nos­tav­ni­je, a glaz­ba bila direk­t­ni­ja. Nepretenciozan je, ali s odma­kom od 26 godi­na (album je objav­ljen 1992.), može se danas reći da je pos­tao neza­obi­laz­no dje­lo u razvo­ju urba­ne, hip hop i elek­tron­ske glaz­be s jed­ne stra­ne, ali i jazz glaz­be u smis­lu kori­šte­nja ritam maši­na i slič­nih novo­ta­ri­ja, koje su po samoj logi­ci svog rada i nemo­guć­nos­ti impro­vi­za­ci­je u suprot­nos­ti s jazz filo­zo­fi­jom. U tom smis­lu tre­ba Davisu priz­na­ti hra­brost da je pred sam kraj svo­je jazz kari­je­re pre­uzeo rizik s neiz­vjes­nim isho­dom, čija se ostav­šti­na i danas čuje u recent­nim glaz­be­nim izdanjima.

DJ Marino