Predstavljen projekt „Herbasonarij“ Noela Šurana u Dnevnom boravku DC‑a Rojc
„Kad se drievo počelo likat, to je bila prava fešta, ona put je saki sopa“
• Prezentacija projekta “Herbasonarij” multimedijalnog umjetnika i kulturnog antropologa Noela Šurana održana je u srijedu, 31. listopada u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc. Govornike, Noela Šurana i Darija Marušića predstavio je predsjednik udruge Metamedij Marino Jurcan koji je u tom uvodnom dijelu iskoristio priliku za predstavljanje petog ciklusa radionica Remix identiteta.
- Radi se o glazbenom projektu udruge Metamedij koji se provodi u sklopu MMLab‑a i glazbenog community studija Metamusic –kreativnih laboratorija Društvenog centra Rojc, a čija je svrha lokalnim umjetnicima omogućiti uvjete za glazbenu produkciju. Cilj radionice je producirati vlastite remikseve kroz grupni rad i stručno mentorstvo Noela Šurana i Tina Dožića, te educirati polaznike o upotrebi digitalnih alata za produkciju glazbe. Radionica je namijenjena svima zainteresiranim za glazbu, zvuk i sound art. Ovogodišnja tema radionica, kao i svih ovogodišnjih programa udruge Metamedij je “Tehnologija i priroda”. S Noelom ćemo istražiti najneistraženiji oblik tradicijskog glazbovanja, a radi se o izradi i sviranju na glazbala od sezonskih biljaka, te s Tinom ćemo izraditi “pick up” mikrofone za ozvučivanje elektromagnetskih zračenja te snimiti iste na terenu. Koristit ćemo kombinaciju snimljenog zvuka na radionicama u novoj produkciji koja posuđivanjem i mijenjanjem nastalim zvukova dopušta stvaranje novih, kazao je Jurcan.
U svom uvodnom izlaganju Marušić se dotaknuo definicije glazbala ili instrumenta kao alata te razne povijesne klasifikacije glazbala.
- Instrument je oruđe, alat izrađen da proizvede zvukove koje ljudsko tijelo ne može. Među prvim važnim klasifikacijama instrumenata je ona koju je izradio je Pretorius 1619. godine koji je razvrstao instrumente onog doba. Puno ih je potom nestalo, a nastali su i novi pa je kasnije, 1880. Victor-Charles Mahillon radio novu klasifikacija na koju su se nadovezali Erich von Hornbostel i Curt Sachs. Taj sistem razvrstava instrumente po načinu na koji se proizvodi zvuk pa se može nadograđivati pojavom novih instrumenata. S druge strane tu je Stockman po kome je instrument bilo koji predmet koji može proizvesti zvuk koji mi organiziramo tako da nam znači glazbu. Noelov posao u cijeloj ovoj priči je bio pronaći instrumente koji se već nalaze u prirodi samo ih treba znati izraditi i svirati na njima, kazao je Marušić.
Šuran je objasnio da se s temom izrade glazbala od sezonskog bilja bavio i prije, a na ovom je projektu radio godinu dana.
- Radi se o najneistraženijem obliku tradicijskog glazbovanja koji je u prošlosti bio jako raširen u Istri jer za prave instrumente je malo tko imao novaca. Većina starijih kazivača s kojima sam pričao rekla mi je da su na tim instrumentima učili svirati. Zapravo ih se smatralo igračkama iako se na njima svašta može svirati. Kako kaže jedan kazivač iz Središnje Istre: „Kad se drievo počelo likat, to je bila prava fešta, ona put je saki sopa“. Glavni cilj koji sam si zadao je vidjeti što se na tim instrumentima može svirati, a „Herbasonarij“ je zapravo arhiva svega onoga što sam zabilježio. Zanimljivo je da se u nekim dijelovima Istre na njih sviralo u stilu dvoglasja tijesnih intervala, a negdje u glazbenim oblicima koji tendiraju duru. No to je tako sa svakim instrumentom – sviraš ono što znaš i što imaš u glavi. Tko je savladao ili od malena ima određenu glazbenu abecedu u glavi tako će pristupiti svakom instrumentu, kazao je Šuran koji je potom govorio o tipovima instrumenata koji se mogu raditi od kora određenih vrsta drveća.
Švikatići, švikutići, svikalini, fautin, švikalnica, fs’cioto, švikaloto, švik, pišćalca, sopiele od kostanja, tuturače sve su to nazivi za glazbala napravljena od kore jasena, lijeske, rulja, topole ili vrbe, a izrađuju se u rano proljeće kad je drvo osobito vlažno ispod kore pa se ona lako skida. Trajnost je takvih svirala neznatna, jer se kora skinuta s grančice vrlo brzo osuši i zgužva pa više ne proizvodi zvuk, ali Šuran je sa sobom donio nekoliko primjeraka koji još uvijek sviraju te demonstrirao kako se s njima može stvarati glazba.
Nakon predstavljanja uslijedio je razgovor s publikom, a naglasak je bio na temi tradicijske glazbe, može li se ona mijenjati, na koji se način s njom može igrati, a Šuran i Marušić su na kraju zaključili da tradicija ima smisla jedino onda kada je živa.
Tekst i fotografije Boris VINCEK
