Književna večer s Julijanom Matanović u Novigradu
Književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović proteklog je tjedna posjetila tri istarska grada: Buzet, Pazin te Novigrad u čijoj je Gradskoj knjižnici gostovala u utorak 9. travnja. Knjižničarka Dijana Lipovac Matić pripremila je pregršt zanimljivih pitanja za poznatu spisateljicu, a ugodan književni razgovor pred mnogobrojnom publikom potrajao je gotovo dva sata.
“Prvo ste krenuli kao znanstvenica i dugo vremena se time bavili. U kasnijim ste godinama počeli pisati, a u još kasnijim godinama počeli ste pisati za djecu. Kako ste se uopće odlučili početi pisati i iz tog nekog strogog fakultetskog režima krenuti u svijet književnost? “, upitala je knjižničarka.
“Startala sam negdje osamdesetih, tih godina sam diplomirala i umislila sam si da sam znanstvenica te pisala strogim znanstvenim jezikom s deset termina u jednoj rečenici. Danas kad čitam svoje kritike pomislim kako se ti stariji pisci nisu ljutili na mene!”, navodi Julijana, nastavljajući da točno zna u kojem se trenutku promijenio njezin odnos prema književnosti. Nakon pada Vukovara, u Osijeku u jednom kafiću, se sastalo nekoliko 
generacijskih ljudi oko književnosti, među kojima je bio Martin Grgurovac koji je predložio da se pokrene biblioteka “Slavonika” koja bi obuhvaćala 100 djela slavonske književnosti. Dobila je zadatak napraviti analizu Đuke Begovića, te je igrom slučajnosti uskoro u vlaku upoznala gospodina otprilike njegovih godina koji joj je pričao svoju životnu priču. Došavši u Zagreb napustila je suhoparni jezik znanosti i počevši pričati pričom, došla do analize, no time je oslabila prema fakultetskom režimu svoj status znanstvenice. Godine 1996. spremala je doktorat, no stavila ga je sa strane i napisala svoju prvu knjigu “Zašto sam vam lagala”.
“U svojim knjigama pišete o sebi, o svojim iskustvima, emocijama ili mi barem mislimo da pišete o sebi. Jeste li kroz pisanje izgubili neku svoju privatnost ili na to uopće tako ne gledate? “, upitala je Lipovac Matić. Iskrenost je pravo utočište pisca i pisac ne smije imati figu u džepu, smatra književnica. “Ja pišem u prvom licu. Problem prvog lica je to što se djelo pisano na takav način često smatra autobiografijom, pa su oni koji su pisali o mojoj knjizi tražili modele autobiografije da ju opišu, ali ja mislim da ona ne spada ni u jedan od njih. Naslov “Zašto sam vam lagala” izabrala sam upravo radi teoretičara literature da im kažem da to nije autobiografija. Ako to i jeste autobiografija, onda je to poseban tip autobiografije u kojem sam napravila jednu suludu stvar, a to je da sam ustvari izmislila neke događaje, a imena stavila stvarna što je potpuno suprotno od onog kako se obično radi. Dobila sam ljubav čitatelja, ali šutnju u familiji. Iako su događaji lažni i imponira kad su čitatelji uvjereni da su istiniti, i teško im je reći da nisu, ono što je zbilja istinito su atmosfera i sama emocija. Nikad ne uzimam primjere drugih, život mi je dovoljno bio složen da mogu posegnuti za svojim iskustvima i osjećajima.” pojašnjava Matanović.
Iako je dugo zazirala od društvenih mreža te, smatrajući da je prestara za to, uvijek imala otpor prema tome, na nagovor svojih studenata ipak je prije nešto više od godinu dana pokrenula svoj blog i otvorila Facebook stranicu na kojima redovno piše o književnosti, literaturi, o drugima, nekakve osvrte ili o svojim djelima. Napominje da se jako boji teksta, te da onu dobro znanu “U početku bijaše riječ” nekako olako shvaćamo. Više od toga što će iz života prikazati u tekstu, ona se boji kako će taj tekst kojeg je napisala kasnije utjecati na njen budući život, jer se događalo da se ono što je pisala u svojim djelima kasnije i događalo u njenom stvarnom životu. No kroz pisanje se uvijek i spašavala, jer bi teške situacije u svom životu vidjela kao film ili kao priču i to je djelovalo terapijski. Stotinu svojih tekstova objedinila je u knjigu koju je nazvala “Ljuta godina”, a sam naslov pokriva sve: i fizičko vrijeme, odnosno točno godinu dana i njenu emociju u tom razdoblju. Zahvalna je ljudima koji čitaju njezina djela i koji je kroz njene objave prate, a svoje poštovanje pokazuje i tako što se trudi svakome odgovoriti na komentar, koje smatra dragocjenim i koji su uglavnom svi pozitivni. Ipak priznaje da je povrijede i smetaju neki zlobni komentari ili ljubomora, dvoličnost ljudi koji su na ulici fini i ljubazni, a s druge strane na društvenim mrežama siju zle komentare, te je u toj prilici sklona pomisliti da im je ovo drugo lice zapravo ono pravo.
