Razgovor: Borko Perić – dobitnik Zlatne Arene na 65. Puli
Puljanin Borko Perić dobro je znano lice poznato po brojnim uspješnim glumačkim ostvarenjima. Svoj je glumački zanat „pekao“ upravo u rodnom gradu da bi po završetku zagrebačke Dramske akademije ostao živjeti i raditi u metropoli. S njim smo razgovarali po završetku 65. Pulskog filmskog festivala
Jesu li se slegnuli dojmovi s dodjele Zlatne Arene? To ti nije prva Arena, je li tako?
Ne, nije. Prvu Arenu dobio sam za film „Živi i mrtvi“ Kristijana Milića, negdje 2007. godine. Dojmovi su dobri, sretan sam. A i film je, čini mi se dobro prošao i u Areni kao i u kinima, mislim da ga je publika dobro prihvatila, pa sam s te strane nekako još zadovoljniji.
Osim Zlatnih Arena dobitnik si i brojnih drugih nagrada. Znače li ti i inače nešto nagrade? Daju li ti podstreh ili su svojevrsno opterećenje?
Znače mi u tom trenutku, kada saznam da sam dobio nagradu. To me razveseli. Međutim, već idući dan to je gotovo. Nemaš ti od toga ništa. I ne trebaš imati. Mislim da čovjek treba normalno dalje raditi. Naravno da je lijepo dobiti nagradu ali nije to smisao. Mada, moram napomenuti, ipak je to nekakav strukovni obol.
Kako je Puležanu pokloniti se u Puli, pred svojom publikom?
Kad sam se počeo baviti glumom počeo sam o tome razmišljati i zamišljao kako bi to bilo i onda se to i dogodilo. To je bilo s prvim filmom veliko uzbuđenje, biti na tom platnu u svom gradu, u tom stvarno najljepšem kinu na svijetu, tako da je uzbuđenje stvarno veliko. Ali to je i svojevrsno opterećenje. Onda bi se ipak čovjek htio pokazati i u nekom relativno dobrom filmu.
Živiš i radiš u Zagrebu. Kako je ne živjeti u Puli i ne raditi ovdje?
Na žalost je sve koncentrirano u Zagrebu i vjerujem da ne bi mogao raditi normalno da se vratim u Pulu. Znam da to tako jednostavno ne bi bilo. Teško se grijati daleko od vatre. S druge strane, sada sam nekako i vezan za Zagreb i radim tamo u kazalištu, jednostavno sam se tamo sada i naviknuo. A i paše mi da mi Pula bude jedno odmaralište od svega, jedan povratak kući nakon dinamične, histerične ali i lijepe godine u Zagrebu, naravno tako da mi paše onda doći doma i lagano se opuštati i odmarati preko ljeta i sad mi je drago da mi je Pula postala sinonim za odmor. Kad sam bio mlađi jedva sam čekao da odem iz Pule u Zagreb, govorio sam da mi je dosta Pule a sada mi fali puno, fali mi to more, volim more… Tako da sam nekako sretan i miran kad god dođem u Pulu.
Kako ti je gostovati u pulskom kazalištu?
Jako volim doći tu u kazalište, volim jako gostovati ovdje … Tu je i sve počelo tako da jako volim doći tu i vidjeti neke ljude i ekipu…
Kako si se počeo baviti glumom?
Po kazni! U školi sam za kaznu završio u recitatorskoj grupi kod profesorice Biserke Benčić, učiteljice hrvatskog i tako je sve to počelo. To je valjda bilo najveće poniženje za jednog delinkventa da mora recitirati ali to se nekako čudno poklopilo i ispalo je valjda jako simpatično. A i meni se nekako to svidjelo i kad je kazalište ovdje imalo audiciju ja sam krenuo i tako… Eto mene u kazalištu.
Je li gluma po tvom mišljenju zanat ili je ipak tu talent presudan?
Mislim da je jedno i drugo. Mislim da se zanatski može doći do određene pristojne razine ali bez onog dara, bez onog nekog šarma nećeš moći nikad ići naprijed. S druge strane i sam dar, bez nekakvog rada, promišljanja, bez nekakve zanatske osnove isto nije dovoljan bez njega nećeš moći napredovati, ostat ćeš na toj razini. Tako da su te dvije komponente jako važne. Netko ima čak to prirodno, urođeno u sebi da zanatski, instinktivno rješava stvari i čak je nesvjestan toga, a netko mora osvijestiti to i znati kako se što radi. U svakom slučaju i jedno i drugo je izrazito, izrazito važno za baviti se glumom i napredovati.
Odaješ dojam da s lakoćom igraš. Koliko je za tebe to zahtjevno? Ima li razlike u radu na filmu i kazalištu?
Tehnički je razlika, suštinski nije. Uloga je uloga. Tehnički je razlika velika. Meni je kazalište na neki način teže od filma ali svaki od ta dva medija i izričaja daju neki svoj šarm i neku svoju specifičnost i zanimljivost u radu, tako da volim i jedno i drugo. Ne smatram se ni kazališnim ni filmskim glumcem nego onako, glumac sam za sve što treba.
Pa tako i za reklame? Naime, glumio si u reklami za pivo po kojoj te mnogi prepoznaju
Reklama i televizija imaju veliku moć u smislu prepoznavanja jer je cilj prepoznatljivost proizvoda. U jednu ruku ti postaješ i kolateralna žrtva jer nije cilj da se tebe prepozna, ali te se prepozna.
