Predavanje Anite Buhin “Kako se kalio jugoslavenski šlager” u klubu Kotač DC‑a Rojc
Ljudi žude za intimnim temama
• „Zabavna glazba najviše mijenja društvo utječući na mentalitet ljudi, vrijednosti, stil života i međuljudske odnose. To je naizgled kontraintuitivno jer ona nije kontroverzna i subverzivna poput punka, no tajna je u činjenici da u njezinu kreiranju i konzumaciji sudjeluje velik broj ljudi različite dobi koji potječu iz urbanih jednako koliko i ruralnih sredina. Čim je za rađanje i rast fenomena zaslužno mnogo učesnika, jasno je da on ne podrazumijeva samo goli odraz društvene klime. No zabavna glazba nije dobila svoj teren na brz i jednostavan način jer je početak funkcioniranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije obilježen proklamiranjem pjesama koje slave rad te potiču zajedništvo i mir, što znači da su poželjni motivi u takvom kontekstu npr. tvornice, oranice, traktori…“, započela je svoje predavanje o jugoslavenskom šlageru doktorandica povijesti Anita Buhin održano u srijedu, 6. veljače u klubu Kotač pulskog Društvenog centra Rojc.
Nakon raskola Tita i Staljina te isključenja Jugoslavije iz Informbiroa 1948. otvaraju se vrata zapadnim kulturnim utjecajima, između ostaloga i jazzu, za koji se dotad smatralo da potiče na eroticizam. Javila se i svijest o tome da ljudi ne žele slušati pjesme o radu u tvornici jer ih to ne opušta niti im diže raspoloženje, već kako kaže prvi roker s naših prostora Đorđe Marjanović, žude za intimnim temama. Stihovi o ljubavnom zanosu, boli i previranjima odlično pristaju uz dodir, šapat, zagrljaj ili ples. Primjer takve pjesme je “Reci da me voliš” Ive Robića, a imali smo ju priliku i poslušati u sklopu predavanja.
Međutim, u to vrijeme nema autentičnosti u domaćoj glazbi, već se ona više oslanja na tango, valcer ili fokstrot te zapadnjačke tvorevine općenito. Tito zamjera takvu vrstu utjecaja jer smatra da su starogradske, folklorne i masovne pjesme bolji temelj za formiranje suvremenih melodija i ritmova. Ne smijemo zanemariti ni pomamu za hitovima sa San Rema čija prisutnost također briše potrebu za osmišljanjem nečeg inovativnog i izvornog jer je, naravno, lakše slušati ili prevesti pjesme s talijanskog jezika. Primjerice, Duo DD pozabavio se plasiranjem prepjeva “Se mi perderai”, no taj pristup ne predstavlja dugoročno rješenje jer nijedna takva skladba ne može postati dio povijesti, već služi samo trenutačnom zadovoljavanju želje da se hranimo tekstom i zvukom.
https://youtu.be/VrXInoM87‑M
Autentična domaća zabavna glazba razvila se najprije zahvaljujući medijima. Naime, na radiju i televiziji ona je zastupljena u puno većoj mjeri negoli narodna, dok prodaja ploča ili posjećenost koncerata i ne svjedoče o velikoj razlici u broju konzumenata. Valja reći i da zabavna glazba u užem smislu podrazumijeva šlagere, dok određene jazz i rock skladbe također ovdje možemo svrstati ako se upuštamo u slobodniju procjenu. Osim medija, stasanju novih strujanja doprinijeli su i festivali. Na Festivalu Opatija bilo je poželjno prijaviti pjesme koje opisuju svakodnevnicu te imaju lako pamtljivu i jednostavnu melodiju, a cilj manifestacije bio je i otkrivanje ukusa radijskih slušatelja. Stoga je publika birala jednoga pobjednika, dok je stručni žiri davao svoju neovisnu procjenu najboljeg kandidata. Tada su kritičari i dalje teško prihvaćali stihove o nesretnoj ljubavi i ostalim sadržajima koji u nekim varijantama djeluju trivijalno, a smatrali su i da se domaća glazba još uvijek nije dovoljno odvojila od stranih utjecaja. No bilo je neosporno da pjesme na dobar način preslikavaju društvene trendove, između ostaloga i afirmaciju potrošačkog mentaliteta. Naime, sve više postaje uobičajeno tražiti sreću u materijalnom svijetu – posjedovati kućne uređaje, poput perlice rublja, te modernu odjeću i automobil. Stoga nije iznenađenje da su apsolutni pobjednici festivala 1958. bili Ivo Robić i Zdenka Vučković koji su izveli pjesmu “Mala djevojčica” o djetetu koje želi da tata kupi bicikl, romobil, medu i zeku te sve ostalo što bi moglo biti sirovina za neograničen prostor zabave.
Drugi značajni festival bio je Melodije Jadrana, a on je dokazao da se dalmatinski melos može dobro uklopiti u zabavnu glazbu i kao takav je napokon zadovoljio onu težnju da stvorimo nešto specifično za naše krajeve. Na tome se i pretjerano inzistiralo pa su tekstovi trebali biti vezani za more te primorska naselja i običaje, što je znalo dovoditi i do toga da nije bilo važno jesu li riječi banalne i komične ako se poštuje zadana tema. Primjer je skladba “Uz gradele” koja govori o 40 vrsta riba koje se mogu staviti na roštilj. Bez obzira na tako ekstremne slučajeve, možemo reći da pjesme s ovoga festivala odišu arkadijskim mediteranskim duhom, a prepoznavanje vrijednosti i ljepote naše obale dovelo je u to vrijeme i do razvoja turizma.
No na festivalima još nisu dovoljno dolazili do izražaja sami pjevači – važniji su bili skladatelji. Tek je televizija omogućila da izvođači postanu zvijezde te da osim što cijenimo njihove vokalne kvalitete, obratimo pozornost na njih kao javne ličnosti čiji izgled, stavovi te stil života postaju važni koliko i umjetnost. Jedna je od takvih zvijezda Mišo Kovač, nesuđeni tapetar oporog i prodornog glasa koji je pridobio publiku svojom karizmom. Osvojio je brojne nagrade 1971. na zadnjem spomenutom festivalu interpretirajući pjesmu “Proplakat će zora”, rađenu prema narodnoj melodiji. Zanimljivo je i da su izvođenje skladbe tada odbili mnogi renomirani pjevači, dok ju je Mišo rado prihvatio i ambiciozno najavio pobjedu.
Pred kraj predavanja imali smo priliku pogledati i deset minuta ekskluzivnoga materijala sa zagrebačke televizije iz 1968. godine. Dok današnje pjevačice u spotovima nose oskudnu odjeću i ne srame se provokativnih plesnih pokreta, na toj snimci vidimo do grla zakopčane žene koje se lagano njišu u ritmu glazbe. Dakle, događaju se promjene u konceptu zabavne glazbe, kao i one u društvu, a sve je to u snažnoj međusobnoj vezi.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ
