Premijera predstave „Hrvatski bez muke“
Teatar apsurda u režiji kazališta Dr. Inat
• Predstava “Hrvatski bez muke” u produkciji nezavisnog kazališta Dr. Inat pred brojnom je publikom predpremijerno i premijerno odigrana u subotu, 16. ožujka u prostorima kazališta u Društvenom centru Rojc. Riječ je o koautorstvu dramaturginje Snježane Akrap-Sušac i glumica/glumaca Gordane Trajković, Nevene Trgovčić, Barbare Ćaleta-Markežić i ovisno o alternaciji Vladimira Butkovića i Kristine Lazić.
Za komade nastale unutar zidova Dr. Inata karakteristično je to da tijelo koriste kao alat pomoću kojeg manipuliraju različitim izražajnostima i ekspresijama – možda i u većoj mjeri nego li tekst. Fizički teatar ispravniji je termin kojim se može opisati polje djelovanja ove trupe koja u različitim postavima djeluje od 1984. godine. Upravo korištenje različitih izražajnih alata koji bi potom katalizirali nutrinu glumaca, unutarnje demone nemalo puta bi rezultirali tjeskobom koja bi me kao očevica još dugo pratila nakon napuštanja gledališta. Danas je zaista dovoljno otvoriti novine ili laptop i evo ga. Tjeskoba se uspješno povratila. A bilo je i povraćanja na sceni. Ali odglumljenog naravno. Tu svakodnevica opet pobjeđuje.
Ništa ne zavrti utrobu tako vješto kao osjećaj nejakosti u odnosu na apsurdnost sustava čijeg smo sastavni dio. Prateći ovaj najrecentniji rad evidentno je da je ovo potpuno atipična “Inatova” predstava. Inspirirati se radovima Eugena Ionesca, predstavnika teatra apsurda te Danila Harmsa – ruske avangarde logična je početna točka koja je derivirala 13 scena s originalnim tekstom.
Iz Dr. Inata poručuju: “Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično. Sve je stvarno, nestvarno, nemoguće, pojmljivo, nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako. Zašto Ionesco i Harms? Njihovi tekstovi, napisani prije stotinjak godina, posve su suvremeni. Govore o banalnim situacijama, a zapravo o samoći ljudi i beznačajnosti egzistencije pojedinca. Rečenice se raspadaju u karikaturu, parodiraju konformizam buržoazije, služeći se akcelerirajućim ritmovima i/ili cikličnim ponavljanjima. Zanemaruju psihologiju i logički dijalog, opisujući dehumanizirani svijet s mehaničkim, skoro lutkarskim likovima. Možda njihova djela najbolje opisuju sljedeće Ionescove misli: „Rađamo se, rastemo u snazi i ljepoti, i malo – po malo, dolazi do sloma i već smo šepavi, ružni, slabi; Kako je to moguće?“
Kao što se i gore naveden Ionescov citat odnosi na cikličnost i prolaznost, i ova predstava se svakom scenom nanovo gradi da bi se na koncu prekinula, rastočila i krenula iz nule. Četiri izvođačice, različitog naboja, iskustva i artikuliranosti u konačnici vješto vladaju i tekstom i pokretom. Duhovit element je korištenje kontrasta između izgovaranja teksta prenaglašenom kazališnom dikcijom i svakodnevnog govora koji se pojavljuju kod dijaloga navodeći publiku da pomisli da je riječ o izvedbenoj grešci.
Dok svaka scena za sebe sadrži određenu dinamiku, ona je podešena i kroz čitav komad. Zahvaljujući tome, iako dolazi do zasićenja uslijed izmjena scena, rekvizita, teksta, videa… trenutak usporavanja, smirivanja prepoznat je kao nužan i dobro tempiran navigirajući prema kraju. Manipuliranje tekstom u maniri izumljenoj od strane Harmsa i Ionesca savršeno služi svrsi kako bi se opisala recimo: suluda težnja sistema da bogatstvo različitosti svede pod zajednički nazivnik (bilo da je riječ o “brojanju krvnih zrnaca” u uvodnoj sceni “vijesti iz dijaspore” ili “pomačkivanju” jezika) i ukida svaki pokušaj individualizma i zlorabi logiku.
Dokidanje značenja riječi, simbola ili poistovjećivanje svih likova (i publike) sa samo jednim, u konačnici rezultira poništavanjem identiteta stvarajući uvjete u kojima je egzistencija pojedinca u potpunosti nebitna. A itekako je bitna.
Nešto više uvida u principima suradnje i metodama dala nam je jedna od autorica i izvođača Nevena Trgovčić koju smo prvo priupitali koliko se dugo radilo na materijalu?
- Ljetos smo počeli čeprkati po tekstovima… pričali o estetici koju bismo htjele dobiti, i vremenu kojemu tekstovi pripadaju i načinu na koji bi ih spojili s današnjim.
Po kakvom sustavu ste slagali scene – da li je svaka imala svoju okosnicu pa su kolažirane ili je proces bio organski i dolazio iznutra?
- Od početka razgovora smo kolažirali scene i igrali se redoslijedom, nešto smo još u čitanjima izbacivali, a nešto na sceni vraćali – to govorim samo o tekstu – neke su scene uz tekst imale već dogovaranu i formu, ali ne sjećam se da je ijedna zadržana, možda tek njezina naznaka – tako da, da – dolaze iznutra.
Razaznaje se korištenje specifične metode (pripisane Ionescu ili Harmsu- kako u kojoj sceni)… možeš li ukratko objasniti po kojem ste sistemu stvarale materijal?
- Negdje smo tražili univerzalnost… Snježana je “odradila” posao šireg selektiranja tekstova, a onda smo iz tih tekstova dalje tražili, a ponekad i ubacivali još materijala u njezinu selekciju. Gotovo su podjednako zastupljeni tekstovi jednog i drugog, pa se skoro i izmjenjuju podjednako (mislim da nam se od početka svidjela ta podvojenost koja se tako dobiva). A znaš kako to ide, materijal sam sebe stvara, ubacuje, izbacuje, nameće se i sakriva pred nedostatkom razloga za drugačije.
Potrebno je čitati između redaka kako bi se shvatilo i iščitalo značenje ovog rada. Kakav je feedback publike nakon gledanja?
- Feedback je začuđujuće dobar. Kažem začuđujuće jer valjda svi koji započnu s komentarom o duhovitosti i razigranosti, završe sa sveprisutnošću apsurda u svijetu u kojemu živimo – lijepo!
Da li planirate igrati predstavu još – osim u srijedu 20. ožujka naravno? Gostovanja?
- Ništa još nije precizno definirano. Nešto smo dogovarali za svibanj, a već su se nakon naše javne probe održane krajem prosinca, a sada još i više uoči premijere, javljale profesorice Hrvatskog jezika i književnosti s upitom mogu li dovesti učenike?! Nadam se nije samo zbog naslova koji je, naravno, izveden iz Ionescovog radnog naziva za „Ćelavu pjevačicu“ – „Engleski bez muke“.
Iduću izvedbu predstave “Hrvatski bez muke” moguće je pogledati ove srijede 20. ožujka u 20 sati, na 3.katu DC‑a Rojc u prostoru kazališta Dr. Inat.
Tekst Ivana VOJNIĆ VRATARIĆ
Fotografije Igor DRAŽIĆ