Na pitanja o književnim nagradama, kojih je puno osvojila, te znače li joj one uopće išta ili joj možda više znači publika, spisateljica pojašnjava: “Moj prijatelj Velimir Visković koji mi je bio uzor, jednom mi je rekao nakon gostovanja u Belišću u krcatoj kino dvorani: “Ti si kraljica književnih večeri provincije” Mislio je da me kroz dobru šalu malo spustio, no to je meni bio veliki kompliment.“ Ta publika koja se posebno uredi za književnu večer i pročitala je sve njene knjige joj puno znači. Ali znače joj i nagrade. Opće mišljenje vlada da ako si veliki pisac trebaš biti zatvoren i ne treba te baš svako razumjeti, a njoj su se knjige prodale u tisuće primjeraka što možda pokazuje da “nešto nije u redu”. Čekala je da je i struka prizna, ali to se nije u početku događalo, a često je na natječajima bila “prva pratilja”. Jedne godine prijavila je kolegij naziva “Književne nagrade – ulaznica u povijest?” i godinu dana sa studentima proučavala književne nagrade. Analizirali su sve nagrade koje su u Hrvatskoj bile, njihovu povijest, te imena dobitnika kojima su se posebno bavili. Čitajući finaliste, studenti su uvijek izabirali drukčiji rezultat od žirija. Potvrdilo se ono što je 25 godina govorila svojim studentima, a to je da nema te jednadžbe, tog instrumentarija, koji će reći ova knjiga je zaslužila ocjenu 3,5, a ova 4, 2. Književni tekst od ponuđenih rečenica nastaje u glavi čitatelja. Nekad je od neke knjige puno očekivala, ali rezultat ne bi došao. Puno puta je bila u žiriju i smatra da se nekad događa da se zaboravi na žanr kad imaš osobu kojoj hoćeš dati nagradu. Drage su joj nagrade čitatelja, novinara, knjižničara, koji su također u neku ruku struka, iako ne baš ona najuža.
“Kako ste se uopće odlučili pisati za djecu i mlade? Je li bio teško pogoditi njihov jezik i ući u njihovu glavu?” upitala je knjižničarka. Matanović navodi da joj je upravo to i bio središnji problem, da ne ispadne pred mladim ljudima budala, jer djeca su iskrena. U suradnji s liječnicom Ankom Dorić te na njen nagovor, napisala je 2010. godine knjigu o HPV‑u “One misle da smo male”, koja je jako dobro prošla kod mladih i dobila niz nagrada kao što su Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. Problem govornog jezika petnestogodišnjakinje iz Zagreba pokušala je riješiti tako što je dala na čitanje rukopis jednoj mladoj djevojci koja joj je ukazala na greške, ali i dosjetivši se da u knjizi napiše da junakinju stroga baka tjera da govori književnim jezikom. Nakon toga napisala je knjigu “Rečeno učinjeno”, roman protiv terora 5,00, odnosno toga da djeca moraju biti svestrana i odlična u svim predmetima i društvenim i prirodnim. Iduća knjiga za djecu bila je “Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom” (2017) i u njoj je sporednom liku iz prethodnog djela, dječaku kojem odlično ide matematika, dala glavnu ulogu, te u novoj knjizi on mora savladati i kreativno pisanje.
Upitana za mišljenje o aktualnom problemu školske lektire književnica kaže da smatra kako bi se trebalo izboriti za veću satnicu materinjeg jezika, jer za sada u samo 4 sata tjedno učenici trebaju savladati jezik, cijelu povijest književnosti i uz to imati i lektiru i izbornu lektiru. Također smatra da je, posebno u društvu i državi koja se napušta, princip zavičajnosti jako važan, te da bi ga trebalo primijeniti u izboru lektire i u nastavi, jer djeca najbolje razumiju kada se u djelu opisuje podneblje njima blisko, kad se priča o njihovom gradu.
Kao svoje top tri knjige Julijana Matanović navodi “Flaubertovu papigu” Juliana Barnesa, “Prokletu avliju” Ive Andrića i “Nevidljivo pismo” Pavla Pavličića. Za svog supruga, akademika, doktora znanosti, književnika i prevoditelja Pavla Pavličića kroz osmijeh kaže da je “elementarna nepogoda”, pisac koji osjeća svijet, koji rukom piše tekstove svaki dan sat i pol, koji je puno događaja u svojim knjigama opisao prije nego što su se dogodili, a mjesta koja nikada nije posjetio dočarao je vrlo vjerno, koji sve zna i sve pamti i svojom riječju sačuvao je mnoge uspomene. Nažalost u svome gradu Vukovaru, kojemu je posvetio preko 20 knjiga, nema još uvijek spomen ploču na rodnoj kući.
Za kraj Julijana Matanović nam je rekla da u knjige koje ne voli čitati spadaju ljubavni romani koji su ispod granice njene tolerancije, te nam otkrila moto kojeg slijedi u životu: „Kava i ljubav se konzumiraju dok su vrući!“
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