Smatraš li se poznatim? Primijetili smo da su te na Festivalu zaustavljali ljudi, slikali se s tobom… Kako se nosiš sa slavom?
Nije to neka slava. Barem ne kod mene. To je sve nekako u granicama neke normale, netko tko prati kazalište ili film te prepozna, pozdravi… Hoće se slikati i slično. To je sve vrlo umjereno, lagano, lijepo, nema tu neke slave.
Nastupao si i u televizijskim emisijama Master chef i Maestro u kojem si pobijedio pokazavši svoje dirigentsko iskustvo. Kakvi su dojmovi?
Maestro je bila jedna jako, jako lijepa stvar. Žao mi je da tog showa više nema, da ta emisija nije išla dalje. To je jedna tako dobra, zanimljiva, zabavna i edukativna emisija. Sadržaj koji je toliko bogat i toliko dobar i šteta je da to nije išlo dalje. No, shvaćam da to nije za široku publiku i zato nije ni moglo ići dalje.
Baviš li se inače glazbom?
Jako volim glazbu i uvijek sam se nešto motao oko klavira… Nisam nikada to naučio kako bi trebalo ali volim glazbu. Gdje god vidim klavir sjednem malo i odsviram nešto. Volio bih sad na jesen i tim glazbenim djelom malo više se pozabaviti.
Možeš nam reći nešto više o filmu Osmi povjerenik i tvojoj ulozi u njemu?
Radili smo na Braču, Hvaru i onda nešto na Zlarinu. Uloga je zanimljiva, lijepa. Roman je predivno pisan. Renato Baretić napisao je jednu predivnu priču tako duhovitu, dirljivu… Tako da je bio stvarno i izazov i užitak pokušati dočarati to lice, tog čovjeka.
Cijela ekipa, naravno na čelu s redateljem, bila je super. Lijepo smo radili, uživali…
Bilo bi dobro da ima više ekranizacija naših romana. Imamo predivnu književnost i literaturu tako da je stvarno šteta da se neke stvari ne snimaju. Trebalo bi svake godine poticati snimanja neke serije ili filma po nekom književnom predlošku. Mislim da je to važan dio naše baštine koji se treba koristiti i dalje. Znam da mi nismo financijski jaka kinematografija ali mislim da se može nekako naći neki put da se to ostvari. Mislim da je to važno za kinematografiju, da se na neki način i profilira kroz književnost.
Kad gledamo britansku produkciju ona je jako poznata baš po ekranizaciji svojih književnih djela. Po tome je pamtimo. Počevši od Dickensa pa do ostalih autora koje su oni ekranizirali. Tako da ja mislim da to daje jedan pečat, jednu sliku određene kinematografije – da nije ona klasična film fikcija nego da se temelji na jednom književnom djelu koje je već samo po sebi nekakav zaštitni kulturni brend neke zemlje.
Igrao si u jednoj od 20 priča u filmu Anđelka Jurkasa „Do kraja smrti“, također prikazanim na ovogodišnjoj Puli.
Jesam. On je veliki entuzijast i uvijek nastojim pomoći i izaći u susret ljudima koji toliko vole film da ga idu snimati bez novaca.
Već 11 godina radiš u zagrebačkom kazalištu Kerempuh
Da, Kerempuh je jedno super, dinamično, zanimljivo kazalište, živo, kazalište koje ima super publiku koja voli dolaziti na predstave i tamo je stvarno užitak igrati. Uz, naravno, odličnu ekipu.
Tvoja supruga, također Puležanka, Dora Delbianco isto radi u Kerempuhu
Da, kao dramaturg. I ona ima zanimljiv i lijep posao. Mislim da je Kerempuh trenutno jedno najbolje takvo malo kazalište trenutno kod nas.
Je li ti bilo teško uskladiti obaveze u kazalištu sa snimanjem filma?
Potrudio sam se da to uspije. Kerempuh je moja matična kuća i sve moram podrediti tom kazalištu. Kada sam otišao na snimanje filma Osmi povjerenik bivši ravnatelj Duško Ljuština mi je izašao u susret i pustio me da skoro dva mjeseca idem snimati. Da to nije napravio ja taj film ne bi snimio. To je velika stvar i on je stvarno bio fantastičan ravnatelj.
Igrao si i u kazalištu Ulysses na Brijunima. Kakva su iskustva?
Da, radio sam tamo dvije predstave. S Paolom Magellijem Don Juana i s Lenkom Udovički Pokojnika. To je isto predivno mjesto za igrati predstavu, za raditi predstave, jedna lijepa radna atmosfera gdje se puno i ozbiljno radi, tako da mi je bilo stvarno lijepo i tamo raditi i igrati s fantastičnim, starijim i mlađim kolegama. Tamo se isto dogodi neko lijepo zajedništvo, okupe se zaljubljenici u kazalište, tako da je stvarno doživljaj tamo igrati predstave, koliko i gledati ih.
Uspijevaš li što od predstava pogledati dok si na godišnjem?
Kad sam na godišnjem pokušavam se malo isključiti. Jedino ako me nešto baš jako zanima odem pogledati, inače se teško odvažim negdje potegnuti kako bi gledao predstavu.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije P. ALBERTINI i arhiva Pula Film Festivala