40 godina stvaranja istarskog slikara Fulvia Juričića
Želim se vratiti na figurativno slikarstvo
• U Muzeju suvremene umjetnosti Istre je u petak, 4. svibnja otvorena izložba „Retrospektiva 1979 – 2019“ jednog od najistaknutijih istarskih umjetnika Fulvia Juričića kojemu je povodom Dana grada Pule dodijeljeno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti, nakon njegovih četrdeset godina stvaralaštva.
Akademski slikar Fulvio Juričić jedan je od pionira avangarde u Hrvata koji je ustrajao na svom putu razrade apstraktnih formi sve do danas, a doprinos gradu dao je i kroz generacije umjetnika koje je cijeli svoj radni vijek poučavao u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli. Izložbu su svečano otvorili ravnateljica MSUI‑a Ketrin Milićević Mijošek, kustos izložbe Mladen Lučić i Vladimir Torbica iz Upravnog odjela za kulturu Istarske županije.
Na izložbi u MSUI‑u i Gradskoj galeriji Pula izlaže svojih sto radova, koji nisu niti desetina njegovog bogatog opusa, koji su nastajali kroz cikluse Fragmenti, Dubine ‑Tišine, Jedra, Crna jedra, Moji mali svijet Tao i Dijalozi. Za sebe kaže „uvijek sam radio u ciklusima tako da nemam nazive slika nego cjelina. Naziv može sugerirati sasvim drukčije tumačenje slike. Motivi su more, jedra, pa opet more, tišina, dubina“.
Umjetnik je informela – neformalnog, apstraktnog slikarstva koje se prepušta slučajnosti, spontanosti i podsvjesnom. Jedna od značajnih karakteristika tog slikarstva su i veliki formati, gigantskih razmjera na kojima Juričić svoja emotivna stanja, ali i ono što ga okružuje interpretira dinamikom svjetlosno-kromatskih odnosa.
Kustos izložbe, Mladen Lučić je rekao da su odlično poznavanje kompozicije, pigmenta boje i materijala koje nanosi dokaz da je Fulvio Juričić od svojih početaka, u prvome redu umjetnik informela jer to ne bi mogao biti bez tih znanja. Dok su mu se ciklusi mijenjali, on se nije promijenio već je ostao postojan istraživanjima, ostao hrabar, uvijek tražeći nešto novo.
Prostor MSUI‑a obilježili su veliki formati, teške i jake slike informelovske kompozicije na kojima autor rasteže crna jedra i igra se monokromijom.
„Počeo sam s tišinama i dubinama, to je bila moja prva faza, i nakon toga krenuo s jedrima koja su za mene bezbrižnost, sloboda, lepršavost – prikaz svega onoga što ja volim, a to je ribolov i sve povezano s morem. I kad se društvena situacija 90-tih naglo promijenila, možda čak i nesvjesno prešao sam na crnu boju – nastaju crna jedra, valjda sam osjećao neki pritisak ili težinu u sebi, iznad sebe, od tog rata koji se spremao… ali crna boja ostaje dominantna i na mojim kasnijim radovima iz ciklusa Dijalozi“, objašnjava autor.
U Dijalozima se autor referira na tiskane medije, baš iz prostora kao što je stara tiskara, pa se prostor izložbe odlično preklapa s njegovim najrecentnijim radovima. To je po njemu najzreliji opus koji odražava stanje današnjeg društva.
„Dijalozi traju već godinama, ima tu naslova i podnaslova, radim s raznim tehnikama, ali ideja je uvijek ista, a to je nešto što se provlači u politici, u medijima, u svakodnevnom govoru – svi jako puno pričaju i na kraju ništa ne kažu. U zadnjim radovima imam puno slova, slogova i riječi koje zapravo ništa ne znače, a pokušavam ih pravdati kroz vrijednosti estetike i kompozicije koje su univerzalne“, kaže Juričić.
Slova su u funkciji slike kao njen integralni dio, a njihovi su blokovi razdvojeni manjim razmacima koje tvore bijele uske površine s ugrebanim i slojevito nanesenim potezima slikarske špatule. Kompozicijska dispozicija slovnih blokova svoje porijeklo zahvaljuje iskustvu kolažiranja, a autorova izvjesna refleksija prisutna je i u naglašenoj iluziji reljefnosti samih slova koja su osnovni subjekt slike.
Juričić je iskreno senzibilan autor što duboko i introvertno doživljaja impulse vanjskog svijeta prevodeći ih u hermetički, ali i izuzetno sugestivni svijet osobnog umjetničkog eksperimenta, uporabom slikarskih, ili ne slikarskih materijala.
„…znači, ide crno na crno, pa onda još jednom crno…i dobivate fantastičnu teksturu. Crna boja me fascinira. Na ovoj izložbi ima nekoliko vrsta crne boje, od sjajne, mat, s teksturom, bez teksture, čitav spektar crne boje od koje možete sagraditi sliku. Da bi umjetnik komunicirao s publikom, ne mora koristiti milijune boja, efekt je isti“, nastavlja autor.
„ U MSUI‑u su ušli oni snažniji radovi, dok su u Gradskoj galeriji Pula izložene fragilnije slike manjih formata, njegovi crteži iz razdoblja 90-ih pa do 2000-ih i zadnji njegov komorni ciklus iz Dijaloga. Iako su dva odvojena prostora ovu izložbu svakako treba gledati kao na jednu izložbu“, kaže Mladen Lučić.
U Gradskoj galeriji Pula drugi su dio izložbe otvorili Eros Čakić, voditelj zbirke i pročelnica za kulturu Grada Pule Jasmina Nina Kamber koji su autoru čestitali na najsveobuhvatnijoj retrospektivi do sad i na nagradi koju je primio od Grada Pule za sva svoja ostvarenja. Umjetnik koji se izražava kistom i gestom, nije ni ovoga puta imao previše riječi za podijeliti s publikom, nego nas je prepustio svojim crtežima iz ciklusa Fragmenti.
„Dok je njegovo slikarstvo izuzetno autoreferencijalno, nema tu mjesta naraciji, literaturi, priči, u ovim njegovim ranijim radovima – crtežima kombiniranom tehnikom ugljena i akrila primarni subjekt kompozicije je znak. Bilo je to vrijeme njegovih post akademskih kolebanja između kubizma i ekspresionizma kad je odlučio krenuti ovim putem koji je indikativan jer govori o njegovom ikonografskom subjektu. Uzeo je strelicu kao jedan od svojih znakova, taj informelski subjekt slike, koji se kasnije utopio s materičnim slikarstvom po kojem je Fulvio najpoznatiji i može slikarski biti najjači“, zaključuje Mladen Lučić.
Iako se ova sveobuhvatna retrospektivna izložba čini kao zatvaranje jedne velike cjeline, Fulvio Juričić nam najavljuje novu.
„U mom su ateljeu spremna platna za deset godina unaprijed. Hedonista sam i volim to što radim. Već neko vrijeme želim se vratiti na figurativno slikarstvo, ali nikako da krenem jer imam još puno toga za reći u ovom načinu stvaranja – ovom apstraktnom. Puno sam toga propustio nakon akademije, bili smo indoktrinirani tim akademizmom, i kao revolt na to krenuo sam odmah u apstrakciju. Dok sam radio u školi s djecom i vidio kako crtaju portrete i mrtvu prirodu, osjetio sam da sam možda prenaglo krenuo u apstrakciju. Povratak je težak, ali doći će sigurno, možda ne u stilu starih majstora, ali bit će figurativno i s puno više boja“.
Tekst i fotografije Ana FORNAŽAR