24. Sanjam knjige u Istri: Doručak s autorom Wole Soyinka
Afrika je intelektualno bojno polje
• Najvažniji moreplovac afričke književnosti, Nigerijac i nobelovac Wole Soyinka bio je gost prvog Doručka s autorom na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Istri.
Razgovor je vodio Aljoša Pužar a započeo ga je s pitanjem „Što je za vas Afrika?“
Soyinka je rekao da je to teško pitanje s obzirom na to da je afrički koncept za seljane jedna stvar, za monarhe ili pak pripadnike plemena Zulu, nešto sasvim drugo.
„Nisam odrastao s tim konceptom duboko urezanim u mom umu, odrastao sam smatrajući se članom naroda, smatrao sam se crncem, smatrao sam se Nigerijcem. Tek kasnije, kada sam postao svjestan političke situacije, kolonijalizma i imperijalizma, pogotovo u kontekstu trgovine robljem, tada sam postao svjestan koncepta Afrike kao takve“, rekao je.
Kasnije je tek postao svjestan da je Afrika zapravo jedna zemlja prezira, kako je dodao, ona je sinonim za jednu od najokrutnijih ljudskih djelatnosti a to je trgovina robljem.„Jeka toga okrutnog čina još se osjeća diljem kontinenta“, naglasio je.
Kasnije, kada je počeo studirati povijest, postao je svjestan da je Afrika puno više od toga. „Afrika je postala svojevrsno skladište za ljudsku snagu, ali postao sam svjestan da je Afrika povijesno bila jedan vrlo bogat kontinent – kontinent kraljevstava, civilizacija, kulture i da povijesno gledano, neke stvari koje danas gledamo i pripadaju drugim kulturama, povijesno zapravo su autohtono afričke stvari“, istaknuo je.
Kako je ispričao, kada pogledamo sve te kulture i civilizacije, Egipat i egipatske piramide, kada pogledamo tko su Nubijci, kada pogledamo južnije, kraljevstvo Šaka i Zulu , ruševine u Zimbabveu, umjetnička djela, vidimo da to nisu dijelovi nekih drugih civilizacija, nego su to tragovi autohtone afričke civilizacije. „I Afrika je u tom trenutku za mene postala jedno intelektualno bojno polje“, izjavio je.
„Dakle, ne znam točno što bi Afrika bila. Povijesno gledano, intelektualno i politički za mene je to uvijek jedno bojno polje. Ali ona je za mene i jedno misaono mjesto“, dodao je.
Napomenuo je kako se na kraju valja zapitati je li Afrika taj jedan narod, zapitati se što je sa Sjevernom Afrikom, što je s Arapima u Africi, dodavši kako suočen sa svim tim pitanjima, nikada zapravo nije stigao uživati u tome što je Afrikanac.
„Vi ste zauzeli kritičan stav i prema nekim ranijim generacijama afričkih intelektualaca koji su, na primjer, kroz koncept „Negritude“ pokušali na neki način odgovoriti na kolonijalnu strukturu znanja i proglasiti Afriku nečim što možda vašoj generaciji nije bilo aktualno, vi ste već bili spremni za određenu kompleksnost“, konstatirao je Pužar. Upitao ga je stoga za objašnjenje tog intelektualnog procesa koji se dogodio u Africi. Od inicijalnog postkolonijalnog odgovora i ideje Afrike u tom trenutku i onog što je ideja Afrike značila njegovoj generaciji.
„Svi Afrikanci postkolonijalnog doba su se borili s tim konceptom Afrike“, rekao je. Kako je pojasnio, „Negritude“ je jedan intelektualni alat koji su osmislili afrički intelektualci prijašnjih generacija,kako bi pokušali identificirati Afriku s nečim što bi bilo specifično afričko, što bi bio koncept udaljen od Azije ili Europe kao takve.
Ispričao je kako su mnogi prigrlivši koncept „Negritude“ počeli graditi duhovnost Afrike, prigrlili su taj koncept kao nešto svojstveno Africi, za razliku od materijalističkog razmišljanja kao nešto što bi bilo svojstveno Europi.
„Neki mislioci su se pobunili protiv takve ideologije i nastao je jedan pravi intelektualni rat zato što su smatrali da se radi o nečemu što usporava našu kolektivnu borbu protiv kolonijalizma i unutarnji razvoj, smatrali su da je to nešto previše romantično i nebulozno te čak među afričkim intelektualcima postoji taj sukob“, ispričao je Soyinka.
„Negritude“ je koncept, smatra, koji treba napustiti kako bismo mogli transformirati društvo u jednom novom smjeru, kako bismo radili na jednakosti i dobrobiti, na razvoju… „Ostavimo taj „Negritude“ po strani i pozabavimo se pravim pitanjima“, pozvao je.
Soyinka veli da je takav sukob sadržan u samoj prirodi kolonijalizma – s jedne strane imamo francuski kolonijalizam, Francuzi koji su pokušali pretvoriti Afriku u „crnu Francusku“, s druge strane tu su bili Britanci koji su pokušavali ostaviti autohtono stanovništvo po strani.
Nisu znali da,kada su u pitanju Britanci, Portugalci i Nijemci da će njihova kultura ostati netaknuta i da ih nitko neće pokušati pretvoriti u Portugalce, Britance i Nijemce, u ovom sistemu indirektne vladavine. „Samo je intelektualna klasa imala potrebu prilagoditi se i tu je nastao taj koncept Negritudea“, pojasnio je.
„To pitanje Afrike, kako je izraziti i kako je definirati, bilo je na umu svakog Afrikanca, no postojala je i zabrinutost kako sve to učiniti a da ne usporimo napredak i dobrobit kontinenta te ne zapnemo u nekim našim starim ustaljenim tradicijama, a da istovremeno ne izgubimo naše tradicionalne vrijednosti“, rekao je Soyinka.
Kako je istaknuo Pužar, Soyinka je preveo književnost starijih autora afričke kulture na engleski jezik. „Možete li nekako evaluirati kršćanski kolonijalizam? Što je takav kolonijalizam dao, a što oduzeo vašoj rodnoj kulturi i na koji ste ga način onda koristili da ga zapravo iznutra razorite?“, upitao ga je.
„Kao dječak bio sam član crkvenog zbora i tamo su nas tukli. Tako su Kršćani postupali s nama. U našoj tradiciji u vrijeme blagdana imate te maskenbale, povorke ljudi pod maskama koji predstavljaju duhove prošlosti i koji nam pomažu u rješavanju tih problema. To je jedna vrlo šarena i dramatična tradicija a ja sam u svojoj glavi jednostavno spojio i pomiješao jedno i drugo“, ispričao je.
Kako je odrastao i naučio više o svojoj tradiciji, tako je saznao da postoje razna božanstva, pa tako u Africi imaju Boga cesta, Boga rata, metalurgije, samoće, munje, Boga poljoprivrede i u njegovoj glavi oni su jednostavno bili samo odjeli istog božanskoga uma.
Kako je kazao, i Brazil, Kuba… prilagodili su njihove svece svojima pa postoji taj sinkretizam koji je privukao Portugalce u Afriku.
Na pitanje što je dogma učinila Africi i što joj radikalizam čini, Soyinka je odgovorio da što su se više kolonijalisti trudili odcijepiti Afrikance od drugih, to su ih više izlagali vlastitim kulturama.
„I politički gledano, mogle su se vrlo lako povući paralele između afričkih ekonomskih sistema kao što je filozofija dijeljenja, zajedničkog rada, bilo je lako pronaći put kroz afričku ideologiju za te zapadnjačke ideologije“, napomenuo je te pojasnio kako je komunizam imao puno više uspjeha u onim zemljama u kojima je predstavljen kroz neke tradicionalne afričke vrijednosti.
Soyinka je rekao kako trenutno postoji velika debata o Kini u Africi, a to je hoće li Kina zamijeniti afričke imperijaliste.„Možemo se zapitati zašto je to tako, što Kinezi vide u Africi i obrnuto, kako su oni započeli, a ja vam mogu reći da je to bilo kroz želudac. Kineska hrana je jako slična afričkoj stoga Afrikanci kada odu iz zemlje uvijek prvo traže kinesku kuhinju“, pojasnio je.
Soyinka je odgojen u nacionalnom duhu. U njegovoj obitelji puni se govorilo o naciji. Pužar je stoga želio znati kako kao poznati aktivist i savjest svoje nacije, gleda na to pitanje: Kada nacija postaje oruđe slobode, a kada postaje monstrum?
„Ako pogledamo unutarnju strukturu političkih sustava mnogih afričkih zemalja i monarhija, one su sve omeđene principima zajedništva i nisu u pitanju diktature, monarhije u Africi nisu diktature“, rekao je dodavši kako je kralj prvi među jednakima i ako on pređe granicu , postoji vijeće pred koje se dovede kralj i kaže se da je prešao granice te mu se naredi da uđe u jednu prostoriju, to znači da mora počiniti obredno samoubojstvo.
„Taj sustav se vrlo promijenio u suvremenim vremenima, politički vođe su uzeli neke ovlasti kraljeva i monarha, ali ne na izvoran način. Uzeli su sami sebi moć, ne samo da budu čuvari već i posjednici zemlje. Dakle, da mogu određivati tko će koliko zemlje dobiti i na koji način što, recimo, kralj nikada nije mogao“, pojasnio je rekavši kako je vijeće glas naroda, ono je to koje prenosi monarhu što ljudi misle i kako dišu, kako razgovaraju o njemu u polju, na tržnicama i u gradovima i vijeće je to koje ga u određenom trenutku upozorava da bi malo trebao suzbiti svoje diktatorsko djelovanje.
Moderni nasljednici ovih sustava su „izvitoperili“ stare običaje kako bi utažili vlastite diktatorske želje, kaže Soyinka. „Ako ste intelektualac i obrazovan čovjek jednostavno se morate zgaditi nad takvim oskvrnućem tradicija a sve u cilju nečijih želja“, zaključio je.
Konstatirao je da većina ljudi voli kad su stvari jednostavne, da su crno bijele, osobito kada im to odgovara, prva generacija vođa su bili kapitalistički vođe koji su nakon odlaska kolonizatora smatrali da ih netko treba zamijeniti a to će biti oni sami, dakle, uvijek je postojalo pitanje vođe i vođenih.
„A tu je i druga vrsta vođa, koje je privukla filozofija Marksizma, tj. onih vođa koji su se našli u tom komunističkom režimu i kojima se svidjelo to ponašanje preuzeto iz Sovjetskog saveza, odnos vođe i vođenih koji tvrde da na svijetu postoje samo dvije klase, a to su klasa vođa i klasa onih koje taj vođa vodi. Oni su nosili maoističku odjeću i smatrali su se progresivnim licem Afrike i tko god se protivio njihovom mišljenju nazivao se pobunjenikom. „Čudna je to bit ljudske prirode koja ima potrebu za dominacijom i drugima koji će je slijepo slijediti“, mišljenja je Soyinka.
Kao primjer dao je pokolj studenata u Etiopiji gdje su leševima bile preplavljene ulice te se zapitao kako je to nešto što možemo povezati s Crvenom revolucijom i iz čega može izaći nešto dobro.
Soyinka je kao student na svom sveučilištu osnovao bratovštinu pirata koja još uvijek postoji te drži predavanja pod njegovim imenom.
Naime, on je odbio biti političar, ali ne i savjest svoje nacije i svog kontinenta. „U to pretkolonijalno doba imali smo one koji su negdje putovali, ljudi elite dominirali su studentskim životom u Nigeriji, bili obučeni u odjela unatoč toplini, a studente koji su nosili tradicionalnu odjeću su ismijavali i nazivali bušmanima, dakle dominirala je neka lažna kultura“, ispričao je.
Zato je osnovao Bratovštinu pirata koja se protivila sakoima i odjelima te spašavala ljude od tih „glupih britanskih tradicija“. To nešto što su osnovali prije 60 godina.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
